Ubuntu, afrička etika – humanistička i uključiva

Uvod

Afrički narodi, gledano općenito, imaju poseban način življenja i izražavanja svijeta, način koji ih odlikuje, određuje i razlikuje od ostalih naroda. Njihova vizija svijeta je ubuntu. Polazeći odatle, gradi se cijela etičko-filozofska afrička zgrada i dolazi se do konstrukcije utemeljene na ideji čovječanstva određene pojmom ubuntu. Općenito kazano ubuntu, s jedne strane, znači humanost (ljudskost) koja se doživljava i ostvaruje s drugima, i, s druge strane, znači humanost (ljudskost) kao vrednotu.   Uzimajući ovo kao polaznu točku, nastojat ću pokazati kako je ubuntu zaglavni kamen afričke etike, koja je biocentrična, u središtu joj je život.

Povijest ubuntu u pisanim raspravama

Uspjeh ubuntu je novijeg datuma, zato što je povezan sa završetkom aparthejda i događajima u postaparhednoj Južnoj Africi, u90-imgodinama prošlog stoljeća. Ipak, termin ubuntu (i iskustvo koje on tvori) mnogo je stariji u supsaharskim društvima. U Južnoj Africi, gdje je ubuntu izučavan i korišten u raznim područjima, u politici, akademskom životu, religiji i medijima, stanovništvu je općenito nešto poznato od toga pojma. Ista je situacija i u Zimbabveu.

Izučavajući povijesni razvoj onoga što je pisano o ubuntu, Christian Gade je otkrio da se taj pojam prvi puta pojavljuje u tekstu iz prve polovice 19. st. (1846). Od toga datuma pa do 2011, razlikujemo pet razdoblja na temelju osnovnih značajki koje su prisutne u tom pojmu.

U prvom razdoblju, od 1846. do 1980, prevladavajuća značajka koju afrikanisti – prvenstveno bijelci – dodjeljuju ubuntu je „ljudska osobina“. Koncept koji obuhvaća mnoga značenja i/ili vrline: ljudsku narav, ljudskost, zrelost, smisao o zajedničkoj humanosti, velikodušnost, darežljivost, širokogrudnost, dobrotu, ljubaznost, osobnost, sposobnost žrtvovanja za druge. To je ponukalo Gada da se zapita: „Ukazuje li to da je ubuntu prije svega kompleksna i višeslojna osobina?“

Drugo razdoblje– kojemožemo smatrati mini razdoblje, a kronološki je unutar gore spomenutoga – smješta se na kraj 60-ih i traje do kraja 70-ih godina prošlog stoljeća. Tijekom ovog razdoblja ubuntu je definiran „kao nešto što se odnosi na filozofiju ili etiku, ili im je ekvivalentano.“ (Gade). Jordan Kush Ngubane vidjet će u ubuntu „kôd koji tvori filozofiju života naroda Sutu-nguni (velika etnička grupa sastavljena od brojnih bantu etnija [bantu su jedna od dvije glavne grane crnačkog stanovništva Afrike, op. prev.] koje žive u različitim afričkim državama), koji prihvaćaju drugo ljudsko biće kako dio njih samih“ i „filozofiju koja afričko iskustvo prevodi u djelo“. Philip Mayer definira ubuntu kao „osnovni izvor afričke filozofije, povezane s dobrotom, dragošću, poniznošću, poštovanjem i ljubavlju“.

Između kraja 70-ih i početka 90-ih godina smješta se treće razdoblje, u kojem Gade izdvaja tri teksta koji „označavaju ubuntu kao ‘afrički humanizam’“.

Gade smatra kraj 90-ih i sami početak 2000-ih četvrtim razdobljem u kojem je ubuntu spominjan kao afrički pogled na svijet. Ovaj autor, kao prvi primjer citira nadbiskupa Desmonda Tutua, koji predlaže reparacijsku [naknada za nanesenu štetu, op. prev.] i restaurativnu pravdu [naglasak je na ispravljanju nepravdi i pomirenju žrtve i zločinca, op. prev.] kao „treći put“, kako za žrtve tako i za one koji su odgovorni za aparthejd. Ovim prijedlogom – sadržanim u njegovoj knjizi Nema budućnosti bez opraštanja – Tutu pokazuje da se ovaj „treći put“ nalazi između „osvetničke pravde“ i „zaborava“. Prvi dobitnik Nobelove nagrade za mir opravdava svoj prijedlog argumentirajući da on odražava temeljnu značajku afričkog pogleda na svijet koja je, u jezicima grupe nguni, poznata kao ubuntu i, u jezicima grupe soto (ili sutu), kao botho.

