V. korizmena nedjelja | Pšenično zrno: Isusov život i slava

Iv 12,20-33

Isusovi, odnosno evanđeoski kriteriji govora i djelovanja obrnuti su od onoga kako mi ljudi uobičajeno govorimo i djelujemo. I još je to drukčije: riječ je o Isusovom očitovanju paradoksalnog Božjeg pristupa ljudima, obrnutoga Božjega gledanja i prosuđivanja, što radikalno dovodi u pitanje naša gledanja i prosuđivanja. Upravo tih paradoksa pun je današnji ulomak Ivanova evanđelja. Bog kojeg Isus objavljuje, iznenađuje svojom drukčijošću. Bog pokazuje svoju veličinu izvan naših predodžbi o Božjoj slavi i veličini.

Ivan Evanđelist danas nas izvještava o trećem i posljednjem Isusovu dolasku u Jeruzalem, za najveću svetkovinu, Pashu. Približava se, kako Evanđelist piše, Isusov «čas». Sjetimo se da je početak govora o Isusovu «času» bio u Kani Galilejskoj kada je Isus kazao svojoj majci, na njezinu molbu da nešto uradi jer je nestalo na gozbi vina, da još nije došao njegov čas, čas da se «pokaže», da se preko njega Bog proslavi. Ovdje, pak, kaže da je došao čas, čas Sina Čovječjega, kako Isus sebe sama naziva.

Čas je to – prema istom evanđelistu – kada Isusa pobliže žele upoznati Grci, ljudi koji nisu iste nacionalnosti i vjere, «pogani» kako se to govorilo. Žele upoznati Isusa preko njegovih učenika koji imaju grčka imena, dakle preko onih koji su i sami bliski i otvoreni «poganima». Čas znači povrh svega zgušnjavanje kleveta i optužbi, protivljenja i odbacivanja Isusa od strane religijskih prvaka i starješina njegova naroda.

Čas je, da ponovimo, kao što i mi govorimo, vrhunski trenutak, vrijeme kada se trebamo definitivno očitovati, odlučiti, pokazati se drugima, zajednici, javnosti. Nečiji čas ili nečiji trenutak znači time čas slave, trenutak proslave, ali i propasti i nesreće. I kad smo kod toga, tu se događa paradoksalni evanđeoski, Isusov, Božji obrat. Nije Isusov čas bio čudo u Kani, čudo pretvaranja vode u vino, niti je njegov konačni čas slave i proslave neki njegov uzvišeni govor, ni onaj na gori, nije ni preobraženje, ni tolika čuda, nego smrt na križu koju on uprizoruje u sliku pšeničnoga zrna. Božja pro-slava u Isusu nema ništa sličnoga s našim ljudskim časovima slave.

Kada bismo primjereno našim ljudskim predodžbama i nadanjima – u tom končanom Isusovom času – očekivali uobičajenu mesijansku slavu, s moćima i sjajem, s nebeskim anđelima, silama i vojskom, Isus krajnje obrnutim riječima i slikama govori o sebi i svome trenutku u povijesti – u slici pšeničnoga zrna. Pšenično zrno smisao svoga postojanja nema u tome da se sačuva – ako se čuva, ostat će sâmo, kaže Isus, nego treba da se posije u zemlju, da strune u tami zemlje, u mrklom kontekstu te da se preobrazi u novu stabljiku, da isklasa, sazrije i donese plod. Ovu usporedbu o zrnu Isus pojačava svojim objašnjenjem o ljubavi i mržnji, gubljenju i čuvanju svoga života.

Pšenično zrno simbol je Isusova života, a posebno njegova časa križa. To je čas posve različite, paradoksalne Božje slave i proslave Isusa iz Nazareta od naših ljudskih slava u kojima se pokazuju naše (nad)moći pameti, novca, sile i vlasti. Riječ je o Božjem času u potpunome neuspjehu, fijasku, poniženju, izrugivanju, napuštenosti i ostavljenosti. O času kojega nitko, ni Isus sam, ne prihvaća bez tjeskobe i potresenosti, ali sa sigurnošću da je Bog Otac obećao da nikada ne napušta pravednika i da ga neće mimoići slava i proslava od strane Boga, sretan život, iako on, taj čovjek ne zna kada i kako.

Pšenično zrno je najkraća, ali vjerojatno najsnažnija usporedba za Isusov život i možda najvažnija usporedba kako trebaju Isusovi učenici nasljedovati svoga Učitelja i Gospodina. Put pšeničnoga zrna možemo opisati riječju preobrazba. Preobrazba nije revolucija, jer ništa se ne uništava; ali preobrazba nije ni kozmetička promjena, površinska reforma, nikakva zamagljujuća izmjena oblika (formi), a da se ništa stvarno ne mijenja. Preobrazba zrna je doista radikalna promjena staroga u novo, pri čemu se staro ne uništava, nego preobražava u novi život. Uostalom, za razumjeti uskrsnuće vrlo je prikladna baš riječ preobrazba. Nema uskrsnuća bez smrti «starog» života, smrti na križu. Nema smisla križa bez uskrsne preobrazbe ni uskrsa bez križa: učenici vide «novoga», uskrslog Isusa, ali ga prepoznaju po njegovoj povijesnosti, njegovu križu. Rane ljubavi, te Pismo (proroci) i lomljenje kruha znakovi su prepoznavanja.

Usporedbi preobrazbe pšeničnoga zrna za Isusov život i čas, za objavu Boga ljudima u križu i uskrsnuću, slična je, primjerice, preobrazba gusjenice u leptira. Ipak, ova usporedba s pšeničnim zrnom snažnija je i prikladnija od metamorfoze gusjenice u leptira, jer naglašava nezaobilaznu dimenziju darivanja. Veličanstveno je, bez sumnje, osloboditi se sudbine gusjenice, izdići se s površine prašnjave zemlje i poletjeti prema plavetnilu i suncu, divno je biti leptir, uveseljavati i sebe i druge svojom ljepotom i letom. Ali preobrazba pšeničnog zrna, put od umiranja zrna u zemlji preko sazrijevanja u puni klas pa sve do udjela u svagdanjem kruhu na stolu, izražava bit Isusova života i Božje objave u njemu, kao i smisao ljudskoga postojanja.

Kršćani, Isusovi učenici, da osmisle svoj život i da budu korisni svojim bližnjima, zajednici i društvu pozvani su slijediti učitelja Isusa, služiti svome Gospodinu, ostvarivati put pšeničnoga zrna, put umiranja i darivanja. Naša slava nije u ljudskoj slavi, kao što se ni proslava Boga u ljudskom životu, sukladno Isusovu životu i križu, ne događa tek u glamuru i svjetovnoj slavi, nego i u poruzi, skandalu i porazu pravednika, u neuspjehu onoga tko nije odustao od Boga i ljudi, usprkos svim porazima i gubicima.

Fra Ivan Šarčević