www.polis.ba

Uspavanka za Džalila

Ovdje se u procesijama glasovi izvijaju kao krijeste valova, i u crkvama je mir i sabranost, bonaca. Pred zoru se čuju udaljeni pijetlovi i zvona na vječnost udaraju. Beskrajno ljeto provlači se kao maestral ulicama. Ovdje nema ružnila, ni tjeskobe, ni prosjaka ni pasa lutalica. Tu sam se sklonila, jer svatko ima svoju liriku

Džalil je došao iz Alžira, ima tome već par godina. Njemu se vrijeme mjeri odlascima, a njegovi svi, već su davno otišli. On pomalo životari. Klati ulicama, i postao je dio grada, kao recimo stabla u parku, psi lutalice, cigani prosjaci. Već smo na njega navikli, što ga čini sasvim dovoljno slobodnim da se s njim nitko posebno ne bavi. To ga čini sigurnim, neće ga u kamp staviti. To ga čini gotovo nevidljivim. Osim za one koji su plaćeni da se s njim povremeno pozabave, i par onih što im strah od Boga još drži oči otvorenim. I tako, živi Džalil od milosti. Njegova rutina uključuje odlaske u čaršiju jer samo među ljudima može računati da će nešto i dobiti. Povremeno bi se zatvarao u svoja četiri zida i samovao. Ne bi to dugo potrajalo. Da se njega pitalo, možda i bi, samo ga je muka tjerala da bude opet među ljudima. Povremeno bi izvodio sitne predstave, kad ništa drugo ne bi vrijedilo. Naročito vikendima, kad bi čaršija bila punija. Tad bi se po cesti bacao, teturao, ne bi li ga tko primijetio. Prtio je neke kese i kesice, preprodavao ono što bi od humanitaraca dobio. Jedne prilike vire mu iz torbe roza patike, za broj mu veće. Torbe su te, nekada u zlatno doba naše švercerske pijace, prtili i nosali zaposleni radnici. Džalil se s tom torbom posve uklopio u život ove čaršije. Mimikrija mu ta posve pristaje, dotle da su neki već dobro uvjereni, da laže, nije on vidio Afrike, to je neki naš Cigo što dobro zna živjeti na tuđoj grbači. Bilo kako bilo, na svojoj on grbači prti te torbe i torbice i prodaje stvari svima suvišne. Kapitalizam je ovdje okasnio, a onda se i okorepio.

Stopio se tako Džalil sa svojom okolinom koju nije birao, a ni ona njega. Na njemu se ne vidi kako on to sve tumači, djeluje samo kao Džalil što živi u džematskoj kući na četiri vode od tuđe milošte. Na usnama mu trag bjelila, kao svježa bijela traka na cestama. Razdvaja dva svijeta, kućni, samački i onaj na ulici, kad se počne bacati i prositi. Trag se zove lirika i uvijek postoji netko tko će mu prodati lijek za epilepsiju. Potreba je ljudska vrlo domišljata, pisali bi mu recepte za pelene, a izdavali lirike.

I tako prolaze dani u džematskoj kućici. Ljudi su se prije par godina smilovali, i otvorili. Dosad su je mnogi i napustili. Zidovi su čađavi, jer što su snjegovi bjelji i magle gušće, zidovi su ovdje tamniji. U njoj Džalil, posljednji, loži vatre. Dime se. Ruke mu ranjave i garave. I njegovi dlanovi zidovi čađavi. Usne bijele. Posrće u govoru kao alkoholičar. Važno mu je samo da znam da on nije prljav, da ne smrdi.

Tu je tri godine, znam da me sve razumije. Iako se trudi da to sakrije. I zato mu svojim jezikom govorim: Nije istina Džalile, migranti ne smrde, i ti Džalile ne smrdiš. Nego, Džalile ti više nisi migrant. Ti si ovdje već tri godine. Ti si Džalil od Krajine.

Smiri ga to kao dijete uspavanka.

Skinula sam sa njega riječ migrant, i Džalil se smije, opran i obijeljen u vodi novog imena. Tada smo posljednji put razgovarali. Vidjela ga jesam nakon toga, ispred pekare. Lamatao je rukama, posrtao preko stepenika. Dan je bio takav nikakav, ljudi bi inače svakog prosjaka ispred pekare barem kiflom nahranili, ali je ovaj dan Džalilov iziskivao mjere posebne. Pokazivao im je nekakvu požutjelu sliku džamije, nikoga nije zanimala. Obrušio se par puta,  pad je djelovao daleko bolnije nego što se na prvu činilo. Vrtio se neko vrijeme, izgubljeno, s bijelim usnama na parkiralištitu a onda je odustao.

Sjećam ga se i ovako: Jedan dan prilazi, friško obrijan, mirisan kao losion poslije brijanja. Ide kod neke dobre žene na ručak. On Džalil ima respekt prema ženama, govori mi. Ponavlja: Džalil ne smrdi. Ne, Džalil miriše, kažem mu. I opet mu je bijela traka na usnama.

Čula sam kasnije, odnio prvoj komšinici napolitanke. I mnogi drugi, puno je njih u toj kući bilo, svi bi došli da se oproste, znalo se i plakati i grliti. Priča mi to žena koja me samo po mom ocu poznaje, i vrlo brzo zaglibimo u sentimentalnosti. Mnoge je ona nahranila, dok je imala. Poslije više od silnih prigovora ukućana i komšija, nije imala volje ni privatnosti drugima hranu dodavati. Zagrli me i ode, veli. Nije ga više vidjela.

