Uskrs | Preobrazbena snaga svjetla

Iv 20,1-9

Opet žene! Tako bismo mogli započeti tumačenje izvještaja o Isusovu uskrsnuću današnjeg evanđelja. Naime, sinoć smo na obredima bdijenja slušali Markovo evanđelje o tri žene koje su došle na grob da pomažu Isusovo tijelo i našle su prazan grob. Danas slušamo odlomak iz Ivanova evanđelja o tome kako Marija Magdalena dolazi na grob i vidi da je kamen s groba dignut. U strahu bježi s groba javiti Petru i «ljubljenom učeniku» da je netko ukrao Isusovo tijelo. Opet, dakle, žena prva na grobu. U svijetu Isusova vremena ženama se nije vjerovalo, nisu mogle biti svjedoci na sudu. Ni danas im se ne vjeruje. Ni u Crkvi. No, iako je Crkva hijerarhijski muški uređena, žene su uvijek bile vjernije od muškaraca. Žene su pratile Isusa od Galileje, uz križ do groba. One iznutra izgrađuju sve zajednice, pa tako i Crkvu.

Uvažavajući sve izvještaje o Isusovu uskrsnuću treba uočiti da se njima ispovijeda temeljna istina vjere: Bog voli ovaj svijet i ne dopušta da u njemu trijumfira zlo. Čitav Isusov život, pogotovo gledan s njegova kraja, od smrti na križu, život je promašaja i nemoći, od šikaniranja u zavičaju, od krivih govora, spletki i optužbi, pa sve do sramote razapinjanja. Sav, dakle, taj život ludost je za svijet, za vlasti. Ali baš kao takav od Boga je potvrđen. Moć silnika, rugača, moć religioznih licemjera i vlastohlepnika «ispražnjena» je kao prazan grob. Histerija i buka Golgote umuknula je u praznini. Bog je veći od svih ljudskih moći, milosrdniji od svih ljudskih grijeha i niskoća.

U složenim okolnostima slavimo Uskrs. Pandemija je promijenila naš život, posebno društvene odnose i pohode crkvi; zahtijeva od nas fizičku distancu, do mjere da nas i naš bližnji, prijatelj podsjeća na smrt ili je čak nositelj smrti pa se moramo od njega sklanjati. Epidemija je proizvela i određeno traumatsko stanje, a trauma je, kako stručnjaci kažu, uvijek nešto što nam je nepoznato, strano, događa se iznenada, zahvaća nas neočekivano. Trauma je uz to nešto pred čime stojimo nemoćni do mjere da se izvanjski izgubimo, netko postane agresivan ili tjeskoban, depresivan.

I kakve to veze ima s Isusovim uskrsnućem? Da je Bog uskrisio Isusa nije puki podatak vjere koji nema nikakve veze s našim životima. Ponovimo, Bog uskrsnućem Isusa potvrđuje svoju ljubav prema svijetu i ljudima, prema nama. Epidemija korone potvrđuje ono što vjera kaže: nitko od nas nije sposoban roditi se sam, ni živjeti sam, nego traži novo poimanje naših odnosa, naše slobode i ljubavi, života uopće. Nije sloboda sloboda-posjed, nije to podivljala, pubertetska sloboda koja misli samo na sebe, kako neki neodgovorno žive, ne osvrćući se na druge i šire zarazu (štete ili ubijaju) oko sebe. Nije to ni izopačena negacionistička sloboda preuzetne vjere onih koji nijekanjem postojanja zaraze «bezbožno» iskušavaju Boga, jer ne uzimaju dostatno ozbiljno ni bolest, ni ljudsko zlo, niti imaju povjerenja u dobro (u medicinu), u ljude koje je Bog stvorio da pomažu. Sloboda u svjetlu Isusova uskrsnuća sloboda je živjeti kršćanski u okolnostima smanjenih mogućnosti, u iskustvu samoće bolesti, umiranja, te da poput Isusa budemo solidarni jedni s drugima.

Ovo nas vrijeme uči da znamo biti i sami, da razmišljamo o svome životu, jer smo možda bili preaktivni, duhovno ili fizički, jer smo možda izgubili kriterije, možda nam je «turizam» bio važniji od duhovnosti, novac od lica bližnjih, osjećaj kupovne moći i sigurnosti zamjena za pouzdanje u Boga. Ovo je vrijeme prilika, kairos preispitivanja. Varamo se ako mislimo da negativna iskustva ili patnje ili bolesti sami po sebi čine ljude boljima – rijetko. Sve su kataklizme od ratova i poplava, od potresa do epidemija poznate po tome da na površinu izbacuju najgore od nas i najsebičnije iz nas. Zato smo pozvani da iziđemo iz svojih starih grobova, iz svojih jazbina i zloća, da se pustimo da nas Bog zajedno s Isusom uskrsi na novi život.

Naš izlazak u novi život  sličan je dolasku žena na grob: Isusa nema u grobu, grob je prazan, trebamo početi iznova. Epidemija nas je (osim preuzetnih negatora i svemoćnih bogataša) uvjerila da nismo zgotovljeni, dovršeni, potpuni ljudi. Ona nas uvjerava, a to stalno ponavlja i Papa Franjo, da ne možemo sami, nismo samodovoljni, ne možemo se zatvoriti u svoju obitelji, svoju župu, svoj narod, državu, kontinent, kulturu. Mi smo potrebni jedni drugima. Mi smo svi braća i sestre jednoga Oca.

