IV. nedjelja kroz godinu | Trpljenje poradi Evanđelja

Psiholog Solomon Asch 1951. godine proveo je svoj poznati eksperiment na 50 studenata u Americi gdje je ispitivao utjecaj društvenog pritiska na pojedinca. Eksperiment se sastojao od toga da je studentima pokazao jednu karticu na kojoj je bila nacrtana crta određene dužine i drugu karticu na kojoj su bile nacrtane tri crte različite dužine. Zadatak studenata je bio da kažu koja od te tri crte na drugoj kartici je iste dužine kao crta na prvoj kartici. Prilikom ispitivanja studenta, uvijek bi zajedno s njim stavio i još pet drugih studenata „glumaca“ s kojima je dogovorio da od ukupno 18 kartica koje im je pokazao 12 puta namjerno kažu krivi odgovor. Rezultat je bio takav da se 75% studenata ispitanika barem jednom priklonilo ostatku grupe i reklo krivi odgovor iako je bilo očito da je kriv.

Nakon ovog eksperimenta možemo se pitati kada mi nekog slušamo, govori li on to zato što stvarno tako misli ili govori ono što očekuje da će se drugima svidjeti. Ovo pitanje posebno je važno postavljati za javne osobe, poput političara i svećenika, jer su oni u većoj napasti govoriti ono što se narodu sviđa. Rijetki su pojedinci koji su spremni iznijeti svoj stav, program, mišljenje pod cijenu toga da ga drugi napadnu ili osude.

Danas nam evanđelist Luka donosi opis Isusovog prvog nastupa i to u njegovom zavičaju Nazaretu. Ta Isusova prva propovijed, njegov nastupni govor, navješćuje nam Božju blizinu siromašnima, sužnjima i potlačenima, onima koji su tada bili na marginama društva. Isus se nije trudio povlađivati i zanositi mase, nego je njegov govor bio radikalan i progovara o Božjoj naklonosti i blizini ne prema onima unutar Izraela, što bi Nazarećani rado slušali, nego prema onima među poganima. Tako danas Isus spominje dvije epizode iz povijesti Izraela kada je u trenutcima velike nevolje Božje djelovanje bilo usmjereno ne prema izabranom narodu nego prema poganima. U trenutku velike suše, tri godine i šest mjeseci, Bog preko proroka Ilije pomaže, ne izabrani narod, nego poganku, udovicu u Sarfati Sidonskoj, a u vrijeme proroka Elizeja liječi od gube, opet ne nekog od Izraelaca, nego poganina Naamana Sirca. Reakcija Nazarećana na ovaj govor bila je neprihvaćanje i pokušaj potpunog utišavanja tog glasa. Tako nam Luka opisuje Isusov neuspjeh u propovijedanju svojim sumještanima.

U Isusovom djelovanju primijetiti ćemo da ga njegovi ne prihvaćaju, dok s grešnicima i poganima nema problema. Čini se da oni koji se osjećaju u poziciji pravednika i sigurnosti, koji misle da posjeduju istinu i poznaju Boga, ostaju zatvoreni za Božju riječ, dok oni koji su u poziciji napuštenosti i nesigurnosti prihvaćaju je.

Radeći poveznicu s današnjim vremenom, prepoznat ćemo da i danas poneki svećenici, biskupi, pa i sam papa imaju isto iskustvo naviještanja Evanđelja. Gdje ih njihovi, oni koji su vjernici, ne prihvaćaju i odbacuju, dok ih svijet i oni koji nisu vjernici slušaju i razumiju. Sjetimo se samo različitih komentara tzv. vjernika o papi Franji zbog govora o Božjoj blizini migrantima, homoseksualcima, rastavljenima i mnogim drugima na marginama našeg društva.

Važno je moliti za otvorenost srca prilikom slušanja Evanđelja kako ne bismo poput Nazarećana odbacili Božju riječ zato što nam se ne sviđa, ali isto tako i moliti da imamo hrabrosti svjedočiti tu Riječ i onda kada to od nas traži trpljenje, vjerujući da unatoč svim odbačenostima, izolacijama i napadima Evanđelje se ne može ugušiti niti strmoglaviti.

Neka nam Isus bude primjer i poticaj da poput Njega ne odustanemo od svjedočenja Njegove riječi, posebno onima koji nas ne čuju i ne razumiju.

Hrvoje Katušić, polis.ba