Nedugo je u vijestima osvanulo. Pronašli su tijelo migranta. Nije bilo tragova nasilja. Usne mu bijele trake bile.

Nećemo više pijačnim danima vidjeti Džalila.

Pišem prijatelju. Sjećaš li se Džalila, kad si ga ono išao intervjuirati, a on nam govori: Džalil čist, Džalil ne smrdi, i sve nam prostire neki ručnik ispred sobe.

Jedne prilike obilazimo Džalila. Prijatelj dokumentira slučajeve nasilja na granici. Michael poljsko-meksičkih korijena. Njegova prabaka, baka i majka, sve su izbjeglice bile. Obiteljsko mu stablo nije dopustilo nego u tom smjeru krošnje pružiti. On je ona treća generacija koja već može birati što će raditi. Samo što Michael nije imao izbora, pa radi to što mora raditi. Džalilova loza neće se nastaviti. U limbu je bosanskom zapeo. Koliko su ga puta vratili, toliko je puta odustao. Pristaje da tavori u toj džematskoj kućici. Loži vatru, joha slabo i mokro gori. Džalil ne smrdi. Kuću je evo uredio. Prostire nam pred nogama. Michael sve uredno u svoj notes bilježi. Slova lete kao ptice koje primjećuje visoko u krošnjama stabala. Sve ih notira. Džalil je bio posvuda, odsvakud ga vraćalo. Sve su te ptice u Michaelov notes sletile. Nema više šta Džalil u Njemačkoj ili Italiji tražiti. Tu si gdje si. Za tebe Džalile nema ni bolje ni gore. Samo ta bijela linija koja razdvaja bolje i gore.

S Michaelom je prijateljica koja farsi govori. Iranka, živi u Kanadi. Njene su fotografije pitanja. Zanima je i zašto se zovem tako kako se zovem u kraju u kojem se nitko tako ne zove. Svi smo u tom društvu migranti. I ona priča o orlu, o posebnoj vrsti, koja kad smrt predosjeti, otiđe posljednji put letjeti. Leti sve dok se ne obruši. Negdje u visini srce mu prestane kucati.

Poslije Michael bilježi što mu po sjećanjima govorim. Njegov je rukopis brz, podsjeća na ekage. Zapis mog srca. Žuri da svako sjećanje pristigne. Trči geografijama koje je prolazilo slušajući Džalile, preko Afganistana, Irana, Sirije, Turske, Bugarske, Srbije do Bosne. Brzo se srce kreće, šumama, duž bodljikavih žica. I srce se zalijeće dok se ispovijeda jer su ih psima tjerali, majmunima zvali, oružje na njih repetirali. Žuri srce da ispriča kakve je sve rane gledalo i očaje slušalo. I brzo srce preskače kad mu kaže ono što nikome ne smije, kako su ih iz kampova, njih maloljetnike odvodili da im posluže kao lica za prepoznavanje. I trese se srce jer zna da imaju svoje agente koje slušaju kao bogove, i zna srce među njima prepoznati potčinjene i silovane… kazuje mu još dok se nije obrušilo, od čega i kakvim smrtima i u kolikoj bezimenosti je umrlo njih sedamnaest što ih pokopaše na groblju u Bihaću. Srce bi istrčalo s tog papira, ali ne može, jer onda prazan, brisani prostor ostaje. Zaborav će sva slova progutati. Ima srce i svoje miljenike, tako je to, pa se malo uspori i povezuje ga s mladosti što je negdje po Italiji ili Francuskoj uspjela. Sad ga zovu s ulice, kao što su nekada roditelje iz Bosne zvali. Ništa se dakle nije promijenilo. Beskućništvo je samo novi oblik dobilo.

Michael prati i bilježi njihove whats up ispovjesti. Opet pratim ekage zapise. I njihovo srce kuca, iako su riječi sporije. Dolaze iz daljine tuđeg, stranog jezika pa su tromije. Srce im je gnjevno i ražalošćeno. Jedan mimikrijom pokazuje kako ga je policajac gledao. Srce postaje topot divljih konja.

Michael šalje izvještaj o nasilju na granici prije objave u medijima. Ne mogu, nemam srca reći, da je izvještaj kao krik s križa, smrt će se ponoviti, nebrojeno puta. Samo kažem, izvještaj je moćan. Hvala ti.

Pitam i sjećaš li se Džalila, kako nas je lijepo dočekao.

Poželim dopisati p.s. nije više s nama.

Ni to ne spomenem. Ionako nikad nije bio s nama. Bio je negdje između one bijele linije.

Nego pošaljem mu pozdrave s Korčule uz natpis s jednog nadgrobnog spomenika:

Soba u nebu s pogledom na more. To je otprilike Korčula. Postoji dakle komadić raja na zemlji i eto dopušteno mi je u njemu prebivati. Ovdje sam svaki put kad pobjegnem. Samoća je najbolja utjeha, piše Jon Fosse.

Ovdje se u procesijama glasovi izvijaju kao krijeste valova, i u crkvama je mir i sabranost, bonaca. Pred zoru se čuju udaljeni pijetlovi i zvona na vječnost udaraju. Beskrajno ljeto provlači se kao maestral ulicama. Ovdje nema ružnila, ni tjeskobe, ni prosjaka ni pasa lutalica. Tu sam se sklonila, jer svatko ima svoju liriku.

I negdje na pučini, tamo u daljini, između mora i neba plovi bjelina broda. Dijeli se od neba i od mora. I ptica se obrušava pred mojim očima.


Roberta Nikšić