Tygodnik Powszechny – list s kičmom

U povijesti katoličke publicistike u Europi istaknuto mjesto zauzima poljski tjednik Tygodnik Powszechny [Tjednik] čiji je prvi broj objavljen 24. ožujka 1945. List od početka izlazi u Krakovu, a osnovao ga je krakovski nadbiskup i kardinal Adam Stefan Sapieha (1867.–1951.) kao pokušaj oporbe protiv dominantnosti komunističkih medija u Narodnoj Republici Poljskoj. List je 1953. bio zabranjen jer uredništvo nije bilo spremno objaviti nekrolog preminulomu Josifu Staljinu. Zabranu je poništio šef partije Władysław Gomułka 1956., nakon promjene vlasti.

Kao forum katoličkih intelektualaca, Tygodnik je bio usko povezan s grupom Znak iz čijih su redova godinama potjecali nekomunistički poslanici u Sejmu, donjem domu poljske Nacionalne skupštine. Istaknuta je i njegova povezanost s poljskim oporbenim pokretima kao što su bili KOR (Komitet za obranu radništva) i iz njega proizašla Solidarność. Nakon proglašenja ratnog stanja 1981., list nekoliko mjeseci nije izlazio.

Glavni urednik lista koji je obrađivao socijalne, kulturne i političke teme bio je do 1999., više od 50 godina, legendarni Jerzy Turowicz (1912.–1999.). List je dugo godina slovio kao „jedini neovisni glas poljske katoličke inteligencije“ i mogao se kao svojim suradnicima pohvaliti mnogim istaknutim imenima iz ovih redova među kojima: povjesničar i političar Władysław Bartoszewski, dramatičar i esejist Zbigniew Herbert, filozof Leszek Kołakowski, književnik Stanisław Lem, teolog Karol Wojtyła i dr.

Prvi broj lista objavljen je u nakladi od 23.000 primjeraka, današnja naklada iznosi 36.000 primjeraka. List ima 45 stalnih te velik broj vanjskih suradnika. Teme koje obrađuje tiču se politike, religije, kulture, socijalnih pitanja, poljsko-židovskih odnosa i dr.

Od 1990-ih učestali su konflikti lista s katoličkom hijerarhijom u Poljskoj zbog navodnih liberalnih pozicija uredništva.

U prilogu donosimo prijevod poglavlja o Tygodnik Powszechny iz knjige sjećanja njemačkog pisca i poznatog prevoditelja poljske literature na njemački Karla Dedeciusa (Ein Europäer aus Lodz. Erinnerungen [Europljanin iz Lodza. Sjećanja], Frankfurt am Main: Suhrkamp 2006.). Dedecius se rodio 1921. u poljskom mjestu Lodzu (Łódź), poznatom po tekstilnoj industriji, gdje je, premda Nijemac, pohađao poljsku gimnaziju. Nakon ulaska Nijemaca u Poljsku on je unovačen u Wehrmacht i poslan na Staljingrad. Zarobljen je i u zarobljeništvu je bio sve do god. 1950. Nakon otpusta iz zarobljeništva došao je u Weimar, ali je 1952. prebjegao u Zapadnu Njemačku. Radio je sve godine do mirovine kao službenik u jednom osiguravajućem zavodu. Uz svoj glavni posao bavio se prevođenjem, najviše s poljskoga, ali i ruskoga; slovi kao najprofiliraniji posrednik između njemačke i poljske kulture i literature. On je inicijator i dugogodišnji ravnatelj Njemačko-poljskog instituta (Deutsch-Polnisches Institut) u Darmstadtu. Kao glavno njegovo djelo važi Poljska biblioteka, kanon poljske literature u 50 svezaka, objavljeno u nakladi Suhrkamp gdje i knjiga njegovih sjećanja. Umro je u Frankfurtu na Majni 2016. godine. (J. Dž.)

