Uzašašće Gospodinovo – Spasovo | Sada je na tebi!

Dj 1,1-11; Mk 16,15-20

Za razliku od evanđelja, u kojem piše da se Isusovo uzašašće na nebo dogodilo istoga dana kad i njegovo uskrišenje, Luka na početku Djela apostolskih piše da se Isusovo uzašašće dogodilo 40 dana nakon uskrsnuća, slično kao što je izraelski narod 40 godina hodio kroz pustinju do obećane zemlje, slično kao što je prorok Ilija postio 40 dana ili kako je sam Isus boravio 40 dana u pustinji prije svoga javnoga nastupa. Ovaj Lukin spis, Djela apostolska (napisan između 80. i 90. godine, a evanđelje barem 10 godina prije), ima nakanu predstaviti razvoj i misijsko širenje prvoga kršćanstva i prve Crkve.

Završetak izvještaja o uzašašću, početak je Djela apostolskih. Taj početak, to otvaranje povijesti Crkve i njezino misijsko djelovanje označava Luka riječima dvojice ljudi u bijelom (tako se u Bibliji označavaju anđeli, Božji glasnici). Okupljenim Galilejcima, Isusovim učenicima zagledanim u nebo, ljudi u bijelom, ljudi od Boga, rezolutno govore: Ljudi Galilejci, što stojite tu i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uzet na nebo, isto tako doći će kao što ste vidjeli da odlazi na nebo. Ove su riječi poziv da se iziđe iz stanja pasivnosti i čekanja i krene po svem svijetu naviještati evanđelje.

Uzašašće je svetkovina koja predstavlja posljednju potvrdu Isusa Krista – savršenog posrednika između Boga i ljudi, Spasitelja svijeta. On biva uzet u Božji svijet, uzdignut k Ocu s njegove «zdesne». Istodobno, svetkovina Uzašašća slikovito predstavlja prijelaz iz vremena života sa zemaljskim, tjelesnim Isusom u vrijeme u kojem će Isus biti prisutan među učenicima svojom riječju i svojim duhom, u vrijeme učeničkog sjećanja, memorije, na život s njim te vrijeme nasljedovanja Isusove prakse.

Uzašašće je, poslužimo se neadekvatnom slikom, slično prijelazu čovjeka iz infantilne u zrelu dob, slično odrastanju čovjeka, izlasku iz stadija ovisnosti na put osobne odgovornosti, ili slično odlasku oca ili majke od djece. Uzašašće je početak procesa osamostaljivanja i zrelosti u vjeri. Nužno je – kažu otajstveni svjedoci Kristova uzašašća – okrenuti svoj pogled “od neba”, odlijepiti se od stajanja, od svoje fiksiranosti na jedno mjesto i uputiti se u svijet, samostalno, slobodno i odgovorno.

Upravo o tome govori i odlomak današnjeg Markova evanđelja, zapravo završetak toga evanđelja (slično kao i kod Mateja). Isus svojim učenicima daje nalog da krenu po svem svijetu i propovijedaju njegovo evanđelje svemu stvorenju. Zemaljskoga Isusa više nema. Nema više mogućnosti da se odgovornost prebacuje na njega, da se čeka da Isus kaže kamo će se ići, što će se govoriti i što će se činiti. Učenici moraju ostati sami i sami djelovati. Nije riječ o praznoj samoći, nego samoći koja je izgrađena na zajedništvu prijašnjega boravka, prijašnjega iskustva s Isusom, samoći koja se dalje gradi na duhovnom odnosu, u Božjem i u Isusovu Duhu. Upravo s tim duhom učenici kreću u svijet, pronoseći Isusovu poruku o Božjem kraljevstvu.

Marko navodi da će učeničko propovijedanje evanđelja pratiti određeni znakovi. Riječ je o Božjim znakovima, a ne primarno o ljudskim moćima činjenja čudesa kako to volimo misliti. I riječ je o tome da se Isus izražava u ondašnjoj slici svijeta, koja prenosi svevremensku istinu, ali treba biti shvaćana iznad puke doslovnosti. Ovo valja imati u vidu, jer neki ove Isusove riječi, obučene u slike onoga vremena, npr. egzorcizme (istjerivanje demona), govor u jezicima ili čudesa ozdravljanja po polaganju ruku, tako olako i doslovno razumijevaju kao svoju snagu, dok to isto neće učiniti s Isusovom zapovijedi ljubavi prema neprijatelju. Tu zapovijed ne shvaćaju «doslovno» kao govor o čudesima, pa je zaobilaze ili ublažuju svojim duhovnjačkim ili moralizatorskim konstrukcijama, i tako se rado lijepe za sve ono što je pomračno, nejasno, ustvari za ono čime mogu lažno se predstaviti i vladati ljudima.