Posljednje razdoblje je ono u kojem je ubuntu izravno povezan s izrekom zulu: „umuntu ngumuntu ngabantu“ („osobom se postaje kroz druge osobe“).

Ubuntu, kao vizije svijeta Afrikanaca, bio bi, kako smatra Mogabe Ramose, temelj cijele zgrade afričke filozofije. Prema njemu, ubuntu je „korijen afričke filozofije i izvor iz kojega proizlaze afrička ontologija i epistemologija“.

Na tragu onoga što je pokazao Kagame, umuntu kao ljudsko biće, u zapadnom smislu „osoba“, postao bi ubuntu (humanost (ljudskost), bilo kao ljudska osobina bilo kao cjelina svih ljudskih bića). Važno je primijetiti kako, u bantu pogledu na svijet, biti muntu ili umuntu znači biti djelom i uvjerenjem suštinski vezan za moralne dužnosti i obveze. Drugim riječima, biti muntu znači činiti dobro. Čineći zlogubimo svoj ubuntu (činjenicu da smo umuntu, ljudska bića).

Središnja uloga životne snage u afričkoj etici

Uviđajući da snage za život nikada ne nedostaje, logično je govoriti o životnoj snazi. Muntu (ljudsko biće) prolazi cijeli život tražeći bliskost s ovom snagom; možda je pojedini bantu nastoje kanalizirati u negativnom smjeručineći zlo. U tom je kontekstu onda moguće razumjeti bilo koje djelovanje muntu (čovjeka) kod šamana ili nganga. „Kada muntu slijedi nekog šamana, često je to iz egoističnih motiva, da uveća svoju „moć“ ili traži da se umanji moć njegovih neprijatelja.“ (Matungulu Otene)

U takvoj stvarnosti se „ništa ne pokreće bez utjecaja drugih moćî. Svijet moćî je kao paukova mreža u kojoj se ne može zatresti ni jedna nit a da se cijela struktura ne zatrese“ (Placide Temples). Ova uzajamna povezanost i upućenost moćî jedne na drugu u pogledu na život, vodi nas izravno do afričke etike, koja je „etika života“. Doista se primjećuje da je život, kada je u pitanju čovjek, uvijek u gibanju snaga. Dakle, kao etika života, afrička se etika realizira polazeći od nekoliko pretpostavki, među kojima su sljedeće ključne: 1. Motho ke motho ka batho („Osobom se postaje preko drugih osoba“); 2. Feta Kgomo o tshware motho („Ostavi kravu i spasi ljudsko biće, zato što je život puno važniji od bogatstva“); 3. Kgosi ke kgosi batho („Kraljev suverenitet proizlazi od podanika i pripada njima“); 4. Motho gase mphse ga a tshewe („Nijedno ljudsko biće ne može u potpunosti biti beskorisno“).

U ovim se pretpostavkama sažima relacionalnost života: bilo koja osoba, uključujući i kralja, ovisi o drugima. Polazeći odatle može se tvrditi da nitko nije apsolutno neovisan i da nitko nije potpuno beskoristan. Na istoj se liniji nalazi Benezet Bujo, kada u ubuntu pogledu na svijet primjećuju da je „cijeli život u odnosima“.

Živući ljudi primili su takvu baštinu od svojih predaka, koji su opet sve to primili od onih koji su njima prethodili. U isto vrijeme, budući da ljudski život ovisi i o drugim odrednicama koje nisu ljudske (voda, zrak, prostor…), proizlazi da su ljudska bića primala i nastavljaju primati život od bića koja nisu ljudska. Postoji dakle vitalni odnos između ljudskih bića i drugih entiteta u svijetu. Munyaradzi Felix Murove izražava to drugim pojmovima, tvrdeći da: „tradicionalna afrička etika prepoznaje egzistencijalnu poveznicu između osoba i okoliša, i obvezu svake generacije prema precima te dosljednu odgovornost u odnosu prema svojoj baštini“. Na ovoj liniji, život se razumijeva kao dar koji proizlazi od predaka, koji su bili dio lanca ljudskih i neljudskih bića koji ide neprekidno sve do Boga, „velike i moćne životne snage“.

