Uskrs nadjačava ništavilo – sekularna pouka uskrsnuća

U kršćanskoj se tradiciji na Uskrs slavi uskrsnuće Isusa Krista. Iskustvo smrti na križu otkupljeno je životom koji ponovno oživljava, nastupa smrt smrti. Što iz toga događaja kao laici možemo naučiti? Kršćanski Uskrs pretpostavlja prije svega iskustvo potpune napuštenosti: getsemanska noć i patnja razapinjanja prethode događaju uskrsnuća. Velika je to pouka: iskustvo pada i poraza – koji u smrti dostiže krajnji i najgrublji oblik – ne može biti zaobiđeno, premda to nije zadnja moguća riječ o životu. Takav smisao je prisutan u čitanju Anđela povijesti Waltera Benjamina: neumoljivo kretanje povijesnog vremena ostavlja iza sebe zgarišta i ruševine, ali se on ne može pomiriti s tim da se poraženima i žrtvama nepravde oduzme prilika za iskupljenje i nadu. Upravo je zato pogled Angelusa Novusa okrenut natrag: ireverzibilni progres povijesti ne može zaboraviti posljednje, isključene, one čiji su životi na ovoj zemlji uništeni.

Uzmemo li evanđeoske izvještaje o uskrsnuću, vidjet ćemo da je u središtu uskrsnog misterija otkriće praznog groba. Za Michaela de Certeaua to je temeljni znamen kršćanstva: odsutnost Kristova tijela opisuje radikalni oblik njegove prisutnosti, poput nekog magneta privlači želju, riječ, pismo, život. Praznina groba nas prisiljava da Isusa tražimo među živima a ne među mrtvima. Druga temeljna poruka kršćanstva glasi: uvijek postoji jedan neuništivi ostatak – vječno živući – u svakoj smrti. Uvijek s nama ostaje nešto od onih koji više nisu s nama. Veliki filozof, koji je nedavno preminuo, ostavio je svojim dragima jednu karticu na kojoj piše: Nosite me sa sobom. Nije tražio da ga se oplakuje i žali kao mrtvaca među mrtvima, nego da ga oni još živi nose kao živoga. Bitna je to poruka koja se pridružuje jednoj drugoj jednako važnoj: kako ostati vjeran događaju koji je promijenio naš život? Za Isusove učenike, on je bio upravo taj događaj. Njegova smrt nameće problem njegove baštine. Svaki se od nas nađe pred pitanjem: jesam li bio vjeran susretu koji mi je promijenio život? Susretu s ljubavi, učiteljem, idealom, pozivom? Jesam li ostao dosljedan tom susretu, s potrebnom odlukom, preuzimajući u potpunosti rizik? Ili sam pak zatajio, okrenuo leđa, odbacio taj događaj?

Događaj uskrsnuća nas poziva da mislimo da je još uvijek moguće reći, kako je podsjećao Gabriel Marcel, nekom koga duboko volimo: „Ti nećeš umrijeti!“ Stoga je najdublja poruka kršćanskog Uskrsa: nasuprot nemilosrdne očitosti ništavila, uskrsnuće nas podsjeća da nešto može ostati, ipak nije sve predodređeno da postane ništavilo.

Naše vrijeme više ne vjeruje u jedinstveni karakter susreta. Više od jednog natprirodnog događaja – oživljavanje mrtvaca – uskrsnuće je događaj koji ruši naše uobičajene predstave o životu i smrti. Je li moguće da postoji nešto neuništivo, što čak ni moć smrti nije u stanju uništiti? Je li moguće da praznina – prazan grob u kršćanskoj vjeri – postane pokretač jedne nove želje, jednog novog života? U benjaminovskoj slici anđela povijesti, nebrojeni mrtvi nastradali zbog nepravde i u potpunom zaboravu čekaju iskupljenje. Njihovi ostaci nastavljaju gorjeti poput žeravice koja se ne gasi. Tako je i s našim nebrojenim mrtvima, onima koje smo voljeli i izgubili. Isusovo uskrsnuće pokazuje neuništivost onoga što ostaje. Velika je to tema koja ujedinjuje Toru i Evanđelje: samo u onom što ostaje – u odbačenoj stijeni – moramo gledati mogućnost novog početka. Isusova ukazanja nakon smrti pred njegovim učenicima, koji su bili pogođeni gubitkom učitelja, imaju moć ponovno oživjeti želju, čineći njihovu vjeru još snažnijom. Ova ukazanja se ne smiju čitati kao psihološke sugestije ili natprirodni fenomeni, kao da se radi o povratku onog koji je otišao iz ovog života, nego se radi o tome da on nastavlja biti s nama. Može to biti također i poziv da ostanemo vjerni onom što je za nas bio događaj susreta. Radi se o pozivu na kojeg je nužno odgovoriti da ne bismo smrti dali posljednju riječ. Upravo je stoga Pavao iz Tarza mogao tvrditi da „ako Krist nije uskrsnuo, da je uzaludno naše propovijedanje i da je uzaludna naša vjera“. Samo vjera u događaj čini događaj još živim. Svaki susret dostojan toga imena jest ime nečega što ne prestaje uskrsavati, obznanjivati se, rasplamsavati se, biti uvijek s nama.

Kršćansko uskrsnuće nije projekcija iluzorne želje o besmrtnosti koja je usmjerena na zagrobnu sreću, nego je to događaj koji traži vjernost. Budući da smo se u našem vremenu lišili iskustva transcendencije i misterija, nije moguće misliti na uskrsnuće osim kao na utješnu priču sa sretnim završetkom. Ne ostavlja se danas više prostora za događaj neponovljivog susreta iz kojeg može nastati novi život. Događaj uskrsnuća nas poziva da mislimo da je još uvijek moguće reći, kako je podsjećao Gabriel Marcel, nekom koga duboko volimo: „Ti nećeš umrijeti!“ Stoga je najdublja poruka kršćanskog Uskrsa: nasuprot nemilosrdne očitosti ništavila, uskrsnuće nas podsjeća da nešto može ostati, ipak nije sve predodređeno da postane ništavilo.

Autor: Massimo Recalcati, La Repubblica, 9. travnja 2023. Prijevod: Jozo Š., polis.ba