Vazmeno bdijenje | Prema galilejskoj gori

Mt 28,1-10

Nijedan evanđelist ne opisuje Isusovo uskrsnuće. Poznata tradicionalna klasična slika pobjedničkog Krista koji izlazi iz groba zapravo ne pripada evanđeljima, već apokrifu iz drugog stoljeća nazvanom Petrovo evanđelje. No svi evanđelisti daju naznake kako susresti živoga Krista. Iskustvo uskrslog Krista nije bila privilegija dana maloj skupini ljudi prije dvije tisuće godina, nego je to mogućnost za ljude svih vremena.

Najteži dani često su dani poslije: nakon velikih događaja, blagdana, promjena. To vrijedi kako za dobre događaje poput vjenčanja bliskih prijatelja, primopredaje važnog posla, obiteljske proslave, tako i za loša iskustva, poput pada i loma noge, svađe ili neuspjeha na natječaju za posao. Nerijetko nakon takvih uspona ili padova slijedi praznina. Po uzbuđenju i doživljaju slijedi tišina.

Tu prazninu između kraja i novog početka, tu iscrpljenost nakon intenzivnih osjećaja, možemo doživjeti kao boravak u praznom Isusovom grobu. Mora da je tako nešto osjetila i Marija Magdalena, pregorjela, iscrpljena… a istovremeno joj je bilo jasno: Gotovo je! Sada je vrijeme za tugovanje.

No prazan Isusov grob nije mjesto prošlosti, nego sadašnjosti i budućnosti. Nepoznato ulazi u tišinu „prošlosti“: svijet se kreće, najavljuje se novi početak. Vraća se stari umrli prijatelj, u isto vrijeme poznat i neobičan.

Jedna je rečenica u ovom trenutku posebno važna: „Ne bojte se!“, „Ne boj se!“. Te su rečenice u Bibliji izgovorene gotovo stotinu puta. Jer bez obzira što dolazi, bilo dobro ili loše: novo je strašno. Nepoznato je, ne može se kontrolirati, a može promijeniti nas i našu okolinu. Stražari kojima je posao čuvati red, predstavnici vlasti, ne mogu izdržati ovo podrhtavanje i ne prepoznaju što je novo. Žene su te koje se usuđuju početi ispočetka.

U starom Izraelu ženama se nije vjerovalo. Nisu bile priznate ni kao svjedoci zapažanja koja bi mogla biti relevantna za sud. A ovdje su svjedoci žene. Vjeruju nevjerojatnom, vide nezamislivo. No ne svaka od njih. Jedna žena nedostaje. Pođoše „Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob“. Kod Isusova raspeća bile su prisutne tri: Marija Magdalena, druga Marija, majka Jakovljeva i Josipova, ali i majka Zebedejevih sinova. Nje sada nema. Zašto? Ova ambiciozna žena koja je željela slavu, uspjeh za svoje sinove, kada vidi da njezin mesija definitivno umire, gubi svaku nadu, stoga neće svjedočiti uskrsnuću.

Promjene kao da nikada ne idu onako kako ih zamišljamo. Nakon lijepih iskustava ne slijedi automatski još ljepše planirano iskustvo. Obično se pojavi nešto drugo: neka prije previđena osoba, neupadljiva ideja ili primjedba sa strane, koja tek sada, u praznini, ima mjesta da se čuje i da poraste.

Anđeo Gospodnji progovori ženama: „Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje!“.  Ne kaže da više nije ovdje, nego: Nije ovdje! Grob ga nikada nije mogao zadržati, njega koji je bio živi. „Uskrsnu kako reče“. Ovdje je prikriveni prijekor, „kako reče“, rekao je to tri puta.

„Hajde, vidite mjesto gdje je ležao pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju“. Ne trebamo ga tražiti u svetome gradu Jeruzalemu, već u Galileji poganskoj (Mate Uzinić). Galileja je važna u pripovijedanju o uskrsnuću, pojavit će se tri puta. „Ondje ćete ga vidjeti“. Ovaj glagol vidjeti (ὄψεσθε) isti je onaj koji se pojavio u blaženstvu: „Blago čistima srcem: oni će Boga gledati (ὄψονται)“. Ne ukazuju na fizički vid, već na duboko unutarnje iskustvo. Isus koji je uskrsnuo nikada se po ovom evanđelju, evanđelju po Mateju, neće očitovati u Jeruzalemu, gradu ubojica, gradu koji je od samog početka bio pod plaštom tame. Nego, za vidjeti Isusa, doživjeti ga, valja poći u Galileju, na mjesto njegova propovijedanja.

Dvije Marije „otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im: ‘Zdravo!’ One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone“. To označava stvarni, fizički susret, a ne utvaru, duha. Činjenica da su mu se poklonile znači da u njemu prepoznaju puninu božanskog stanja.

„Tada im Isus reče: ‘Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju!’. Žene, smatrane od Boga najudaljenijim bićima, zapravo su najbliže, vrše istu službu navještaja kao i anđeli. I opet poziv: „Ondje će me vidjeti“. Zašto je moguće vidjeti Isusa u Galileji? Evanđelist potom piše da će učenici poći „u Galileju na goru kamo im je naredio Isus“ (Mt 28,16). No Isus nije ukazao na nikakvu goru. O čemu je riječ? To je gora blaženstava (Alberto Maggi). Koja je onda poruka evanđelista? Živeći, prihvaćajući blaženstva postoji mogućnost iskustva i susreta s Onim koji je živ.

„Ne možete rješavati probleme istim načinom razmišljanja koji ih je stvorio“ – citat je koji se pripisuje Albertu Einsteinu. Svaki novi početak zahtijeva da se promijenim, napustim staro razmišljanje. Često je ova etapa odmora u praznom grobu dio promjene. Zato molimo: Pomozi nam, o Gospodine, da nosimo svijetom i u sebi tvoje uskrsnuće. Daruj nam snagu razbiti svaki grob u kojem su bahatost, nepravda, bogatstvo, egoizam, grijeh, samoća, bolest, izdaja, bijeda, ravnodušnost… zazidali žive ljude (Tonino Bello).

Branko Jurić, polis.ba