Ako ovaj život proizlazi od predaka kad dar, onda postoji moralna dužnost da se uzvrati na taj dar, tako što će se život prenijeti budućim generacijama. U afričkom svijetu za bilo koji dar koji se primi, nije dovoljno samo zahvaliti, mora se „odgovoriti“ na njega, jer je dar (i interpretira se tako) moralna dužnost. Osoba ili obitelj koja primi dar, kao znak zahvalnosti nudi neki drugi dar. Nije važno je li sitnica ili nešto veliko, važno je bilo što ponuditi u znak zahvalnosti. Ako u trenutku osoba nema ništa, učinit će sve što je moguće da bi jednoga dana mogla zahvaliti na način dostojan osobe koja ju je darovala.

Ne zahvaliti za darjednako je ne biti muntu (ljudsko biće), odnosno biti loša osoba. U suprotnom, zahvaliti znači biti muntu ili imati više muntu, više ljudskosti, to jest biti dobra osoba. Ovaj moralni aspekt povezan s muntu, zajednički je u cijeloj Supsaharskoj Africi. U mnogim područjima gdje se govori swahili svojstveno je, na primjer, kazati: „mama yule ni mtu!“ („ova gospođa je osoba!“) ili, čak, „mzungu yule ni mtu!“ („ovaj bijeli čovjek, ili ova bijela žena, je osoba!“), što ukazuju da se radi o dobrim osobama, koje imaju dobro srce. U suprotnom, ako je netko okrutan ili škrt, reći će se: „bwana yule si mtu hata!“ („ovaj gospodin nije osoba, nikako!“). To znači da je doista rđava osoba i da je treba izbjegavati.

Valja kazati da stav zahvale ima jedno dublje značenje, koje se sastoji u tome da se prepozna dar i da se na njega uzvrati, jer je čin zahvale upravo u prepoznavanju i odgovoru. To osobu čini da bude višu muntu, jer dar uvećava životnu snagu muntua, čini ga jačim i čvršćim.

Osoba koja daje, koja dijeli, je velikodušna. Činjenje dobra u njoj rađa više životne snage, a onaj koji prima dar prepoznaje ju kao darivatelja ubuntu, i u isto vrijeme sa svoje strane ima odgovornost prema darovatelju. Čin prepoznavanja i uzvraćanja je, dakle, činjenje dobra. Postupajući tako, na neki se način uvećava vlastita životna snaga. Od tada, na temelju uzajamnosti, velikodušnost prelazi u solidarnost. Dakle, kada se dijeli, djeluje se velikodušno, čini se dobro, i posljedično se uvećava vlastita životna snaga. Osoba koja primi dar, u prepoznavanju i uzvraćanjutakođer čini dobro, povećavajući vlastitu životnu snagu, postaje jača. Na temelju djela velikodušnosti, obje strane postaju čvršće i jače. To je solidarnost.

Svaka generacija treba prepoznati obvezu koju ima u odnosu na pretke, i sukladno tome mora postupati odgovorno prema svojoj baštini. U svjetlu toga, solidarnost se pojavljuje kao bitna osobina u supsaharskom svijetu, budući da je cilj postajati jači i čvršći, odnosno čuvati i uvećavati snagu koju daje život. To se smatra zaglavnim kamenom zgrade afričke etike.

Može se promatrati i uvidjeti ova generacijska solidarnost u različitim područjima društvenog života u Africi. Dobar primjer je sklonost mnogih afričkih obitelji da imaju više djece. S obzirom na to, mogu postojati različita mišljenja, ali zasigurno nema sumnje da jednostavni čin rađanja djece za mnoge od njih je fundamentalni aspekt života. Duboki razlog se nalazi u volji za trajnošću života. U tom smislu, sve se rađa i raste da bi dalo život i umrlo, nestalo ili se preoblikovalo da bi nastavilo davati život. U ovoj perspektivi slažemo se s kenijskim filozofom Alijem Muzruijem kada tvrdi da Afrikanci imaju puno djece zbog različitih razloga: na djecu se gleda kao na osiguranje starosti; smatra ih se ulaznicom za besmrtnost, jer Afrikanci tradicionalno vjeruju da će uteći smrti ako njihova krv nastavi teći venama živih.

