V. nedjelja kroz godinu | Propovijedanje evanđelja i izgon zloduha

Mk 1,29-39

Prvih nedjelja kroz godinu (B) čitamo u Markovu evanđelju o Isusovom djelovanju u Galileji, mjestima uz Genezaretsko jezero i posebno u Kafarnaumu. Marko piše vrlo sažeto, čak prekratko, jer mu je nakana ukazati samo na glavne Isusove riječi i djela. Tako u današnjem ulomku imamo pregled čitava jednog Isusova dana, s mnogo aktivnosti a u malo riječi.

Nakon molitve u sinagogi, Isus je s učenicima stigao u kuću Šimunovu i Andrijinu. Ondje je od ognjice ozdravio Šimunovu punicu, «pridigao» je jednostavnim pokretom ruke. Nakon što su se okrijepili, a punica ih je posluživala, uputili su se među svijet, koji je, piše Marko, «nagrnuo» k Isusu s bolesnima i opsjednutima – i on ih je liječio. Potom evanđelist piše da je Isus još prije svitanja, u noći, izišao iz kuće, povukao sa na «samotno mjesto i ondje se moljaše». Kad se razdanilo, svijet je opet grnuo i tražio Isusa pa ga Šimun i ostali nalaze, kažu mu: «Svi te traže.» No, Isus se ne vraća onima koji ga traže, ne zaustavlja se kod istih ljudi i na istom mjestu, nego ide dalje, u obližnja mjesta. Piše Marko da je Isus prošao svom Galilejom i po svim je galilejskim sinagogama propovijedao i izgonio zloduhe.

Možemo postaviti pitanje zašto Isus sve ovo čini? Iz navedenoga se vidi da je Isusu stalo da propovijeda i liječi. On nije turist ni znatiželjnik koji hoće da upozna što više krajeva i ljudi, nije ni trgovac kakvih materijala čak ni duhovnih dobara (duhovnih savjeta ili seminara) da bi hodio uokolo kako bi prodao svoju robu. Isus je putujući propovjednik, pozivatelj na obraćenje i širitelj radosne poruke o Bogu i njegovu kraljevstvu kao smislu života. I to on čini ne radi dobitka, nego iz punine svoga odnosa s Bogom Ocem i upravo to svoje iskustvo s Bogom želi podijeliti s ljudima. Nikomu ne uskraćuje svoju poruku, ali se primarno obraća otvorenima za riječ: bolesnima, grešnima, opsjednutima.

Isus je posve za druge. Reći ćemo da to nije ništa novo, znamo to. Da Isus govori i djeluje posve za druge, treba, međutim, ponavljati i u našem vremenu kada su kršćani, pojedinačno a i čitave crkvene institucije u krizi svoga poslanja, u nedosljednosti nasljedovanja Isusa, kad nas je zahvatila bešćutnost i sebična usredotočenost na sebe. Puna su nam usta brige i solidarnosti za druge, ali praktično ne činimo ono što riječima ispovijedamo. Ili: više nego Isusovu danu, ne sliče li naši dani pustom trošenju vremena, kako to opisuje prvo čitanje iz knjige Jobove, kada se «kinjimo» prateći kako vrijeme neumitno prolazi, u lijenosti, ili bez posla ili s poslom obavljanim bez ljubavi, bez odgovornosti i zalaganja za druge?

Za razliku od nas, Isus je stalno u pomaganju onima koji su u nevolji, bolesnima, siromašnima, potlačenima, opsjednutima… Nužno nam je postaviti pitanje komu Isus danas dolazi? Komu danas propovijeda, kojim bolesnima, opsjednutima, iz kojih ljudi danas izgoni zloduhe? Ako kažemo da dolazi k nama, ispravno ćemo kazati, ali je istodobno nužno da pojedinačno i kao zajednica, obitelj, župa, dijeceza, «narodna Crkva», priznamo da smo potrebni obraćenja i dopustimo da nas Isus pohodi, da nam iznova, ispočetka propovijeda i da istjeruje naše, moje zloduhe. Jer bolesti i opsjednuća nečistim dusima ne odnose se tek na neke ljude tamo, ili na neke teške slučajeve rezervirane za privilegirane egzorciste, nego najprije na nas kršćane koji smo fascinirani zlom, čak utopljeni u svoje zlo, ali ga ne želimo ni vidjeti ni priznati: na naše zloduhe lijenosti, naše laži, spletke, na zloduhe klevetanja bližnjih, na bolesnu ambiciju, na sebičnosti i neodgovornosti za druge, na zloga duha požude za novcem, vlašću, na tako redovno naše zlo da s njime živimo kao dijelom našeg karaktera.