U svjetlu uskrsnuća ne možemo tek tako kazati da se ne može ništa učiniti ili da smo jednostavno takvi, nepromjenjivi. Netko izopačenost lažno zamotava u to da ga je Bog takvim stvorio i da se tu ništa više ne može poboljšati. To bi, međutim, značilo da smo izopačeni. Bog u uskrslom Isusu potvrđuje da je presudno ostati postojan u dobru, u povjerenju u sebe, u povjerenju u bližnje, u čovjeka, u sve Božje stvorenje i u vjeri Boga. Zar ima što ljepše od činjenice da se neki čovjek popravlja, izgrađuje i raste u dobru? Zar nije roditeljima silno drago ako vide da njihova djeca bolje uče, studiraju, i još više ako iz dana u dan postaju bolji ljudi? Zar nije neizmjerna sreća ostaviti se ružnih riječi, loših postupaka ili ovisnosti, alkohola, droge, kocke, nevjerstva, krađe, nasilja u obitelji? Veličanstveno je skinuti masku smrknutosti s lica i biti vedar prema životu i bližnjima.

Uskrs je sve to rečeno, sve te iznimne i potrebne moralne promjene, obraćenja iz vjere, sav taj novi život. Ali Uskrs je i više od toga. Kažemo da je Uskrs neočekivana preobrazba staroga života u novi. Nije revolucija u smislu rušenja prošloga, ali nije ni površna, kozmetička reforma zadržavanja postojećega, nego posve novi zaokret staroga.

Da shvatimo uskrsnuće nude nam se neke usporedbe za preobrazbu staroga života u novi, za djelovanje po uskrsnoj vjeri. Poznata nam je preobrazba gusjenice u leptira. Sjajno je, a često i herojstvo, podići se sa zemlje, iz prašine vinuti se k nebu, letjeti prema suncu. To je usporedba da se moramo podizati iznad svojih niskoća, držati do sebe, izdići se iznad grešne strukture i struktura tlačenja i poniženja, mijenjati se prema boljem, ljepšem i višem. Jer, nažalost, postoji i obratni put, od leptira, od čovjeka do gusjenice. Pisac Franz Kafka u pripovijetci Preobražaj piše o čovjeku (o svakome od nas) koji se preobrazio u kukca, odurna i sebi i drugima, kukca prezira.

U evanđeljima također ima sjajnih usporedbi o preobrazbi sebe i svoga života. Tako Isus na dosta mjesta govori o nužnosti da se živi poput pšenična zrna, da život treba umrijeti u mraku da bi onda na suncu i toplini Božje milosti, i uz pomoć i dobrotu ljudi, isklijalo, isklasalo, rodilo i donijelo novi plod, koristan za kruh, za hranu drugima. Predivno je od gusjenice postati leptirom, uveseljavati i sebe i druge ljepotom i letom, ali je iznimno vrijedno i smisleno prijeći put pšeničnoga zrna, darovati život drugima, biti koristan bližnjima, obitelji, zajednici, društvu.

Uz pšenično zrno i druge usporedbe, Isus govori i o kvascu, o samozatajnoj preobrazbi malenoga kvasca u kruh. Opet veličanstveno stvaranje novosti života. Isusov učenik je kvasac, «nevidljivi» kvasac u izgradnji novoga života, novoga svijeta mira i ljubavi.

Ima pak najčešća slika i preobrazba s kojom je najuže povezan Isusov život i njegovo uskrsnuće. Riječ je o svjetlu. Isus je svjetlo svijeta, svjetlo naroda. Isus želi da njegovi učenici budu svjetlo svijeta. Sinoć smo na misi uskrsnoga bdijenja slušali pjesmu uskrsnoj svijeći (Exultet). Danas tu svijeću gledamo. Ona nije ukras, mi nismo ukras svijeta. Svijeća je znak iznimne preobrazbe od pčelinjega voska do svjetla. Pčela ima smisao života u medu i vosku. Vosak i svijeća imaju smisao u darivanju svjetla. Isusovo uskrsnuće je svjetlo svijeta. Poruku Isusova uskrsnuća, njegov život, od rođenja do smrti na križu i do praznoga groba, svjedočanstvo njegovih učenica i učenika, do nas danas, mogli bismo uobličiti u spomenute preobrazbene metafore: čovjekov život ima smisla ako je poput leptira koji se raduje životu i letu, koji voli ljepotu Božje prirode; čovjekov život je poput zrna pšenice koje umire, u bolovima i samoćama, u tamama, ali ne ostaje u grobu, nego snagom Božjeg sunca i toplinom ljudi razvija i donosi plod, hranu drugima. Čovjekov život je marljivi rad pčele i ljudskih ruku da se od života napravi uspravna svijeća, ali koja neće biti hodajući spomenik, izopačeni idol, nedodirljiva sebična figura kulta ličnosti; neće se trošiti u stvaranju mraka i nevolja, tereta i muke drugima, nego će život potrošiti u svjetlo i toplinu bližnjima i svijetu.

Isus Krist, naš brat i učitelj, naš Mesija i Spasitelj, preobrazbena je snaga za novi život, za nove odnose i novi svijet.

Sretan vam Uskrs!

Fra Ivan Šarčević

---