Velika Gospa | Malena na strani malenih

Velika Gospa nam ponavlja da ovaj život, za koji sa sigurnošću znamo da ima svoj kraj na ovoj zemlji, nema svoj kraj u vječnosti, nego se nastavlja nakon ovozemaljskog puta kod Gospodina. Marija nam pokazuje kako treba živjeti da bismo i mi na kraju uskrsnuli. Blagdan Velike Gospe je blagdan nade, povjerenja. Znamo da nismo došli ni iz čega, nego nas je Netko htio na ovome svijetu, i ne završavamo u ništavilu nego završavamo kod Gospodina. I mi i naši bližnji koji su već pošli prije nas. Dok promišljamo o svetkovini Velike Gospe naučimo od Marije tri važne poruke.

Prvo – da unatoč nevoljama u životu, unatoč svemu lošem što nas snađe, nikad ne smijemo gubiti pouzdanje u Boga, vjeru da Bog i dalje ravna našim životom. U trenutku kad Marija prikazuje Isusa u hramu, Šimun joj kaže i tebi će mač boli probosti srce. To proročanstvo se ostvarilo i kroz cijeli život mač boli joj je probadao srce dok je promatrala što se događa s njezinim sinom, a na koncu ju je dočekala i najveća bol kada prima mrtvo tijelo svoga djeteta u svoje naručje. Marija je prošla kroz svu tu bol vjerujući, da iako je teško, iako nas snađu nevolje ne smijemo odustati od pouzdanja u Boga.

Drugo – jest biranje strane. Kada je Isus započeo svoje javno djelovanje i propovijedanje, u jednoj kući okupilo se mnoštvo ljudi tako da se više nije moglo ući unutra. U tom trenutku dolaze učenici i govore Gospodinu da ga traže njegova braća i majka. Evanđelist nam dodaje da su oni došli po Isusa jer se govorilo da je izvan sebe. Njegovi bližnji, njegova majka, njegovi rođaci su čuli što Isus čini i pomislili su da se pogubio, da je pošao s pameti. Isusov život je bio radikalan, nije prošao kroz ovaj svijet mlako, nego provocirajući uhodane religiozne prakse. Jedna od najvećih zapovjedi u Starome zavjetu je bila poštivanje subote iz razloga što je i sam Bog u stvaranju poštivao subotu i odmarao. A Isus primjerice sa svojim učenicima prolazi pored klasja i trgaju klasje i jedu, što je bilo zabranjeno činiti subotom. Nisu bili gladni da će umrijeti, nego tom gestom Isus pokušava promijeniti farizejski odnos prema zapovijedima, gdje se izgubila bit. Nije važno slijepo obdržavanje pravila nego duh koji živimo. Nećemo se spasiti po tome što ne trgamo klasje subotom, nego ćemo se spasiti po tome u kakvom smo odnosu prema bližnjima. Takvo kršenje subote je ljudima tada bilo potpuno sablazno. Napomenimo da je u Starom zavjetu jedan čovjek koji je skupljao drva subotom, vjerojatno da potpali vatru, bio kažnjen smrću zbog tog prekršaja. Toliko je bilo važno obdržavati propise vezane za subotu. Zato možemo razumjeti koliko je bilo šokantno Isusovo ponašanje, toliko da ga ni vlastita majka nije razumjela nego je došla zajedno s rođacima da ga smire. Najbolje bi bilo odvesti ga doma. I kada Isusu kažu da ga traže majka i braća njegova on pita tko su majka i braća njegova. To su oni koji vrše volju Oca moga na nebesima. I u tom trenutku Marija bira stranu. Od one koja traži da smiri Isusa, postaje ona koja slijedi Isusa, postaje najvjernija učenica, ona koja ga slijedi sve do križa. Do kraja uz Njega. Marija bira stranu. Od onih koji osuđuju i koji prozivaju ona bira stranu biti među osuđenima, biti među prozvanima, biti među prognanima. Ako hoćemo i mi slijediti Gospodina, onda na ovome svijetu ne trebamo gledati moćnike, one koji su bogati i ugledni, nego u prvom redu one koji su jednostavni, zanemareni, na rubu društva. S njima se trebamo družiti, njima prvima trebamo služiti. Poput Marije, birati stranu na kojoj i sam ponekad patim zbog dobra svojih bližnjih.

Treće – jest Marijina malenost. Marija je bila u životu malena. Kao djevojka u to vrijeme nije mogla imati značajne uloge niti glasa u društvu. Ali baš njoj se Bog objavljuje, kao neznatnoj službenici, koja je za cijelog svog života bila u drugom planu. Živjela neznatno, bila malena. Zato u evanđeoskom susretu s Elizabetom, koja je slavi jer je primila Gospodina, ona izgovara hvalospjev Veliča, i u tome hvalospjevu samo na jednom mjestu spominje sebe, a nakon toga svi drugi reci govore samo o Bogu. Njega proslavlja. Marija nas uči da u ovome svijetu trebamo biti maleni da bismo bili veliki. Ova poveznica malenosti i veličine nam je poznata u našem životu. Kada susretnemo nekoga na nekoj poziciji moći, nekoga tko je važan. Ako vidimo da je malen i jednostavan, onda nam je velik u očima. Takva je Marija bila. Vladimir Nazor piše na temu Očenaša: „Jer stablo od zla i dobra još stoji pred nama na dohvatu. Još se oko njega ovija zmija. I naša se srca ljudska nadimlju. A što su šira to manje primaju tebe. I mi već ne znamo tko smo i čiji smo.“ Onog trena kada se nadimljemo, kad hoćemo biti što veći i veći, sve smo dalje od Gospodina. I kada smo takvi više ne znamo ni tko smo ni čiji smo.

Prođimo kroz ovaj svijet trudeći se biti maleni, trudeći se biti s malenima i vjerujući i pouzdavajući se u Boga unatoč svim nevoljama koje nas snađu.

Hrvoje Katušić