V. nedjelja kroz godinu | Na usta svojih vjernih, Bog progovara

Ima ljudi koji osvijetle svojom dobrotom vrijeme i prostore koji su im rođenjem ili usudom namijenjeni. Jasno vam je to čim ih vidite. Prorok Izaija će za njih reći da „poput zore sine svjetlost njihova“ (Iz 58, 7-10). Isus takve naziva svojim učenicima, one koji svijetle među ljudima svojim dobrim djelima.

Ispričat ću vam priču o jednom takvom čovjeku koji svijetli duboko među brdima, i to ljudima nad kojima se tama nadvija. Zapravo, ispričat ću vam sve onako kako mi je sam pričao.

Selo Grabovica u blizini je sela Glinica, a ona opet u blizini bosansko-hrvatske granice baš tamo gdje vam zeleni brežuljci ušuškavaju misli poput pernatih jastuka a krošnje grabova pjevaju uspavanku i na najlakšem povjetarcu. Meka je to i pitoma idila. Tamo živi Muharem. Okružen svojim njivama koje obrađuje, i raspjevanim brdima, u kući na kat, ispod je mala trgovina, u dvorištu je i sinova automehaničarska radiona. Više na otvorenom, nego unutra, i jedan i drugi posluju. I više s ljudima, nego s računima, ili dijelovima i alatkama. Preduvjet je to opstanka malih trgovina i svih drugih obrta. Samo što, ne nuka njih preživljavanje njihovih poslova, nego puka dobrota. Da ih vidite, i u blago im se lice unesete, sve bi vam se reklo. Jer, kad pogledam Muharema, pomislim, na usta svojih vjernih, Bog progovara.

Stojimo u njegovoj trgovinici, jednoj od onih iz prošlog vremena, starog doba, predkapitalizma, iz osamdesetih. Čim bi nogom kročili, sve vam je bilo oku vidljivo, na rafama, i trgovac bi vam sve direktno u ruke stavio. Bili ste jednako prisni kao i sa svim drugim komšijama, a on bi ipak mrvicu od drugih više znao, sve vaše imanje i prehrambene navike. Imao je direktan pogled u život, u vrijeme kad se sve znalo i kad se još o komšijama brinulo. I danas su tu stvari samo neophodne, najnužnije. Po istim cijenama kao u daleko bolje opremljenim tržnim centrima. To da je njegova trgovina opstala, ovako izdvojena, na rubu, među brdima, unatoč silnim i silovitim tržnim centrima i marketinškim stručnjacima, možda nije razlog samo njegova poslovična vještina i dobrota i to što povazdan oko sebe ljude okuplja, nego i dobrota njegovih suseljana. Ovdje individualizam još nije pojeo zajednicu. Sve će mi se to samo odgovoriti, dok Muharem priča, tečno i obilno, kao izvor nakon zimskih snjegova. Protječe njegova priča oko mene i sve natapa, šume grabove, livade, brežuljke, sve je zelenije. Kao da je i priča njegova čekala, poput nekog bunara, da se do vrha napuni, a onda izlije pred nekoga, mimo njegove zajednice. To što njega nagovara da sve najbolje od sebe pred mene izlijeva, i mene da slušam i pazim da nešto kroz prste ne propustim, nije samo naša volja ni zasluga. Ima i više od toga. Dobrota koja će sad biti zapisana, nije da bi samu sebe veličala, nego da bi zasvijetlila i zaiskrila i novi plamen u nekome upalila.

Elem, zašto sam uopće tu kod Muharema. Prvi sam put tu bila poslom, a u njegovoj su trgovini izbjeglice iz Burundija punile mobitele, ispred su drugi sjedili, svoj red čekali. I lokalni su jednako sjedili, kao i danas, i njegov je sin majstorisao po dvorištu, oko auta, kao i danas. Muharem je bio posvuda, iza pulta, među ljudima, kao i danas. Ovaj put više nema izbjeglica iz Burundija. Kuća derutna koja im je bila krov i sklonište ostala je doslovno obezglavljena, dekaptirana, neka sila nasilna, sadistička uklonila je precizno i temeljito sve crijepove. Nebo se u nju uselilo. Nebo otvoreno. To se zna nekada dogoditi, kada se takve privremene lokacije zauvijek „zatvore“ a ljude smjesti u kampove za migrante, nekad i bez njihova pitanja, jer ljudi bez dokumenata svoje volje ni slobode nemaju. Nekada su razlozi vremenski uvjeti, ili neki drugi. Nemaju svi razlozi veze s vremenom. Nitko od upitanih nije želio, htio ili smio potvrditi da nadležni „za upravljanje migracijama“ prepisuju dobro uhodanu praksu iz Srbije, i da im je milo prepisivanje. Slijegali bi ramenima, i možda, možda lokalni su odgovorni. Odgovor je kukavan i nestvaran, i debelo bezobrazan, jer se prisjećam svakodnevnih prizora stotinjak ljudi iz Burundija, što je u protekla četiri mjeseca, nastanjivalo te objekte u selu i gasilo žeđ uz pomoć mještana. Takva ih zajednica u zimu ne bi iz napuštenih kuća potjerala, da se nikad više ne vrate demoliranjem tuđeg krova i prozora. I zato sam krenula kod Muharema u brda do trgovine gdje su se nekada ovi ljudi odsutni i njihova djeca okupljala. I pitam ga, on ne zna ništa o tome, zajedno biramo jabuke iz kašete, one što dugo mogu ležati u ostavi, preko cijele zime, i on tada progovara.

