Uskrs | Vjera u ljubav

Iv 20,1-9

Danas slavimo Uskrs, blagdan nad blagdanima, temelj kršćanske vjere. Na ovaj dan pozvani smo svim ljudima s radošću navijestiti pobjedu života nad smrću, jer je Isus Mesija uskrsnuo i zauvijek je živ. On koji je bio čovjek poput nas, koji je umro nasilnom smrću i bio pokopan, uskrsnuo je od mrtvih. On je prvina usnulih, prvorođenac od mrtvih (Kol 1,18; 1 Kor 15,20) i sve nas je pozvao na život vječni! Da, Bog je uskrisio Isusa kao odgovor na život koji je živio u ljubavi do kraja: tako nam je otvorio put kojim nam je hoditi ovdje na zemlji, a potom onkraj, put koji ništa i nitko nikada neće zatvoriti.

Slušamo danas odlomak o Isusovom uskrsnuću nešto “drugačijim” pogledom četvrtog Evanđelja. Tekst započinje čudnim izrazom koji doslovno glasi: “dana prvoga u tjednu”. Autor parafrazira knjigu Postanka, gdje se prvi dan stvaranja naziva “dan prvi” (Post 1,5). Na taj način želi nam reći da je Isusovo uskrsnuće ispunjenje prvog stvaranja, ono je novo stvaranje: Duh Životvorac koji je lebdio nad vodama sada predsjeda događajem kojim počinje dan bez zalaska, vječni život otvoren svim ljudima, svemu stvorenju.

Toga dana prvoga, još za mraka, u noći koja je započela prijateljevom izdajom (usp. Iv 13,30), na Isusov grob odlazi Marija iz Magdale, apostolica apostola, ona koja ga je slijedila zajedno s drugim učenicama. Nije ga napustila ni za vrijeme njegova razapinjanja (usp. Mk 15,40-41). Srce joj je sada obavijeno tamom očaja i nevjere, jer još nije shvatila ispunjenje koje se dogodilo u Isusovoj smrti. Ne može vjerovati u uskrsnuće o kojem joj je njezin Učitelj zasigurno govorio. Ivan piše da Marija ne ide pomazati mrtvo tijelo, kao što bilježe druga evanđelja, nego jednostavno zato što se ne može odvojiti od toga Isusa kojeg je slijedila i ljubila. Bila je grešan čovjek (usp. Lk 8,2), ali je u susretu s Isusom procvjetala kao novo stvorenje: on se pobrinuo za nju, ulio joj je povjerenje u mogućnost obraćenja, novog života, a sada se ona brine za Isusa kojeg su svi napustili.

No čeka je neviđena novost: “Opazi da je kamen s groba dignut”. Uplašena i zadivljena ovom vizijom, Marija žuri da potrči Petru i ljubljenom učeniku da im navijesti vlastitu interpretaciju praznoga groba: “Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše”. Ovdje završava prvi dio njezine priče – naći ćemo je opet malo dalje kod groba, a tada će joj se Uskrsli otkriti nazivajući je imenom (usp. Iv 20,11-18) – te počinje ona s dvojicom učenika. Trče zajedno, no ljubljeni učenik trči brže od Petra i prvi stiže na odredište. Međutim, on prepoznaje Petrovo prvenstvo i ne ulazi u grob, nego čeka da dođe i Petar, da on prvi uđe: jedan dolazi prvi na grob zbog ljubavi kojom je ljubljen, drugi ulazi u njega prvi zbog Gospodinova izbora za “Stijenu” kršćanske zajednice.

Petrov čin ulaska u grob, a zatim i onaj ljubljenog učenika ima simboličku vrijednost. Tijekom života ulazimo na brojna mjesta smrti – mjesta ožalošćenosti, razdvajanja, napuštanja, prekida veza i prijateljstva, nekomuniciranja –, ali i dopuštamo smrti da uđe u nas, čime postajemo mjesto smrti za druge: sebično zatvaranje, arogancija, zlostavljanje, nasilje, manipulacija, ravnodušnost. Vjera u uskrsnuće, koja je u središtu kršćanske vjere, ne podudara se tek s jednostavnim povjerenjem u život, već vjeruje u život koji je rođen iz smrti, zahvaljujući snazi ​​Kristove ljubavi. Omogućuje nam da uđemo u situacije smrti gledajući dalje od smrti i živeći uskrsnuće, to jest, ljubeći ili pokušavajući ljubiti kao što je Krist ljubio i, povrh svega, vjerujući u njegovu ljubav prema nama.

