V. uskrsna nedjelja | Božji stanovi i put do njih

I ove, pete nedjelje Uskrsa, kao uostalom i svih sedam vazmenih nedjelja, izuzev treće u kojoj se (pri)sjećamo Emausa, evanđeoski je odlomak uzet iz Ivanovog evanđelja. Sada je riječ o početku četrnaestoga poglavlja, odnosno početku Isusovog oproštajnog govora (Iv 14 – 17), njegovog svojevrsnog testamenta tj. oporuke: različita građa iz Isusovog života, izrečena ne samo za vrijeme Posljednje večere nego za cijelog javnog djelovanja, sabrana je na jedno mjesto u Ivanovom evanđelju kao jedan Isusov govor, upravo kako je to učinjeno u Matejevom Govoru na gori ili u Lukinoj zbirci Isusovih riječi.

Nakon što je svoje učenike ohrabrio i pozvao da vjeruju u Boga i u njega, Isus im objašnjava da u domu njegovog Oca ima mnogo stanova. U nastavku se pita zar bi rekao da im ide pripraviti mjesto da tomu nije tako te nastavlja da će, kada ode i pripravi im mjesto, ponovno doći i uzeti ih k sebi da i oni budu gdje je on. Teško je sa sigurnošću reći zašto Isus, nakon početnog ohrabrenja i poziva na vjeru, otvara temu mjestā, tj. stanova u Božjem domu, odnosno što predstavlja dom Isusovog Oca. Kao neutemeljena mogu se smatrati tumačenja koja u domu vide sliku Hrama, jer je iz konteksta razvidno da se ne govori o rukotvorenom Božjem hramu. Nešto uvjerljivija jesu objašnjenja da je Božji dom zapravo novi Izrael, Crkva, i da u tom domu ima mnogo stanova, jednom riječju mjesta za sve. Još se bližim istini čine, smatram, one interpretacije prema kojima je Očev dom Božje kraljevstvo na nebesima, eshatološka stvarnost u koju ljudi (ne)odlaze nakon smrti, odnosno nakon Isusovog ponovnog dolaska, na svršetku vremena. Sam Isus, između ostaloga, govori kako će prvo otići da svojima pripravi mjesto, potom će ponovno doći i uzeti k sebi svoje da budu s njim, a on će biti u slavi svoga Oca, na nebesima, gdje će slavno vladati svime.

Isusov slikovit govor o Božjem domu u kojem ima mnogo stanova trebao bi biti poznat svim njegovim učenicima, ponaosob današnjima, koji misle da će im netko zauzeti njihovo mjesto kod Boga. Naime, premda se to rijetko naglas govori, vrlo je prisutna bojazan da će nama kršćanima, još preciznije katolicima, tamo neki drugi – pri čemu ti neki nisu nikako, smatramo mi, dostojni Božjeg doma – uzurpirati mjesto, odnosno stan u Božjem domu, koje je, opet smo uvjereni, trebalo pripasti samo nama. Kao da je u Božjem nebeskom kraljevstvu, tj. raju – da se slikovito izrazim – na vratima postavljen brojčanik pa mi nećemo ući jer su ušli oni koji nisu trebali; nećemo se spasiti jer su se drugi spasili; nećemo vidjeti Boga jer je on drugima dopustio da ga vide. Dijelom i odatle dolaze poluglasno negodovanje i/ili grozničavo ustajanje i na sam spomen da je Isus otkupio sve ljude, odnosno da se svi, ali baš svi, mogu spasiti. Slika onostrane, nebeske stvarnosti u kojoj za nas neće biti mjesta kod Boga, zato što se našlo mjesta za druge (i drukčije!), ne samo da je odveć vjerski infantilna, nego je zapravo prilično ekskluzivistička i bogoomeđujuća. Ona je, k tomu, i opasna jer bi Bogu određivala za koga kod njega ima, a za koga nema mjesta, pri čemu je, razumije se, naše mjesto u Božjem domu sigurno, odnosno zacementirano. U Božjem domu, naprotiv – jasan je Isus – ima mnogo stanova i naše se srce ne treba uznemiravati, nego naprotiv radovati njegovoj popunjenosti, a njegovi su kapaciteti neograničeni, upravo kakvo je i Božje milosrđe.

