Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
V. nedjelja kroz godinu | Ljubav bolja od života
Kada Crkva ide u misiju, ne ide prvenstveno da učini kršćanima, da poveća broj svojih članova, da krsti, nego prije svega da čini akciju oslobađanja potrebitih, kako bi se očitovala besplatna ljubav Božja. Napast je izopačiti dinamiku misije koju je odredio Gospodin, računajući i tražeći rezultate pouzdanjem u vidljiva djela naših ruku
Lk 5,1-11
Dok je bio u Galileji, Isus poučava na Genezaretskom jezeru. Mnoštvo je zadivljeno ovim rabinom (ῥαββί, ῥαββῖνος) koji nalikuje proroku, jer je obdaren izvanrednim autoritetom, posve drugačijim od autoriteta pismoznanaca (usp. Mk 1,22; Lk 4,32). I tako se “oko njega gurao narod da čuje riječ Božju”, do te mjere da Isus, kako bi ga se bolje čulo, sjeda na Šimunovu lađu, otisne se malo od kopna i nastavlja poučavati one koji su na obali.
Nakon tog propovijedanja Isus se okreće Šimunu, započinjući s njim dijalog koji će zauvijek obilježiti život ovog čovjeka. Razgovor počinje iznenadnom Isusovom zapovijedi: “Isplovi na pučinu (εἰς τὸ βάθος) i bacite mreže za lov.” To je zahtjev koji se čini besmislenim, jer su Šimun i njegovi drugovi radili cijelu prethodnu noć, a da ništa nisu ulovili. Osim toga, dobro znaju da je slabašan ribolov usred bijela dana. Ipak, Šimun ostavlja po strani svoje uvjerenje i bez odlaganja odgovara: “Na tvoju riječ bacit ću mreže”, te hrabro i s nadom napušta mirne vode zaljeva izlazeći na pučinu. Isusa naziva izrazom koji više označava vođu nego učitelja (Ἐπιστάτης) i, kao vlasnik lađe, prepušta Isusu da ga vodi.
To je izvanredna izjava koja izražava bit kršćanske vjere: pouzdano i duboko prianjanje uz Isusa, poslušnost njegovoj riječi, daleko čvršći temelj od bilo koje naše misli ili osjećaja. “Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale.” Šimun stoga u pomoć poziva Jakova i Ivana, vlasnike druge lađe. Oba plovila gotovo potonu pod teretom obilnog ribolova.
Vidjevši to Šimun “pade do nogu Isusovih govoreći: ‘Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!'”. Slično je to iskustvu Izaije koji pred Božjom svetošću ne može a da ne uzvikne: “Jao meni, propadoh, jer nečist sam čovjek koji je vidio Gospodina!” (usp. Iz 6,5). To je reakcija mnogih proroka koji su vidjeli Boga kako ulazi u njihove živote. Sličnu reakciju i danas pokazuju vjernici u nekim župama u Bosni kada za vrijeme pretvorbe “dižu ruke”. Divan je i dubok smisao te geste pučke pobožnosti. Autentičan susret s Bogom i s Isusom Kristom – onim koji nam je definitivno Boga obznanio (usp. Iv 1,18) – podudara se s čovjekovim otkrivanjem vlastitog stanja grešnosti, odnosno s otkrićem ponorne daljine koja ga dijeli od Gospodina, sa sviješću da nije svetac. Počevši od svijesti o toj udaljenosti, ipak ispunjene Gospodinovom ljubavlju, otvara se mogućnost istinskog puta obraćenja i novog života. Nije slučajno da je tek u tom trenutku Šimun nazvan Petar, imenom koje mu je dodijelio Isus kako bi ukazao na njegovu zadaću da bude stijena na kojoj će osnovati zajednicu (usp. Lk 6,14).
Nakon pozivanja odmah slijedi precizna misija koju Isus povjerava Šimunu Petru: “Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!” Petar uočava da je preobraženo njegovo vlastito postojanje: od ribara mora postati ribar ljudi, odnosno sposoban voditi žene i muškarce Gospodinu. I to mu je obećanje upućeno upravo u momentu kada on priznaje vlastitu nedostatnost, dokazujući kako će samo prianjanjem uz Gospodina moći odagnati svaki strah i ostvariti ono što bi bilo nemoguće vlastitom snagom. Petar će, međutim, više puta zanijekati svoju vjernost Gospodinu Isusu a ići će tako daleko da će ga se čak tri puta odreći, no i tada će se, u suzama, moći pokajati (usp. Lk 22,54-62) te će se uvijek, kada dođe k sebi, po volji Gospodnjoj (usp. Lk 22,32) moći vratiti da učvrsti svoju braću.
“Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!” Luka bilježi Isusovu poruku koja aludira na poslanje Crkve. Ne misli se na poslanje kao zarobljavanje, prozelitizam ni na puko pokrštavanje, već prije svega na navještaj spasenja, na iste one riječi odlomka iz knjige proroka Izaije koje je Isus pročitao u nazaretskoj sinagogi, proglašavajući to proročanstvo ispunjenim: “blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje (usp. Lk 4,16-21; Iz 61,1-2).
Kada Crkva ide u misiju, ne ide prvenstveno da učini kršćanima, da poveća broj svojih članova, da krsti, nego prije svega da čini akciju oslobađanja potrebitih, kako bi se očitovala besplatna ljubav Božja. Tako će Crkva naviještati Gospodina Isusa, a Božjom će milošću biti i obraćenja, nasljedovanja Gospodina i sudjelovanja u tijelu Crkve. Napast je izopačiti dinamiku misije koju je odredio Gospodin, računajući i tražeći rezultate pouzdanjem u vidljiva djela naših ruku.
Odlomak završava napomenom koja u svojoj kratkoći može sažeti smisao cijeloga života: trojica ribara su “izvukli lađe na kopno, ostavili sve i pošli za Isusom”. Oni ljudi koji izgovore “da” proroku i Gospodinu Isusu i slijede ga, to čine po cijenu izbora koji uključuje jasno i odlučno “ne”: moraju napustiti svoj profesionalni posao, napustiti svoju obitelj i dom (usp. Lk 18,29). Ova odricanja, međutim, imaju smisla ako se ne žive sa stavom autoviktimizacije ili situacije tobožnjeg roba koji je, eto, prisiljen nositi ogroman teret. Više nego o odricanju, riječ je o darivanju sebe. To mogu samo oni koji hode slobodno i nastoje da ništa ne stavljaju ispred ljubavi Kristove (usp. RB 4,21), odnosno da “budu s njim” (usp. Mk 3,14), jer je njegova “ljubav bolja od života” (usp. Ps 63,4). Tako je bilo Petru, Jakovu, Ivanu, Mariji Magdaleni, Juniji i mnogima drugima muškarcima i ženama tijekom povijesti. Tako može biti i nama danas.
Branko Jurić