USKRS | Uskrsno jutro

Danas, na Uskrsno jutro, učenice i učenici u grobu Isusovu nalaze tek ostavljene povoje. I zbog toga, Pismo kaže, povjerovaše. Jer smrtna odjeća i smrtni pokrov više mu ne treba. Smrtno je tijelo lišeno smrtnosti.

Nekada, prije ovog našeg vremena, dijete tek rođeno, stavljalo se u povoje. Na koncu, kada bi osoba umrla, njeno se tijelo, jednako pažljivo kao bebino, umatalo u povoje. Ta su vremena prošla, no simbolika je ostala. Povoji u malena djeteta čuvaju njegovo krhko tijelo, usmjeravaju njegov rast; pa kad ojača dovoljno ti mu povoji više ne trebaju, jer tijelo je zrelo i samostalno dovoljno i zna se samo usmjeravati i razvijati. Na koncu, u času smrti, osobu se stavlja u povoje, u smrtni pokrov, koji će, barem kratkotrajno, čuvati tijelo da se ne raspadne pod dodirom smrti.

Isus skida te povoje. Njegovo je tijelo zrelo dovoljno, za vječnost pripravno. On se rodio nanovo. Sazrio za vječnost. Sve što se nije stiglo u ovom vijeku ljudskome, koncentriranom na vrlo kratko trajanje, na vječnost će se preliti. Mi smo dionici te vječnosti. Te poruke, tog svjetla, s dna njegove grobnice: nema ga među mrtvima. To je mjesto gdje se povjeruje. Jer ako ga nema među mrtvima, ima ga posvuda. S Njim smo jeli i pili kad je Uskrsnuo, njega smo sreli na putu za Emaus, ima ga u svakoj crkvi i u svakoj hostiji, s njim smo muku njegovu prolazili, njega smo pljuvali i kamenovali, o njemu su nam proroci svjedočili. I eno ga na kraju vremena, ne tražite ga među mrtvima nego živima.

Ne tražite ga samo u udobnosti crkvica i klecala, iako ga i tamo ima. Ne oplakujte se i ne žalostite, ne namećite uskih pravila. Njegov je život, i svaka krhka kost čovjekova, i svaki mrav, i svaka riba. Tjeskobno je i mučno znati da se iz dana u dan ponavlja muka Gospodinova. Jer ako ga ima posvuda ponajviše ga ima u ljudima. Skapavaju svakako. Nekima se i ne zna grobnica. Nemaju ni imena. Neke smo mi teško ranili i u mrklu grobnicu spremili. Teško se čovjeku boriti sa svojim demonima, no nije li Isus taj koji i od đavla izbavlja. Što su onda sve naše borbe i okapanja naspram toga? Zašto se sve ne bojimo. Možda je najlakše biti dobar. Kao Sin čovječji. Prošao je zemljom čineći dobro. Nema tu neke računice. Bog je loš matematičar. On samo beskraj poznaje. Blagost i krotkost se uči, praštanje se vježba. Dobrota je privlačna. I neprolazna. Dobrota skida povoje smrti. Po dobroti rastemo u zrelosti. Po dobroti nas naše vrijeme poznaje. A po njoj će nas i vječnost prepoznati.

Na zemlji su jednom živjeli ribari, stolari, carinici, svećenici, proroci, kraljevi, marte i marije, magdalene, veronike, suzane, ivane, neki su imali funkcije, neki samo svoje ime. U njemu su vidjeli dobro već poznato, samo što je ovo bilo još bolje i novije. Kao u moru, ni u njemu nije bilo mjere, nego je bilo jednako za sve i jednako sve grlilo. Tu su dobrotu prepoznali i toj su dobrotu dali svjedočanstvo vječnosti. Dobrota nema mjere, ima izvor u božanskome i ne prestaje trajati. Bezgranično se razdaje i stoga ne poznaje granice. Ni smrti ni rastanka.

Kratak je i krhak vijek čovjekov a opet blagoslovljeni smo mnogim danima. Umjetnici dobro znaju kako produžiti taj vijek što se brzo mrvi i nestaje u sjećanju. Nije li nježnost cvjetnih rozeta u kamenu crkvica i glazba što putuje prema stropovima tek cjelov vječnosti. Ima tako detalja oko nas, mozaika koji se slažu dok hodamo, dišemo, radimo i grlimo ovom zemljom. Slažu se i popunjavaju dok ne dosegnemo svoju vjerničku i ljudsku zrelost i stasamo u vječnost. Dok ne postanemo cjelovita slika pred Bogom i ljudima. I onda nam je vrijeme da pođemo. I čekamo dan Uskrsnuća tila slavnoga.

Neki pođu prije, neki kasnije, i u ljudskom vremenu uvijek prerano. To izmiče našim ljudskim očima. Punina za vječnost Božja je mjera i kategorija. Uvijek se prelijeva. Živimo da umremo i umiremo da više nikad ne umremo. Da ostavimo povoje nezrelosti i malenosti i ušetamo u vječnost. Ona će nas po dobroti našoj prepoznati.

Roberta Nikšić