Nakon što je obećao da će doći i uzeti ih k sebi u Očev dom, Isus zaključuje da učenici znaju put kamo on odlazi. Na to Toma replicira da oni, dakle svi učenici, ne znaju ni jedno ni drugo: niti kamo odlazi, niti put koji vodi do tamo. Tomin glas je, dakle, znak nepoznavanja i nevjere u Isusa: premda su toliko vremena s Isusom, oni kao da uopće ne razumiju da Isus odlazi k Ocu – stvarnost koju im je toliko puta navijestio – i da put do njega vodi kroz muku, smrt i uskrsnuće. Štoviše, on sam je – nastavlja Isus – Put i Istina i Život, odnosno on i Otac jedno su. Isusova tvrdnja da je on „Put i Istina i Život“ ubraja se među najpoznatije Isusove riječi i gotovo do istrošenosti se ponavlja unutar kršćanskih, naročito crkvenih krugova. Iz uistinu bogatog značenja Isusove tvrdnje da je on Put i Istina i Život izdvojit ću samo ono da je Isus, kao Bog, ne samo Istina i Život, nego također i Put koji vodi k Istini i Životu, k Bogu. Utjelovljen u Isusu iz Nazareta Bog je ljudima pokazao put kako doći k njemu; dao im je primjer samoga sebe kako se trebaju ponašati i djelovati, kako treba živjeti da bi se prispjelo do stanova u njegovom domu. Isus je i put i Put: put koji vodi k Bogu i Put koji, ukoliko se njime ide, njega slijedi, omogućuje da smo već s njime, kod Boga.

I kada se činilo da je konačno Isus učenicima sve razjasnio, Filip ima još samo jednu „skromnu“ molbu: „Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!“ – kaže on nakon svega Isusu. Kaže on, a misle svi učenici, što se vidi i iz „pokaži nam“, kao i u Tominom slučaju „ne znamo“. Prije nego što se počnemo iščuđavati – neki i sablažnjavati – Tominoj, odnosno učeničkoj nevjeri i nezajažljivoj gladi za čudima koja ide dotle da od Isusa traže da im pokaže Boga (i dosta im je!), valjalo bi barem malo zastati nad vlastitim istim ili sličnim željama, nad osobnom teško utaživom žeđi za viđenjima Boga, nad, možda samo nama znanim, poteškoćama da u Isusu uistinu vidimo Boga, jer Isus nije baš Bog po našoj mjeri: odveć je ljudski, preosjetljiv za ljudsku patnju i nepravde, premalo božanski strog u odnosu prema javnim grešnicima, beskrupulozan prema licemjeru velikih vjernika, a govoreći tako i nas vrijeđa, prezahtjevan prema svojima i premilosrdan prema drugima, tuđima. Valjalo bi, ukratko, ozbiljnije shvatiti Isusove riječi da onaj koji vjeruje u njega, čini djela koja on čini. Štoviše, činit će i veća – kaže Isus!

Na koncu, u kontekstu Isusa koji je Put, navest ću i riječi sv. Tome Akvinskog koji, citirajući Augustina kaže da je „bolje šepati cijelim putem, nego žurno skrenuti s puta“, jer – nastavlja Toma – „onaj koji šepa cijelim putem, čak i ako čini samo male pomake, stiže na svoj cilj, ali ako tko odluta s puta, što brže ide, to se brže udaljava od svojega cilja“. Presudno je, dakle, pitanje: jesmo li na Isusovom putu ili smo (odavno) s njega skrenuli – sve ako smo i uvjereni da njime ne hodamo, nego trčimo? Odgovor na to pitanje krije se, s onu stranu tajnovitosti i samo Bogu znane vjere/ispravnosti svakog ponaosob, u našim djelima: ako činimo Isusova djela, onda i vjerujemo u njega i na njegovom smo putu; naša djela, ona svakodnevna, ona učinjena u običnosti naših dana, govore je li Isus za nas doista Put, Istina i Život.

Stipo Kljajić