Međutim, Petar, iako opaža “povoje i ubrus napose svijen na jednome mjestu”, u vjeri ne shvaća izniman događaj Isusova uskrsnuća i za sada ostaje u tami nevjere. Za ljubljenog su učenika, međutim, stvari drugačije: “tada uđe i onaj drugi učenik … i vidje i povjerova”, ili točnije “počinje vjerovati” (usp. Iv 20,8). Što je vidio? Nikakav poseban predmet. Sama je odsutnost ta koja, protumačena ljubavlju, njegovom srcu otkriva Prisutnost. Ljubavlju koja ga veže za Isusa, ljubljeni učenik u sebi stvara mjesta za originalnu Radosnu vijest, koju će kasnije naviještati i Petar: “Ali Bog uskrisi Isusa oslobodivši ga grozote smrti” (Dj 2,24)!

U ljubljenom učeniku koji je “vidio i počeo vjerovati” postoji vjera koja se rađa iz ljubavi, točnije, postoji vjera u ljubav kojom je ljubljen: fides ex charitate. Jer nije dovoljno da nas netko voli, nego je potrebno vjerovati u to, polagati svoje povjerenje u ljubav drugoga. Da, uskrsna se vjera rađa iz ljubavi: samo nam ljubav prema Isusu omogućuje da duboko razumijemo Riječ Božju sadržanu u Svetom pismu i da, počevši od praznoga groba, razlučimo da je “Krist uskrišen po Pismima” (1 Kor 15,4). Sveto pismo, koje je uvijek znak odsutnosti – jer pisanje zamjenjuje prisutnost –, zapravo je spomen na živo i životvorno sjećanje: približeno praznini groba, ono ga ispunjava riječju koja je u temelju uskrsnuća jer je to riječ samoga Boga života.

Tražiti onog koji je odsutan, vidjeti onoga koji nije vidljiv, pronaći onoga koji nema prepoznatljivo mjesto: to su elementi koji i danas obilježavaju potragu za Gospodinom. Valja izbjegavati tvrdnje da se sa sigurnošću zna gdje je Krist, gdje ga treba tražiti, a gdje ne. Isus je rekao: “Ako vam tada tko rekne: ‘Evo Krista ovdje! Eno ondje!’ – ne vjerujte” (Mk 13,21). Isus nas poziva na nevjeru koja je neophodna za vjeru u Uskrsloga. “Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili: ‘Eno ga ondje!'” (Lk 17,20-21). Pretendirati da se identificira i opiše sigurno mjesto Uskrsloga je idolopoklonička operacija koju provode manipulatori koji ne mogu podnijeti nesigurnost i umor traženja na koji obvezuje non est hic – “Nije ovdje” (Mk 16,6).

Vjera u Gospodinovu Riječ i u njegovu ljubav omogućuje nam da počnemo vjerovati u uskrsnuće usred bezbrojnih znakova smrti koji preplavljuju naš život i naš svijet. Uskrs je prilika da susretnemo živoga Boga koji želi preobraziti nas i svijet. Uskrsnuće je “nada da se, unatoč svoj ovoj nepravdi koja obilježava svijet, ne može dogoditi da nepravda bude posljednja riječ” (Max Horkheimer).

Živa vjera da nas Gospodin ljubi temelj je vjere u uskrsnuće: njegova ljubav prema nama ne prestaje našom smrću. Ova vjera, koja tumači prazninu groba, također nam može pomoći u trenutku straha od nedostatka ljubavi i straha od napuštenosti koji nas tjera da prebivamo u smrti. Iza ljubljenog učenika zapravo stoji svaki Isusov učenik i učenica u povijesti koji su pozvani ući u vjeru Boga koji nas ljubi.

Branko Jurić