‘U Siriji nema budućnosti’ | Bolna priča Sirijca koji je posjetio svoj rodni Alep

Prošla je bila godina dana od moga zadnjeg putovanja u Siriju i došlo je vrijeme da ponovno vidim svoju domovinu i posjetim svoje drage. Vratiti se posjetiti rodbinu i prijatelje u Alepu, mojemu gradu, nikada nije lako. Nema međunarodnih letova iz Italije za Siriju: presjeo sam u Istanbulu, zatim u Bejrutu i potom nastavio prema Siriji.

U Bejrutu živi moja sestra. Naš zadnji susret bio je prije 5 godina kada sam je pozdravio napuštajući Siriju, bježeći u Italiju sa svojom obitelji, nakon što su našu četvrt bombardirali islamisti iz istočnog dijela Alepa i teško oštetili našu kuću. Zaustavio sam se kod sestre jednu večer, razgovarali smo o dramatičnoj situaciji u Libanonu, o nezaposlenosti, inflaciji, korumpiranim političarima, koronavirusu…

Osim autobusa, iz Bejruta prema Siriji, voze također taksi kombiji. Znao sam već kad sam kretao na put iz Italije da zbog pandemije Libanonci ne mogu ući u Siriju i da Sirijci ne mogu u Libanon. Ali na Istoku uvijek postoji rješenje: putujem iz Libanona s libanonskim kolima i na granici čekaju sirijska. Dok prelazim iz jednih u druga kola, okrećem se oko sebe i zapažam da sam jedini putnik na granici. Poslije nekoliko sati stižem u Tartous. Druga postaja. To je grad moje žene. Radost i zagrljaji u kući koja je osvijetljena svjetiljkama. Nema struje i hladno je. Nedostaje goriva.

Rodbina moje žene se okupila da bi mi izrazili dobrodošlicu. Poslije obilnog ručka, pripremljenoga meni u čast, znatiželjan, postavljao sam brojna pitanja. Jedan rođak mi je kazao: „Nemoj mi reći da si odlučio vratiti se kući u Siriju!“ U očima jednog mladića primjećujem da mi nešto želi reći, pitanje je naposljetku bilo: „Postoji li način za otići odavde? Otputovati iz Sirije, prema Italiji ili bilo gdje, da ne bih morao ići u vojsku (koja nikada ne završava), da bih izgradio budućnost koja ovdje ne postoji?“ Ne znam što bih mu odgovorio. Poslijepodne sam se zaputio u posjet rodbini i prijateljima u okolici. Kakva je situacija kod njih? Kod svih je gotovo jednako: nema struje, nema grijanja. Borba za preživljavanje, svakodnevni izazov je priuštiti si najosnovnije. Mnogi me pitaju: „Nemoj mi reći da si se odlučio vratiti!?“ Noć. Ledeno je. Nije lako zaspati.

Narednog dana ostavljam Tartous i putujem autobusom prema mojemu rodnom gradu. Alep je udaljen od Tartousa 280 kilometara, ali vožnja dugo traje. Posvuda vojni punktovi i druga zaustavljanja. Mračno je, ne uspijevam pratiti vrijeme. Konačno, poslije petosatnog puta križa stižemo u Alep. Moja kuća je prazna i nije za stanovanje, brat me čeka i vodi me svojoj kući. Ulice su tek malo osvijetljenje, zbrka je od prolaznika i auta. Drugi po veličini sirijski grad preživio je rat, i to se vidi. Kuća moga brata je osvijetljena zahvaljujući privatnom agregatu koji proizvodi struju za stanove (plaća se naknada). Malo ušteđenog goriva koriste zbog mene kako bi zagrijali prostor.

Pozivaju me na večeru u jedan od popularnih restorana u četvrti. Osim moje obitelji, prisutan je i prijatelj iz djetinjstva sa svojom obitelji. On je upravitelj gradske četvrti. Njegove me riječi bolno pogađaju: „Uradio si ispravnu stvar, otišao si. Dobro si učinio za svoju djecu. Moji su već na fakultetu i učinit ću sve da otiđu odavde, da nađu normalan život. U Siriji nema budućnosti.“ Cijelu mi večer priča o težini života. Mladi se zbog krajnje životne nužde upuštaju u kriminal.

Rat je tako mnogo promijenio moj Alep, a bio je to grad ljubaznih ljudi, miran i prosperitetan…

Na povratku kući, ulice su mračne, pune buke agregata i njihovih otrovnih plinova. Na izlasku iz dućana jedan čovjek prosi, drugi prpa po smeću. Postajem tužan gledajući lica ispunjena strahom, ljude koji hodaju oborene glave… Nije ovo moj nekadašnji Alep.