Kada se netko rodi, osnažuje život osobâ koje su prve došle vidjeti novorođeno dijete, koje su „prve vidjele sunce“, kako je običaj kazati. Zbog toga cijela obitelj pravi svečanost kada dođe novi život. I kada netko umre, ostaje živjeti u svojim potomcima.

U stvarnosti, mnoge bantu kulture, kada baka ili djed umru i u isto se vrijeme rodi dijete, obično se novorođenčetu daje pokojnikovo ime. To znači da pokojna osoba nije otišla, nego je još prisutna u obitelji, u klanu. Roditelj koji umre prisutan je u obitelji/zajednici na različite načine, po krvi koja teče venama potomaka, po imenu danom jednom ili više članova obitelji i po pripadnosti zajednici bazimu (osobe s razumom, ali bez života, to jest pokojne). „Zajednica bazimu“ je zajednica predaka. Umrla osoba postaje članom ove zajednice, a svrha njezinog postojanja je nastavati osnaživati veliku zajednicu bantu (žive i mrtve osobe).

U ovoj se točci kršćanska i afrička teologija značajno razlikuju. U afričkoj tradiciji osoba koja umre ne ide na nebo da bi uživala kontemplirajući lice Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, zajedno s anđelima, nego da bi se, dakle, pridružila zajednici predaka, s ciljem da nastave biti muntu zbog živih bantu, to jest da ih nastavi osnaživati i učvršćivati; pokojni nastavljaju biti solidarni sa živima. Ovi, na svoj način, prepoznaju takvu solidarnost i uzvraćaju precima na različite načine (časteći ih, daruju im nešto što je njima važno, dajući njihova imena djeci, sjećajući ih se u različitim životnim okolnostima, tražeći njihovu zaštitu protiv nepogoda, bolesti…) Ipak, nakon određenog vremena, moguće je da određeni predak ne bude više čašćen i prepoznat, nitko više ne nosi njegovo/njezino ime, nitko ga se ne sjeća: ovo je njegova/njezina „povijesna smrt“. Bez obzira na to, predak je još u „zajednici bazimu“, ali u anonimnosti.

U zajednici bantu, preci zauzimaju privilegirano mjesto i, stoga, su jednu stepenicu iznad živih (ne smatraju se svi koji su umrli precima ili „privilegiranim precima“. Takvima se smatraju osobe koje su bile dobre, solidarne, velikodušne, itd., i koje nastavljaju činiti dobro za njihove žive potomke. U tom smislu, rješava se problem pokojnih koji nisu imali potomstva. Ako neka osoba nije imala biološke djece, ali je bila dobra osoba, obitelj ili zajednica uvijek imaju način kako je mogu integrirati, smatrajući je pretkom po dobru koje je učinila u obitelji).

Ipak, ovaj hijerarhijski poredak zajednicâ je ispod Boga. (…) Neovisno o misteriju utjelovljenja (Bog koji postaje ljudskim), Bog (…) predstavalja u razotkrivanju Bitka u našoj svijesti da smo povijesno situirani, u kojoj je moguće misliti transcendenciju i stići pojmiti bît i opstojnost Božju. Bog, koji je princip svega što postoji, je iznad svega, također i iznad predaka. Poslije njih dolaze stariji, a potom roditelji. Poslije njih braća i sestre po starosti. I na kraju, druga živa bića (životinje, insekti…) i nežića materija (stijene, metali…). I tako se zatvara hijerarhijski poredak bantu zajednice.

Tema hijerarhije u afričkim zajednicama često je izvor rasprava, prije svega zbog zloupotrebe autoriteta u koju upadaju pojedini političari ili „tradicionalne“ poglavice. Ipak, duboko značenje koje hijerarhija ima u afričkom pogledu na svijet, nije u tome da se dominira na drugim, da isključuje, istrebljuje, iskorištava… nego u odgovornosti, zadaći rađanja, brizi, uključivanju i prenošenju života.

