Uzašašće Gospodinovo | Rasta se od njih

Lk 24,46-53

Da bismo razumjeli odlomak koji nam liturgija predstavlja na svetkovinu Uzašašća, moramo se osvrnuti na (nekadašnju) kozmološku koncepciju, odnosno na (ondašnje) razumijevanje odnosa zemlje i neba. Bog se nalazio iznad, na nebesima, ljudi na zemlji. Tako se za sve što je od Boga govorilo da to zapravo silazi prema ljudima, a za sve što je od ljudi upućeno Bogu da prema njemu uzlazi.

Uzašašće Sina Božjega kao zasebni blagdan slavi se od IV. stoljeća. Neko vrijeme se u bogoslužju Isusov povratak u nebo katkad prikazivao vrlo slikovito: ministranti bi u crkvi njegov kip privezan na uzice izvlačili od oltara prema stropu, gdje bi nerijetko nestajao kroz izrezani otvor, a nisu štedjeli ni na tamjanu. Danas je taj običaj rijetkost, između ostaloga jer se nije sviđao knezovima i biskupima, osobito iz doba prosvjetiteljstva.

Uostalom, prema teološkom shvaćanju, “uzašašće” ne treba shvaćati doslovno. To, dakle, ne znači da je Krist sada ustoličen iznad oblaka, nego da je s Ocem, da sudjeluje u njegovoj slavi. Umjetnicima takve suptilnosti obično nisu bile strane. Isusov uzlazak na oblake, na kojima ga već čeka Otac, dugo je bio popularan slikarski motiv. No, ni za Bibliju nebo nije mjesto iznad zvijezda, već nešto znatno veće, sveobuhvatnije. To je “mjesto Božje prisutnosti”. Zapravo, ono nije mjesto, nije prostor, pa ni svemir, već osoba. Nebo je prisutnost živoga Boga u kojem živimo, mičemo se i jesmo.

Budući da je Bog postao čovjekom u Kristu, u onom istom Kristu koji je bio uzvišen na križu i koji je uskrsnuo od mrtvih, čovjek i s njim sve stvorenje zauvijek su pomireni s Bogom. On je skinuo zavjesu koja nas je dijelila (usp. Heb 9,19-20). U njemu živimo u prisutnosti Božjoj. Prema Otkrivenju, ovu novu Božju prisutnost u kojoj živimo nazivamo Duhom Svetim. To je Duh koji proizlazi iz Oca i Sina (qui ex Patre Filioque procedit): pomoć koja nam se daje, tješitelj koji može djelovati u svim životnim situacijama, zagovornik koji nas brani i štiti od pokvarljive sile zla. Po tom Duhu možemo pronaći snagu da usred našeg svijeta, u svakodnevici, svjedočimo njegovu prisutnost.

U retku prije današnjeg odlomka, evanđelist piše da je Isus tada svojim učenicima “otvorio um da razumiju Pisma” (usp. Lk 24,45). Nije dovoljno čitati Sveto pismo, potrebno je otvoriti um, odnosno otvoriti se novome, inače se ono ne razumije.

Dok slavimo Uzašašće, sam evanđeoski tekst današnje liturgije upućuje nas na Isusovu smrt i uskrsnuće te na iščekivanje njegova dolaska. Evanđelje nas vraća na prvi dan nakon subote kada su učenici još uvijek u nevjerici, pod šokom gubitka svoga Gospodina i u tjeskobi praznine koju je ostavio. U Evanđelju je, dakle, utemeljena vjera u uskrsnuće (Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih’: r. 46), naviješteno je poslanje učenika u povijesti (i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema: r. 47) i, konačno, Uskrsli učenicima daje obećanje dara Duha Svetoga (I evo, ja šaljem na vas obećanje Oca svojega: r. 49).

Uzašašće se, u biblijskim spisima, evocira riječima koje govore o udaljavanju, odlasku, uznesenju (ἀνάλημψις: Dj 1,11), o putovanju (πορευόμαι: Dj 1,10-11), o uzlasku (ἀνάβασις: Iv 20,17), o odvajanju (“rasta se od njih”: Lk 24,51). Paradoks je da ispunjenje obećanja koje slavimo na Uzašašće dolazi kroz prazninu, odvojenost. Kao što u antropološkoj dinamici rasta i nastajanja, razdvajanje i odvojenost otvaraju put novoj privrženosti, stvaranju nove veze, tako Isusov odlazak učenike stavlja u radikalno obnovljen odnos s njim.

Učenici se rađaju odozgor, postaju svjedoci: “Vi ste tomu svjedoci” (Lk 24,48). “I bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” (Dj 1,8). Ova nova relacija stavljena je pod znak Duha Svetoga. Božja je slobodna volja da komunicira i stupa u zajedništvo s ljudima. To su komunikacija i zajedništvo koje je Isus živio tijekom svoje povijesne službe obraćajući riječ mnoštvu i pojedincima, riječ koja je sposobna čuti i dodirnuti, vidati rane osoba koje je susretao, riječ koja je sposobna dati život i dati smisao životu, riječ koja je znala voditi puteve onih koji su dijelili njegovu avanturu. To su komunikacija i zajedništvo koje je Isus živio dodirujući bolesna tijela i dopuštajući da ga dodirne, pa i kontaminira, tko god je bio bolestan, gubav ili je krvario.

Da bi izrazio ovu dinamiku zajedništva, sam Duh daje izbor riječi i upućuje na tijelo. Koje tijelo? Uzašašće definitivno skriva fizičko tijelo Isusovo od pogleda njegovih učenika, ono je uklonjeno iz njihove blizine, iz kontakta s njima. Učenici, međutim, mogu dotaknuti Kristovo tijelo dodirujući tijelo patnika, tijelo siromaha. Dopuštajući sebi da ih vodi Duh, mogu činiti ono što je činio i sam Isus.

Euharistija, mjesto gdje Duh prolazi i cvate, spomen je u kojem se od nas iznova traži da iskazujemo milosrđe koje i sami svakodnevno doživljavamo. U toj se tajni stavljamo pred njegovu prisutnost kroz znakove euharistijskog kruha i vina, kroz navještaj Riječi, kroz lica okupljenih braće i sestara. To je otajstvo koje obnavlja svjedočanstvo kršćana.

A ona praznina koju je ostavio Uzašli na nebo nije prostor za jadikovanje ili plač, nije prostor za bol ili tjeskobu, već za odgovornost. Prazan prostor koji je ostavio Krist uzašavši na nebo ispunjavaju njegovi vlastiti učenici, pozvani da slušaju i govore, da postanu njegove noge i ruke, oči i uši, njegov glas pred raznim nepravdama i svakovrsnim nasiljem, da postanu navjestitelji njegove prisutnosti s ljudskošću sličnom njegovoj.

Branko Jurić