Uzašašće Gospodinovo | S vama u sve dane

Mt 28,16-20

Moramo si reći istinu: nije sav kršćanski život slavlje. Nije sav! Ima suza, mnogo puta se trpi. Kada smo bolesni, kada imamo problem sa samim sobom, sa svojom obitelji, sinom, kćeri, sa svojom suprugom, sa svojim suprugom. Kad vidimo da plaća ne stiže do kraja mjeseca, a imamo bolesno dijete ili vidimo da ne možemo platiti najamninu za stan i da moramo iseliti. Kada doživimo podle optužbe, spletke i klevete usmjerene protiv nas ili naših bližnjih. Zlo je prisutno i čini nam se da je istina nemoćna da se odupre njegovoj sili.

Imamo toliko problema, ali Isus nam govori: „Ne boj se“. Da, bit ću tužan, plakat ću, veselit će se ljudi koji su protiv mene, no valja biti hrabar, imati nade i boriti se protiv zla. Ne ustručavati se zatražiti pomoć i od bližnjih. „Boga nisam nikad doživljavao bliskim u zalasku sunca ili u pejzažu, koliko sam ga doživljavao u drugim ljudima“, svjedočio je kotorski svećenik Branko Sbutega (1952.-2006.). Isusova prisutnost daje mir i snagu u progonima, utjehu u nevoljama, potporu u teškim situacijama na koje se nailazi u poslanju i naviještanju evanđelja. Koliko bolesnika na kraju života, s boli, ima taj mir u duši. Kad imam taj mir u duši u trenutku tame, u trenutku teškoće, u trenutku progona, kad se svi raduju mojoj boli, imam li mira? Ako imam mir, imam sjeme radosti koja će doći kasnije (papa Franjo). Upravo u zadnjoj rečenici Matejeva evanđelja čitamo: „Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“.

Epizodu Isusova uzašašća nalazimo samo u Evanđelju po Luki, potom u završnom dodatku, u Evanđelju po Marku, ali ne i kod Mateja i Ivana. Poruka evanđelista Luke je identična onoj ostalih: ne radi se o Isusovom udaljavanju, nego blizini, o još intenzivnijoj prisutnosti, jer Isus je u punini božanskog stanja. Završetak Matejeva evanđelja je pet redaka (28,16-20) u kojima evanđelist sažima cijelo svoje evanđelje.

Govori o jedanaestorici učenika, više ih nema dvanaest. Broj dvanaest je značio novi Izrael, jedanaestorica pak znači da novi Izrael nije rekonstituiran, stoga je Isusova poruka univerzalna, za cijelo čovječanstvo. Oni idu u Galileju jer je poziv za susret s Isusom u Galileji izrečen već tri puta. Pođoše „na goru kamo im je naredio Isus“, no Isus nije naznačio nijednu goru u ovom Evanđelju. Zašto učenici idu na tu goru? Značenje nije topografsko, već teološko: gora je u ovom Evanđelju gora blaženstava, gdje je Isus objavio svoju poruku, blaženstava kojih je osam, a broj osam je znak uskrsnuća u ranom kršćanstvu, jer je Isus uskrsnuo prvoga dana po sedmici. Evanđelist želi reći da iskustvo Uskrsloga nije privilegija dana nekolicini ljudi, već mogućnost za sve vjernike svih vremena: smjestiti se na tu goru blaženstava, odnosno prihvatiti njegovu poruku koja je u blaženstvima formulirana i sažeta.

To što su mu se ničice poklonili znači da u Isusu prepoznaju božansko stanje, no evanđelist kaže da su neki posumnjali. U što? Ne da je Isus uskrsnuo, vide ga. Vidjeli su Isusa u božanskom stanju, no sada znaju kroz što je Isus prošao: najzloglasniju, najprezreniju smrt za Židove, prokletstvo križa. Sumnjaju, dakle, u sebe: pozvani su doseći božansko stanje, ali ne znaju hoće li se moći suočiti s progonstvom, pa i smrću. Zato sumnjaju.

Dok su žene same pristupile Isusu, ovdje je Isus taj koji mora pristupiti učenicima: „Isus im pristupi i prozbori: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!“, ovdje se evanđelist poziva na proroka Daniela, gdje se kaže da je Sinu čovječjem dana sva vlast na nebu i na zemlji. No Isus ne koristi tu snagu da bi mu se služilo, nego, kako će reći, „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi“. Radi se, dakle, o moći služenja.

I onda dolazi imperativni nalog: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode“, pojam narodi označava poganske narode, „krsteći ih“, glagol krstiti znači uroniti, natopiti, „u ime“, ime ukazuje duboku stvarnost bića, „Oca i Sina i Duha Svetoga“, odnosno uronite ih u duboku stvarnost Boga, neka iskuse tko je Bog, „i učeći ih“, a to je jedino vrijeme kada Isus ovlašćuje svoje učenike da poučavaju, „čuvati sve što sam vam zapovjedio“, jedini put kada se pojavljuje glagol zapovijedati, u ovom Evanđelju, je upravo u odnosu na blaženstva. Koje je značenje ove Isusove zapovijedi? Isus je pozvao svoje učenike da ga slijede kako bi bili ribari ljudi: loviti ljude znači izvaditi ih iz vode, koja im može zadati smrt, dakle iz smrtne situacije, dati im život. Isus sada pokazuje kako i gdje: kako postajete ribari ljudi? Uranjajući ih u Duha Gospodnjeg, u najdublju stvarnost božanske ljubavi (Alberto Maggi).

I onda konačno Isusovo uvjeravanje: „I evo, ja sam s vama“, to je tema, lajtmotiv cijelog evanđelja. U prvom poglavlju evanđelist je naznačio Isusa kao „Boga s nama“. Otprilike na polovici Matejeva evanđelja, Isus kaže da je sa svojim učenicima: „gdje su dvojica ili više, ja sam s njima“, a sada zaključuje sa garantiranjem svoje prisutnosti: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“. Nema smaka svijeta, radi se o svršetku vremena, što ne označava rok, nego kvalitetu prisutnosti. Posljednje Isusove riječi su, dakle: „S vama sam zauvijek“.

Uzašašće nam doziva u pamet tu pomoć Isusa i njegova Duha koji daje pouzdanje i sigurnost našem svjedočenju u svijetu. Otkriva nam zašto Crkva postoji: „Crkva postoji zato da naviješta evanđelje, samo zbog toga! Za Crkvu je naviještanje evanđelja ujedno radost. Crkva, to smo svi mi koji smo kršteni. Danas smo pozvani bolje razumjeti da nam je Bog dao veliko dostojanstvo i odgovornost da ga naviještamo svijetu, da ga približimo čovjeku. To je naše dostojanstvo, to je najveća čast svakog od nas, svih krštenika!“ (papa Franjo).

Isusove učenice i učenici su ljudi, tražitelji koji nemaju odgovore na sva moguća pitanja, no Duh Istine upućivat će ih u svu istinu i navješćivat će im ono što dolazi (usp. Iv 16,12-15). Radosti i nade, žalosti i tjeskobe današnjih ljudi, osobito siromašnih i svih koji trpe, neka budu i naše radosti i nade, žalosti i tjeskobe i neka ne bude ničega od onoga što je uistinu ljudsko, a da ne nađe odjeka u našem srcu (usp. GS 1). Na hod čovječanstva gledajmo sa suosjećajnim očima onih koji cijene svaki pozitivni element, ali istodobno ne zatvaraju oči i usta pred onim što nije u skladu s evanđeoskom pravdom, milosrđem i istinom.

Branko Jurić