Osim toga, zato što je općenito u afričkom poimanju svijeta temeljna svrha življenja i umiranja očuvanje i osnaživanje života, zaključuje se da je biti živ poželjnije nego biti mrtav. Iz toga proizlazi „paradoksalna situacija da su živa ljudska bića sretnija od bazimu [pokojnih], ali da su bazimu moćniji od živih“.

Taj se paradoks, po mojem sudu, razrješuje u činjenici da svi živi znaju da je smrt neizbježna, tako da će današnji živi sutra biti umrli preci, a današnji preci su jučer bili živi. To pomaže živima – sretni jer su živi – da budu ponizni, da žive kao muntu i da se pripreme kako bi bez straha nastavili postojati kao muntu. I živi i mrtvi surađuju oko istoga cilja, to jest čuvanje, osnaživanje i darivanje života. Ovo predstavlja temelj afričke etike, koja se izražava na taj način da sva normativnost dobrih djela mora biti u službi rađanja, zaštite, ojačavanja, čuvanja i obnavljanja života.

Iz ovoga paradoksa izranjaju dva važna aspekta: poštivanje hijerarhijskog reda u društvu, koje se odnosi na prihvaćanje uvjeta i pozicije koju određena osoba ima; prepoznavanje drugoga i solidarnost s njim u tražnju obostranoga osnaženja. Oba su aspekta povezana s uzajamnom ovisnošću i intersubjektivnošću. Premda postoje hijerarhije, stariji i jaki ne mogu bez djece i slabih, i obrnuto. Imati potrebu za drugim znači prepoznati njegovu važnost, vrijednost koju ima kao ljudsko biće. I posljedično, potvrditi subjektivnost drugoga.

Zaključno razmišljanje

Izreka koja sažima cjelokupono značenje ubuntu („umuntu ngumuntu ngabantu“, hoće reći „osobom se postaje po drugim osobama“) izražava prvenstveno dva značenja ubuntu koja se međusobno prepliću: ostvarenje ljudskog bića po Drugom i humanost (ljudskost) kao vrednota.

Biti s Drugim znači prihvatiti uzajamnu ovisnost koja nas čini ljudskim bićima, i biti svjestan životne snage koja nam omogućuje ostvarenje u životu. Kao što smo vidjeli, „Drugi“ se ne odnosi samo na ljudsko biće, nego također podrazumijeva i ostala živa bića i neživu materiju. I svi oni skupa posjeduju snagu i u međusobnom su odnosu, čiji je krajnji cilj stvarati, očuvati i prenositi život.

U afričkom pogledu na svijet život se, dakle, smatra najvećom vrednotom, vrhovnim dobrom. Kada kažemo da je ubuntu ljudskost kao vrednota, to se prije svega odnosi na vrednotu života. Ipak sve druge vrednote koje sadrži ubuntu – velikodušnost, solidarnost, odgovornost, širokogrudnost, empatija, suosjećajnost, itd. – ostaju bez temelja ako ne služe umnažanju života. Živjeti ubuntu znači stoga uvijek živjeti vrednote čiji je cilj dobrobit, kako vlastitog života, tako i života drugih. Biti muntu, znači biti osoba!

*Autor: Jean-Bosco Kakozi Kashindi. Tekst objavljen na: adista.it . Prijevod i boldiranje: J.Š. (Polis.ba)

---

Valja još kazati da su Nelson Mandela i biskup Desmond Tutu upotrebljavali filozofsko-etički koncept ‘ubuntu’ za proces pomirenja u Južnoj Africi. Temeljni, dakle, princip ‘ubuntu’ je ‘ja jesam zato što mi jesmo’, odnosno ‘osobom se postaje preko drugih osoba’. Nije moguće biti čovjek mimo odnosa s drugima. Kada je u pitanju nasilje, onda pate i žrtva i počinitelj, jer onaj tko čini nasilje također pati, jer ga takvo djelovanje čini manje čovjekom. Stoga je u „interesu“ žrtve da počinitelj ponovno postane ‘muntu’ (ljusko biće). To je presudno važno za umnažanje života i za ‘ubuntu’, humanost. Ako je netko dobar čovjek, to me čini sretnim jer jedino po njemu, preko njegove dobrote i sreće mogu i ja biti sretan i dobar. Zbog toga su Mandela i Tutu bili zagovornici restaurativne pravde, kojoj je krajnji cilj pomirenje žrtve i počinitelja.

Polis

---