Potreban nam je Isus da nas očisti od naših nečistoća, od zloduha našega «anđelstva», od opsjednuća da smo neupitni. Treba izgnati iz nas strašno zlom oholosti i samoopravdanja. Opsjednuće nečistim/zlim duhom i jest u tome da se opsjednuće ne želi vidjeti ni priznati, pa se vlastito zlo ponašanje smatra i normalnim i poželjnim, čak i uzornim. Opsjednuće zlom nije prvotna oznaka nevjernika, nego krivovjernika. Zato Isus ne može ništa učiniti i nemoćan je pred «ispravnošću» i «pravednošću» vjernika. Opaki i zli smatraju da su na pravu putu.

Doista tko će iz nas izagnati zlo poricanja vlastitoga zla, osobnoga i kolektivnoga, onu đavolsku spretnost u nalaženju izlika za svoje grijehe: u teškim okolnostima, u zlu drugih? Tko će nas osloboditi prijetvornog pretvaranja teškoga zla u prihvatljivu slabost, u samosažaljenje?

Osim demonskoga zla samoopravdanja, često zlo pridolazi iz naših grešnih struktura u kojima se rađamo, živimo, koje i sami uređujemo. Pred zlom smo uvijek nedovoljno budni, a ono nas zavodi i opsjeda prividom ljepote i dobrote. Ako i samo površno pogledamo naše veće ili manje strukture, primijetit ćemo da redovito većina, počevši od poglavara i najodgovornijih, od biskupa do očeva, više vremena i energije troše kako da spase loše nego da osnažuju dobre, više se brinu za lijenčine, lažljivce, kradljivce i kriminalce, zlostavljače, svodnike, bogataše – jednom riječju gotovo svu energiju i resurse svoje zajednice okreću kako da obrane silnike, silovatelje, zločince od njihovih žrtava. Od zločinaca i «baraba» prave nevine, nerijetko pod lažnom izlikom da su grešnici i treba im pomoći, kako je to Isus činio, premda ni ti zločinci sebe kao ni njihovi tutori i pomagači nikada ne drže stvarnim grešnicima, bolesnima ni opsjednutima, kojima je potrebna Isusova pomoć. A nikada, baš nikada, ih ne gledaju kroz njihove žrtve, jer kad bi to činili, bili bi u pokajničkoj šutnji za svoje grijehe, bez poze i javnih manifestacija, i nastojali bi nadoknaditi žrtvama počinjenu nepravdu. Takvi se čak usuđuju bogohulno tvrditi da su ti zli uzori vjere i rodoljublja, dobrotvori, mučenici, čak hodajući Krist na zemlji…

Nije izlaz iz današnje krize u kojoj smo se našli, mi kršćani i naše Crkve, u humanitarnom aktivizmu niti u pojačavanju pobožnosti s idejom da ćemo samo dobrim djelima ili samo molitvama «natjerati» Boga da promijeni svijet, nego u obraćenju, tihom i skromnom, u temeljitom i ozbiljnom priznanju pred Bogom da se ovako kako mi činimo, ne kako čine oni drugi, nego onako kako činim ja i kako čini moja zajednica, obitelj, firma, institucija, župa, Crkva, nije dobro. Valja priznati opsjednuće zlom koje ne želimo priznati zlom.

Nikome se ne može propisati kako će živjeti, ali ako slijedimo Isusa, onda uviđamo da Isus ne dopušta skrivanja od svoga zla ni od zla drugih, nego traži maksimalnu budnost. Evanđelja također donose da Isus ne ispunja svoje vjerske dužnosti samo pohodom u sinagogu i Hram, ni moljenjem, ni dobrim poznavanjem i tumačenjem Pisma, nego izlazi iz sinagoge, upućuje se usred svijeta, među ljude, njima propovijeda, pomaže bolesnima, sukobljuje se s ljudima koji su opčinjeni ljepotom i sjajem zla. Izgoni i one zloduhe koji se nalaze u svetinjama, usred sinagoge (crkve), koji su zauzeli pozicije i zle ljude proglašuju svecima, a slijepi su za istinski bolesne, za patnike i grešnike koji to priznaju, za one koje je njihovo zlo odstranilo i od Boga i ljudi, a oni vapiju za spasenjem.

Sva snaga Isusova djelovanja – što je i nama putokaz gdje nalaziti svoju snagu – proizlazi iz njegova odnosa s Ocem. O tom odnosu ne znamo pojedinosti, ostao je prilično skriven. Iz njega je crpio snagu za propovijedanje, hrabrost i jasnoću u sukobu sa zlom, nježnost za nevoljne i solidarnost sa potlačenima i žrtvama.

Fra Ivan Šarčević