---

Autor: Karl Dedecius

Ulica Wiślna 12, uska, uvrnuta kućica, sjedište uredništva Tygodnik Powszechny bila je jedna druga za mene važna adresa u Krakovu. Upućeni nazivaju novine kratko TP ili odmilja naš tjednik. Koračaš dvadeset i tri stepenice i dolaziš u skromnu sobicu osnivača i prvoga glavnog urednika Jerzy Turowicza. Pred njegovim prozorom dvor i palača kneza metropolita, tako da se ovdje s prozora na prozor mogao održavati izravan kontakt očima s kurijom, ali ne samo to. Kada je krakovski biskup Karol Wojtyła kao papa preselio u Vatikan, ovaj je kontakt bio još svestraniji, osobniji, korespondencijom obilatiji. Ovo i činjenica da je Jerzy Turowicz dobro katolički odgojen i da su dvojica njegove braće postali svećenici, pojasnilo je prirodnu blizinu glavnog urednika svim pitanjima kršćanske vjere. Još kao đak i student na Politehnikumu u Lavovu i kasnije kao student filozofije i povijesti na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu on se revno angažirao u aktivnostima katoličke mladeži i u kršćanskome tisku. Katolička crkva je mogla još u vrijeme željezne zavjese, zahvaljujući svojoj nedodirljivosti, preuzeti nužnu zaštitničku i obrambenu funkciju za ovaj tjednik. Tjednik je opet crkvi iskazivao primjerenu zahvalnost, ali je Turowiczevo razračunavanje s utopijom i praksom komunizma imalo posljedica. Od 1953. do 1956. morao se pomiriti sa zatvaranjem uredništva, a nakon toga tolerirati mnoge zahvate cenzure koje je on od 1981., nakon objave ratnog stanja, demonstrativno ostavljao s bijelim zijevajućim prazninama i komentarom: „Zakon od 31. 7. 1981. O kontroli tiskovina, čl. 2, red. 3 (Dz. U. br. 20, poz. 99, promj.: 1983 Dz. U. br. 44, poz. 204)“.

Turowicz je u listu na djelu prakticirao razumijevanje među narodima. To je u mržnjom bremenitom poratnom vremenu bilo posebno teško, ali tim važnije. Oduprijeti se ustaljenim navikama i tendencijama, apstrahirati od vlastitih nacionalnih predrasuda, dnevnopolitičkih pritisaka, pa čak i osobnih interesa i dati riječ razboritosti koja stoji iznad svega, pa i onda kada to sa sobom donosi negativne posljedice – to je zahtijevalo hrabrost, čvrstoću i dobre argumente. Jerzy Turowicz je s Tygodnik Powszechny obilježio stav svojih čitatelja prema Europi i Njemačkoj.

List je sliku Njemačke kod Poljaka ispravio ondje gdje je ona povijesno bila reducirana, stranačkopolitički instrumentalizirana i gdje je iz osjećaja vlastite pravednosti, a protiv razboritosti, slijedila krivo svjedočanstvo. Jerzy Turowicz i njegovi urednici imali su, kada se pisalo o Njemačkoj, na umu istinu i pravednost. Misionari blagosti i pomirenja bili su ionako po zvanju. Kada se o listu sudilo, čule su se i čitale riječi „Škola umjerenosti“, „Utočište slobode“, „Arka tolerancije“.

Tygodnik Powszechny postavio si je u poratnim godinama za Poljake najtežu zadaću: kompleksni problem Njemačke tretirati objektivno i diferencirano. Za taj posao su mu na raspolaganju stajali izvrsni stručnjaci, odlični novinari kao što su Šlezanin Edmund Osmańczyk, Stanisław Stomma iz Vilniusa, Mieczysław Pszon, pouzdani promatrač, pratilac i pomagač procesa pomirenja s Nijemcima od memoranduma njemačkih katolika u Bensbergu[1] sve do svoje smrti 1995. Zašto su zapravo urednici TP razumjeli Nijemce bolje i drukčije? Mnogi od njih bili su i sami prognanici – iz Lavova i Vilniusa – žrtve povijesti, a ne pobjednici.

Njemačkim pitanjima u listu bavili su se Władysław Bartoszewski i Jacek Woźniakowski, bilo je pisama i portreta njemačkih žrtava nacionalsocijalizma, priloga Anne Morawske, autorice knjige o teologu „Ispovijedajuće crkve“ Dietrichu Bonhoefferu, koji je također bio zagovornik nereligiozne interpretacije biblijskih pojmova. Poljski svećenici pisali su o važnosti Martina Luthera, poljski pjesnici prevodili su bez predrasuda sasvim različite pjesme kao one Bertolta Brechta, Paula Celana ili Hansa Magnusa Enzensbergera. I u vrijeme od strane države dirigiranih negativnih slika o drugima postojalo je novinarstvo vrhunske tolerancije.