„Nema ih tu dugo, ima bar mjesec dana. Ne znam tko bi to napravio. Neki bi se ljudi i žalili. Ja nikad nisam imao s njima problema. Prošlo ih je ovuda, kroz moje dvorište, pa sigurno hiljada. Punio im mobitele, uzimali su kod mene, šta ću, kad vidim da nemaju, nikoga nisam gladnog pustio. Nikoga. Ma sitnicu im daš, toliko su zahvalni, vidim, najradije bi te zagrlili. I kad odlaze, dođu da se oproste. Dođe mi da zaplačem. Kako i ne bih zaplakao, kad ih vidim, sviknuo sam se na njih, kao na svoju familiju. Pa jabuke neće s drveta uzeti a da ne pitaju. Bili su jedni. Babo me zvali, i kažu Baba, mi tebe volimo više od našega oca. Toliko si za nas učinio. To ti nikada nećemo zaboraviti. A kako ne bi učinio. Dođu bosi, umorni, žene pogotovo, pa kad ih žena moja vidi, sve im svoju obuću razdaje. Ne možeš ih tako gledati. Jednom opet, predveče, dođoše pred džamiju. Studeno. Njih šestoro. Familija iz Irana. Šta ćemo sad ženo? Noć će. Nazovem brata u Sloveniju. I pitam, brate, ona tvoja kuća zaključana, situacija je takva, mogu li otključati? I on kaže: otključavaj. Šest mjeseci tu su bili. Njive dosta imam, i sve to obrađujem, pa kad me s prozora vide, odmah lete, kante nose, hoće da pomognu, sve sa mnom da rade. Kažem im, neka, ne treba. Svejedno, hoće. S nekim su se poslije povezali. Pomogli im. Sad su u Njemačkoj. Sina mi kontaktiraju. I čuli oni kako skupljamo donacije, tu za jednu kuću u selu, da krov dignemo i malo to sredimo, tako mi često ovdje, tako smo navikli, tako smo odgojeni, i čuli oni i sinu se javljaju. Oni bi pare poslali. Samo, nemaju još bankovnog računa, još ga nisu dobili, još su u kampu. Sin im veli: ne treba, vama je potrebnije, ali ne, oni nikada neće nama zaboraviti. I poslali dvjesto eura, preko nekog našega“.

Znaš li Muhareme, tih dvjesto eura, dobiju ih kao džeparac u kampovima za najnužnije,  i potraje neko vrijeme dok toliko ne uštede, ali prešutim tu misao, jer vidim na njemu, zna on da je tih dvjesto eura veliko kao kuća. Samo mu rukom pokazujem na policu, kava Una, jer takva se prži u mom komšiluku i kažem mu: „taj miris navečer, ma nema ništa ljepše“. „Mogao bih ti pričati danima što sam sve s njima doživio. Jednom tako, dođe žena, trudna, pa počela stenjati, ovdje preko ovog stola zalegla, a ja, ženo, šta ćemo sad, ako nam se ovdje porodi? Žena skuha kafu, s njom posjedi, i smiri se ona, jadna, od puta se smorila. Poslije je otišla. Jednom opet, dođoše njih sedmorica, plaču, jauču, bosi, krvavi, skinulo ih, cipele im na granici uzeli, a ja, šta ću, nemam tih brojeva po kući, nego se po selu razletio, pa cipela iskupio. Obusmo ih nekako. I oni su otišli. Nedo Bog nikome. Puno ih je, puno ovuda prošlo. Svakakvih, i finih, i pristojnih, i kulturnih, obrazovanih, sportaša, muzičara.“ Ispraća me riječima: „Dođi ti opet. Možda će ih biti u proljeće, sad je zima, sad se i ne putuje.“

Putuje se moj Muhareme, samo na drugu stranu, sad preko rijeka i u čamcima, sad tako pogibaju, ali ništa mu ne govorim, ne bih da ga rastužim. Ispred njegove radnje vrijeme se ne pomjera. Njegovi su svi tu na okupu, svojim poslom zabavljeni. Nisu radili ni za spomen, ni slavu, ni plaću, nego za one što im ništa ne mogu uzvratiti osim blagoslova. Dok odlazim od Muharema u sebi ponavljam riječi, opet proroka, i opet Izaije, isti tekst, u nešto drugačijem prijevodu, onom Đure Daničića, koji je bliži i intimniji ovom našem vremenu i uhu: Nije li da prelamaš hljeb svoj gladnome, i siromahe prognane da uvedeš u svoju kuću? Kad vidiš gola da ga odjeneš, i da se ne kriješ od svojega tijela? Tada će sinuti vidjelo tvoje kao zora, i zdravlje će tvoje brzo procvasti, i pred tobom će ići pravda tvoja, slava Gospodinova biće ti zadnja straža.“ (Iz 58, 7-8)

Boga se voli u ljudima, u krhkosti i posljednjoj njihovoj tami, tako odlazim od Muharema. Muči me, žvačemo li zalogaje siromaha, uzimamo li od najmanjih? Navikavamo li se postojano da zatvaramo oči pred nepravdama i gutamo tuđe nemare, zaborave i propuste, jer nemamo vjere da se nešto može promijeniti? Je li naša velikodušnost rezervirana za odabrane, je li namještena, radimo li za ljude, za poziciju, za projekte, a bitno iz vida gubimo. I ima li Boga u svemu tome? Jesmo li samo kotačić u dobro podmazanom mehanizmu proizvodnje novih siromašnih i malenih?

Eto tako, svjetlost Muharemova osvjetljava i neke druge tmine. To i jest svrha svijetlosti da osvijetli skriveno, iznese sve loše na vidjelo s kojim se čovjek mora suočiti i od sebe ga odstraniti kako bi mogao postojano za druge svijetliti.

Roberta Nikšić