Uz blagdan Preobraženja Gospodnjeg: Testament srca

Ovo je onaj dan poseban, kada se prisjećamo, učenici su shvatili Tko to pred njima stoji, kad su Mu vidjeli lice u slavi. I nisu oslijepili. Ovo je onaj dan, kojeg bi se sjetili kad bi sve drugo zakazalo, kad bi im se činilo da ih je Bog davno napustio. Sjetili bi se da su prebivali u Njegovoj svjetlosti. Kad sve drugo mine, ostaje taj testament. Nisu oslijepili od ljepote Božjega lica. I to što gledaju, tu ljepotu, takav bi i svijet preobraženi izgledao, kad bi se samo usudili hodati s Bogom među ljudima. Sjetili bi se, kad su s Bogom hodili među ljudima nijedna ih bijeda nije mimoišla. Svaku je bijedu Bog prigrlio. Jer Božji testament ovako otprilike izgleda. Ostavlja sve svima.

Jer srce kad se s drugim bijedama susretne, postane mekše. Na rubovima gdje je bilo tvrdo, skoreno, počinje se otapati. Bijede mogu biti svakakve. A svaka čovjeka pustoši, sve dok sam ne postane pustinja.  Beskrajna. Sama i bezvodna. Kad se srce susretne sa bijedama pustinje, mekše postaje. Sa tuđim ili vlastitim pustinjama, svejedno je. Put je to kojim se teže i bolnije prolazi. I put je to koji liječi. Sve dok se srce zbog tih susreta ne preobrazi do mjere božanske. Tad svijetli nad sve i svakoga, i svakoga grli. Proniče u dubinu ljudske tame i praznine, grli ga i pridiže. I to što može tako sa sobom i drugima, nije od čovjeka, nego od Boga. Tako čini, sve dok ne postane ljepše i svjetlije od ovoga svijeta. Takvo srce sjaji i blista, znajući da mu je jedina vrijedna misija ovaj svijet činiti božanstvenijim. I to je jedina vrijedna preobrazba. Božanska ljepota vidi u drugima ljepotu i tamo gdje je davno izblijedila ljudskim očima, i tamo gdje je unakažena. Lice koje druge kao sunce obasjava, proljepšava ih, daje im novi život, obnavlja. Ta snaga svjetlosti preobražava najtamnije kutke naše stvarnosti. I ništa, ništa od te snage da se svijet tako vidi i poima, nije od čovjeka samoga, nego od Boga. Tim su pogledom i tim sjajem darovani oni koji se daju razmekšati nad tuđom patnjom i krhkosti, nad tuđim mrakom i slabosti, nad tuđim jadom i crnilom. Isto tako, i nad svojim samim.

Iz te slabosti raste neuništivo Božje kraljevstvo. Srce je Božje zrno gorušičino.

Ima bijeda svakakvih, od onih duševnih, i samoća krajnje razornih, do onih fizičkih, krajnje opipljivih, materijalnih. Neke su bijede, i neki ljudi kao kuće ruševne, u drač zarasle i oku se ljudskome ne čine vrijedne da bi se iznova dizale, gradile, novim životom živjele. Oku božanskome takve su najmilije. Milije od svake uspravne. Ima još u njima čestitosti zbog koje bi vrijedilo zidove dizati, pod krov stavljati. Božji luđaci se brinu i rade nad takvim kućama. Takva je Božja računica. Pri tom, ne zapostavlja On dobrica, jer njima takva preobrazba ne treba. Oni umišljaju da kod njih sve dobro funkcionira. Da se nijedan zid ne osipa, da ne truli drvenina, da se crv i moljac sumnje ne uvlači po ćoškovima. Sve oni to primjećuju ali kod prvih susjeda. Kod susjeda se raspada, i oni uživaju u njihovim slabostima, lijenostima, propustima, kukavičlucima. Preko njih, svoje sve u zvijezde blistave uzdižu. Ne vide da su u sebi cijeli ruina koja se davno osula. A ljudi koji se Božjim okom navode, njima ništa od ovoga ne ostaje skriveno. Nit njihova, nit tuđa bijeda i ruina. Božje oko im vid preobražava. I opet ne njihovim vlastitim snagama. Sva je njihova snaga i krhkost u Božjim rukama. Čovjek ih raspoređuje i dijeli i stavlja na raspolaganje drugima. I čovjek se svakoga dana iznova gradi i osipa. Sve božansko je vezivno tkivo u našim životima. Sve bitno, sve Božje, to nas drži na okupu. Okosnice su strpljenje i milosrđe, i praštanje i ljubav iznad svega. Biti takav prema sebi i drugima, teška je  zadaća. Traži povjerenje u život, povjerenje u Boga. Božansko u nama svijet preobražava. Uz milosrđe Božje i pustinja iznova procvjeta. Samo, nemojmo se zavaravati, na koncu ćemo konca po milosrđu svome biti suđeni. Jesu li se našom dobrotom ljudi i svijet na dobro preobražavali ili smo ga iza sebe još mračnijim, još siromašnijim ostavili.

Božje svjetli u nekim ljudima, u njihovim riječima, mislima, djelima, struji nježnost Božja, i napaja generacije da svijet po njegovoj mjeri preobražavaju:

„Moja nježnost ide prema svim onim anonimnim kosturima što leže u dubinama Zemlje i njezinih voda i mora, koji nikomu ne znače ništa, niti ih se itko sjeća, niti su za sobom ostavili išta, osim kostiju i praha“. (Ivan Lovrenović, Rječnik vjere i nevjere)

Roberta Nikšić, polis.ba