Moj brat ima fotokopirnicu za Univerzitet. Gledam kako ulaze korisnici. Poznajem ih iz jednog drugog života. I oni mi također postavljaju mučno pitanje: „Zar je moguće da si ovdje? Nemoj mi reći da si se vratio u Siriju?!“ Čovjeka iz armenske zajednice pitam koliko je obitelji ovdje ostalo. „Samo 20%, 80% su otišli“, odgovara.

Već je 14 sati. Prije odlaska na ručak odlazimo u kupovinu u trgovini u četvrti. Može se kupiti odličnog voća i povrća u izobilju… ali cijena? Previsoka za kupce iz grada.

Može se sve kupiti, ali nema novaca. Ulice su pune ljudi. U rukama nose malene vrećice s namirnicama, nedovoljno za cijelu obitelj. Određene namirnice kao što su meso ili voće nedostižne su za mnoge obitelji, ne jedu ih tjednima ili mjesecima. U ovom poslijeratnom prignječenju sankcijama i embargom, Vlada je aktivirala sustav opskrbe namirnicama od primarne važnosti. Uža obitelj prima 10 komada kruha svako dva dana, bocu plina, 100 litara goriva za zagrijavanje. Da bi se to uzelo, potrebno je čekati sms poruku iz Općine, stati u red i čekati satima, ponekad ni ne bude dovoljno za svakoga…

Dan poslije idemo s prijateljima uzeti nešto u popularni restoran gdje se može jesti i pričati. Susrećemo dosta ljudi. U odličnoj hrani autohtone alepske kuhinje zaista se može uživati, kao i u srdačnosti lokalnih ljudi. To je tako rijetka dobrohotnost… poželim tu zaspati…

Trećeg dana moram pozdraviti svoj grad. Želim još pronaći neke meni drage osobe. Među ostalima, časne sestre i osoblje bolnice Svetog Luke. To je jedna stara zdravstvena ustanova poznata u Alepu. U dvadeset minutnom hodu u centru grada uranjam u mnoštvo koje hoda pješke. Budući da živim u Italiji, koja je jako pogođena koronavirusom, posebno obraćam pažnju na apoteke s plakatima na kojima piše „prodajemo maske“, ali ih nitko ne kupuje. Prioritet je, očito, kupiti hranu. Uostalom, onaj tko je sve izgubio nema više što izgubiti.

U bolnici – koja je uvijek čista i dobro organizirana (očigledno uz plaćanje) – kojom upravljaju časne sestre, sestra koordinatorica, Talijanka, srdačno me je dočekala. Ponio sam joj panettone [tradicionalni talijanski božićni kolač, op. prev.] da je podsjeti na zavičaj.

Pješke sam se zaputio prema župnoj crkvi, našem župniku fra Ibrahimu. Srdačno me prima, želi čuti vijesti iz Italije. Za njega sam pomalo izgubljena ovca… Priča mi o tragičnoj situaciji koju ljudi prolaze, između siromaštva, nestašice, straha od pandemije, europskih sankcija, američkog embarga. Poslije dvadeset minuta pozdravljamo se.

Nekoliko me sati dijeli od povratka. Izgubljen sam, pogodilo me stanje koje sam vidio i vijesti koje sam čuo. Prošle godine Alepljani su također bili u poteškoći, ali je atmosfera tada bila drugačija. Sada atmosferu nisam samo čuo i doživio od osoba koje sam susreo, nego sam isto osjetio iz starih stijena, ulica, kuća… Sada ništa ne priča, sve plače, čak i stijene…

Ne vidim trenutak kada bi se moglo izići iz ove situacije. Mogu li se vratiti i živjeti ovdje sa svojom obitelji? Ali moja djeca… kako bi im mogao ponuditi najpotrebnije, normalan život? Ovdje su već svi prisiljeni organizirati se kako mogu, izolirani od drugih kako Sirijci nikada nisu bili. Zahvaljujući mnogima koji su mi u Italiji dali novce, mogao sam dati malu potporu nekim obiteljima… ali je situacija tragična. Siromaštvo, kriminal, korupcija, krađa, prostitucija… Moja Sirija nikada nikada nikada nije bila takva.

Bila je bogata država. Rat je uništio sve. Mnoge države su došle uništiti i opustošiti Siriju. Teroristi svih nacionalnosti raskomadali su zemlju kao list papira.

Koliko će godina trebati da se u mojoj zemlji obnove ljudi? Obnoviti mentalitet i obrazovanje… Generacija s toliko godina rata iza sebe nije više ona od prije….

Otputovao sam ne osvrćući se natrag. U srcu nosim svoje drage koji su ostali, stare prijatelje i poznanike, koji beru cvijeće među trnjem da bi osjetili miris nade… Drage gradske četvrti i zgrade… Sve ih nosim u sjećanju nadajući se da će doći kraj ovog strašnog sna koji je, nažalost, bolna stvarnost.

Autor teksta je Sirijac, J. M., koji živi u Italiji. Tekst je objavljen na blogu: Ora pro Siria. Prijevod: J. Š. | Polis.ba

---