Iz ovakvog stava koji potiče slobodu crpio je list svoju snagu, dosljednost i rezultate. Jerzy Turowicz priznao je jednom svoju sklonost za pjesničke tekstove i naveo pri tome svoje najdraže pjesnike: Czesława Miłosza, Zbigniewa Herberta, Tadeusza Różewicza, Wysławu Szymborsku, Ryszarda Krynickog, Adama Zagajewskog koji su svjetonazorski bili sasvim različiti. Ja sam ove, kada su drugdje bili zabranjeni, mogao čitati upravo u Tygodnik Powszechny.

Prvi broj novina izašao je u nedjelju, 24. ožujka 1945., kada su ratna zbivanja bila još u punome tijeku. One su uživale pokroviteljstvo kardinala, kneza metropolita krakovske kurije. Osnivanje lista samo kratko nakon konferencije u Jalti u veljači 1945., kada je dogovorena podjela svijeta u ideološke blokove, značilo je od početka najavu sukoba s pobjednicima. Značilo je to također odbacivanje nacionalističkih stajališta katoličkih fundamentalista. Radilo se između ostaloga o pobijanju nacionalsocijalizma i antisemitizma, odbacivanju ideje o kolektivizaciji po sovjetskom uzoru koja – što je list neumorno ponavljao – „ne odgovara tradiciji i karakteru poljskoga naroda“ te o neomogućavanju širenja povijesnih laži poput one o Katyńu[2].

Turowiczev programatski uvodnik od 8. travnja 1945. glasio je „Putovi u Europu“ i pokazao je listu pravac. Pisao je da treba povratiti vrednote europske kulture i ove ponovno djelatno uključiti kako im dolikuje. Preobrazba Europe koja se događa leži u Poljskoj u tuđim rukama i usmjerena je protiv blaga europskog nasljeđa. Imajući zajedništvo pred očima, treba pojedinca štititi od pritiska bezličnih kolektivnih snaga i potpomagati njegov slobodni razvitak. U program TP spadalo je i upozorenje od dirigiranog osiromašenja kulture i promišljeno poticanje raznolikosti i bogatstva suvremene literature bez pridjeva (kao „soc-realistične“, na primjer).

U Tygodnik Powszechny mogao je buntovni Stefan Kisielewski u svome tjednom feljtonu „likvidirati“ „svetu kravu“ Czesława Miłosza, kritizirati Varšavski ustanak i dopustiti sebi paušalne sudove o vlastitoj redakciji: „Vrlo inteligentna redakcija, mnogo inteligentnija nego list koji iz nje izlazi“ (br. 37. od 12. 9. 1976.). Nije bilo uzajamnog cenzuriranja, svatko je imao pravo na slobodno mišljenje, pa ma kako ono bilo problematično. Kisielewski, kojeg su nepoznati u tamnoj ulici napali i premlatili – jednako kao i njegovog kontrahenta u redakciji, svećenika Bardeckog – zadržao je samo po sebi razumljivo svoju kolumnu „Uz dlaku“, premda ga se optuživalo zbog demagogije, demoraliziranja pa čak i pornografije. Ugledni pjesnik Antoni Słonimski mogao je u listu objaviti svoju pohvalu „Rakiji“, ali je odlučni protivnik alkoholizma, dr. Marcinkowski, bez oklijevanja odvratio oštrom polemikom: „’Zahvaljujući alkoholu’ ljudi žive kraće, s 40-50 godina postaju starci, umiru od svih mogućih zaraznih i nezaraznih bolesti ili čine samoubojstvo.“ (TP, br. 14 od 4. 4. 1973).