U svakom slučaju naglasak učeničkoga misijskoga djelovanja nakon Isusova odlaska nije na njihovoj, ljudskoj moći, nego na Božjoj čudesnoj snazi koja prati navjestitelje evanđelja, a kojom oni ne mogu svojevoljno raspolagati niti je dijeliti po svome nahođenju i sviđanju. Ponajprije ti su znakovi izgon i oslobađanje ljudi od raznih zlih duhova – duha mržnje, zavisti, ljubomore, sebičnosti, isključivosti, svih zloduha i đavolskih slugu koje ljude odvajaju od Boga i dijele ih međusobno.

Druga vrsta popratnih znakova jest govor u jezicima, što odmah ne znači moć onoga koji vjeruje u Isusa da može «brbljati» što mu padne na pamet, nego znači širinu zajedništva i razumijevanja među ljudima, komunikaciju s ljudima različitih etničkih, religijskih, kulturnih i jezičnih pripadnosti. Isusovo evanđelje je univerzalni jezik svijeta, jezik svjetskog zajedništva.

Treći skup Božjih znakova koji će pratiti propovjednike evanđelja, širitelje dobre vijesti, jest činjenica da ni najgore zlo, “zmije otrovnice”, namjerna ljudska trovanja i spletke zlih ljudi, neće moći nauditi Isusovim učenicima. Isusovo evanđelje jače je od sila zla, od svih klopki, prepreka pa i same smrti, od ubojstva, koje navjestiteljima evanđelja namještaju i priređuju opaki ljudi.

Posljednji Božji znak koji prati Isusove propovjednike jest polaganje ruku i podizanje klonulih. Nije riječ tek o snazi Isusovih učenika koji “čudesnim” pokretom ruke, polaganjem ruku, ozdravljaju slabe i bolesne. Nije nipošto riječ o bioenergijama koje se “uokolo” dijele, nego najprije o Božjoj duhovnoj snazi ljubavi koja zrači iz tjelesne prisutnosti nositelja evanđelja. Naime, ljudi zahvaćeni Isusovim evanđeljem već svojom pojavom (naravno i svojim riječima i djelima, svojom vjerom u Isusa i odlučnom mirnoćom) šire pozitivnu energiju, unose pozitivni duh među ljude koje susreću. Zato su Isusovi navjestitelji znak Božje snage među pokolebanim, shrvanim, umornim ili oboljelim ljudima, ljudima koji su zapali u tamu besmisla, na stranputice ovisnosti i materijalizma, u ćorsokake umišljenosti kako su bezgrešni i savršeni.

Svetkovina Uzašašća – svetkovina je naše vjerničke zrelosti, naše konačne odluke da sa sigurnošću nađenoga smisla, sa sigurnošću evanđelja i nepokolebljivoga uvjerenja da je Isus i dalje s nama, ustrajno i djelotvorno krenemo sami na put i da živimo svakodnevni život, spremni uvijek, u svako vrijeme i na svakom mjestu, propovijedati evanđelje i po tom evanđelju živjeti – našli se sami u prirodi, radili u kuhinji, u uredu, planirali s ljudima zajedničke poslove, našli se u samoći i patnji, ostavljenosti ili bolesti. Uvijek i svuda!

Isus nam svojim Uzašašćem svakom osobno kaže: Ja sam svoje rekao i učinio, sada je na tebi! Hajde, osmjeli se, ne sumnjaj, ne bježi u isprike i lažne nemoći! Ne krij se ni iza koga, ni iza tradicije, ni iza institucije, ni iza mene, ni iza Boga! Budi svoj, osoban, iskren, autentičan! I dalje sam s tobom, ali sada ti imaš glavnu riječ, na tebi je!

Fra Ivan Šarčević