V. uskrsna nedjelja | Formuliranje kršćanstva

Kako učiniti da nam danas ovo evanđelje ne zvuči utopijski i idealistički? Kako etablirati ljubav da umjesto floskule ponovo postane distinktivno obilježje kršćanstva? Zadaća nije laka, ali je krucijalna i postavlja se pred svakog vjernika. Isus zahtjeva da ljubav postane dio našeg mentaliteta, bit našeg svjetonazora. Kršćani su ljudi ljubavi i po tome moraju biti prepoznatljivi. Lakše je biti čovjek običaja, dogmi ili intuicije. Čovjek ljubavi je na puno nesigurnijem terenu. Ipak, i ljubav ima svoje odrednice. Izdvojio bih tri: ljubav je konstruktivna, ranjiva i kreativna.

Konstruktivnost znači da je ljubav otvorena, djeluje stvaralački, ona privlači i gradi. Ljubav ima povjerenja u druge, cijeni ih, drži ih vrijednima pažnje. Ona gradi zajedničku ljudsku obitelj. Živimo u vremenu kada je lakše nego ikada ljude otpisati, ne imati posla s onima koji nam se ne sviđaju. Jednostavno je izgraditi vlastiti svijet unutar kojega nam svaki atom povlađuje, u kojem čitam samo vijesti koje mi se sviđaju, družim se samo s onima koji su mi bliski, izoliram se od svega što me može dovesti u pitanje. Identitet grupe se najlakše gradi na demoniziranju drugih, apriori odbacivanju njihovih ideja i zahtjeva. Suprotna od ljubavi je niska strast, koju tako često viđamo na javnim manifestacijama. Ljubav pak gradi kulturu susreta, nepopravljivo je optimistična, uči na razočarenjima i nastavlja dalje. Ona gradi na duge staze, daje prioritet vremenu nad prostorom, baca sjeme dobrote koje mora jednom dati plodove.

Ljubav je ranjiva i neodvojiva od dimenzije križa. Ljubiti znači izložiti se, ulagati bez dobitka, davati više no što se prima. Tko želi ljubiti mora biti u duhovnoj formi, mora biti nošen Božjom ljubavlju. Biti ljubazan prema grubome, darežljiv prema nezahvalnom, nasmiješen u trenutcima umora i optimističan kad svi prigovaraju – to je ljubav. Čuvati naš planet kao zajednički dom, podnositi smanjeni komfor kako bi se okoliš očuvao za buduće generacije – i to je ljubav, uvijek povezana sa žrtvom. No, ljubav osjeća potrebu da se daruje, kako u svojoj Molitvi predanja izriče od danas sveti Charles de Foucauld. Nije je moguće obuzdati, od nje odustati, zatomiti je. Ljubav se ne štedi, ne pozna mjeru, nije oportunistička. Poput feniksa ona se u porazima obnavlja i oživljuje jača i mudrija.

Kroz kreativnost ljubav bježi od utopije. Ne smije postati naivna, mazohistička, jalova. Ljubav se ne daje iskoristiti. Nije sama sebi svrha, mora donijeti plodove. U kreativnosti uvijek pronalazi svoje putove, utjelovljuje se uvijek na novi način. Ljubiti se može i u ratu, i u situacijama besmisla i nemoći. U svim okolnostima ljubav potiče na izlazak iz samog sebe, na empatiju i dobronamjernost. U jačoj tami njeno svjetlo jače svijetli. No, da bi bila to svjetlo mora biti informirana, mudro angažirana, ispravno usmjerena. Ljubi se srcem, ali i glavom. Takva ljubav postaje vezivno tkivo društva koje je u stanju povezati i najudaljenije. Misija ljubavi je misija pomirenja. Možda bi naši evangelizacijski i pastoralni napori bili uspješniji kada bismo ih promatrali kroz perspektivu pomirenja ljudi s Bogom i međusobnog pomirenja ljudske obitelji. To pomirenje se postiže ulijevanjem ljubavi u napuknute ili raspuknute odnose. Sve ostalo je nadgradnja, koja je potrebna, ali uzaludna ukoliko ovaj temelj nedostaje.

Stanko Perica