Godine 1978., izbor krakovskog nadbiskupa (metropolita) Karola Wojtyłe za papu osnažio je samosvijest vjernika kao i nevjernika Poljaka, a također i inače izvanrednu ulogu crkve u zemlji – kao bedem protiv sovjetizacije i kao nositeljicu nade za povratak Zapadnoj Europi, Rimu. Za mene su od početka bili fenomen raznolikost i kvaliteta pjesama koje su u TP objavljivali svećenici, od kojih sam neke preveo i skupljao u jednoj mapi. Pri tome sam najčešće nailazio na imena Jan Twardowski, Andrzej Jawien i Stanisław Andrzej Gruda. Tada još nisam znao da sam prevodio pjesme budućeg pape. Ispostavilo se da ih je pod zadnja dva navedena pseudonima objavio Karel Wojtyła. Tako je ni nakon godine dana od izbora pape u Rimu mogao u nakladi Herder biti objavljen mali izbor njegovih pjesama. Da ću za prijevode jednoga dana dobiti apostolski blagoslov, nisam mogao ni slutiti. Kasnije sam dva puta susreo Papu osobno, dok sam korespondenciju vodio s njegovom suradnicom, sestrom Erlich.

Bilo je također samo po sebi razumljivo da su se u TP mogle čitati pjesme zabranjenih i nepodobnih ruskih pjesnika kao što su Josif Brodski i Genadij Ajgi, ali i prilozi protiv antiruskih neonacionalističkih glasova i tendencija u zemlji. Redakcija se trudila oko približavanja i pomirenja s Ukrajinom i Litvom koje bi neki poljski revanšist rado ponovno vidio u granicama stare plemićke republike.

I ako bi se dogodilo da državna cenzura zabrani nekog TP autora zbog njegova imena, onda bi on i dalje pisao pod pseudonimom, tako Czesław Miłosz kao „Adrian Zieliński“ ili Stanisław Barańczak kao „Barbara Stawiczek“. Jerzy Turowicz je u svojoj „Noinoj arci“ skupljao prije svega nakon 1956. i nakon 1968., a također i u sljedećim teškim godinama, svakojake „intelektualne životinje“ (tako po riječima Mareka Skwarnickog, jednoga od urednika), brodolomce politike i kulture, ponižene, povrijeđene i progonjene. Njegova urednička prostorija s desetak malih, niskih boksova podsjeća stoga prije na samostanske ćelije i skloništa nego na kovačnicu javnoga mnijenja.

---

[1]      „Bensberger Kreis“ („Bensberski krug“), prema mjestu Bensberg (Bergisch Gladbach) u njemačkoj pokrajini Sjevernoj Rajni-Vestfaliji 1966. god., prvotno pod naslovom „Prijatelji Pax Christi“, osnovana zajednica „lijevih“ njemačkih katolika koja se bavila mirovnom politikom, demokratizacijom Crkve i društva itd. Kao najvažniju zadaću, međutim, članovi Kruga smatrali su pomirenje između Poljaka i Nijemaca. U tome smislu, 3. ožujka 1968. objavili su Memorandum njemačkih katolika o poljsko-njemačkim pitanjima i u njemu dodirnuli tabuiziranu temu u njemačkoj javnosti: priznavanje linije rijeka Odre i Nyse (Oder-Neiße-Linie) kao zapadne granice Poljske, a samim time zahtijevali su i reviziju povijesne literature u kojoj je još uvijek ova granica smatrana privremenom. Znamenit je i memorandum Kruga o „demokratizaciji Crkve“ iz god. 1970., o crkvenoj hijerarhiji, crkvenim službama itd., pri čemu se on u svojim stavovima pozivao na Drugi vatikanski sabor i njegove dokumente. Koncem 1990-ih, Krug je zbog starosti članova i slabog interesa mlađih njemačkih katolika prestao sa svojim djelovanjem. (Primj. prev.)

[2]      Katyn, selo u ruskoj oblasti Smolensk, gdje su jedinice sovjetske policije NKVD (Народный комиссариат внутренних дел) god. 1940. likvidirali oko 4.400 poljskih zarobljenika, najvećim dijelom oficira i intelektualaca. Za masakr je ruska politika optužila njemačke SS odrede, što je važilo kao ruski službeni stav sve do god. 1990. kada je Mihail Gorbačov priznao odgovornost Sovjetskog Saveza za ova ubojstva i ispričao se poljskome narodu. Godine 2010. predsjednici Rusije i Poljske, Vladimir Putin i Donald Tusk, su po prvi put u Katynu zajednički komemorirali žrtve ovog zločina. (Primj. prev.)

---

Preveo: Jozo Džambo

---