www.polis.ba

Trobojnica nad raspelom

Pogovor Branka Sekulića knjizi Zorana Grozdanova: “Domovina slikana tamjanom. Teologija nacionalnog identiteta”, Ex libris, Rijeka 2023.

U stanovitom smislu, Domovina oslikana tamjanom nije knjiga, već događaj, jer svojim sadržajem ulazi u višedesetljetnu prazninu ili, bolje reći, ispraznost akademski profiliranog teološkog diskursa po pitanju jednog od ključnih sociopolitičkih problema na tlu bivše Jugoslavije – sakralizacije etnonacionalizma od strane stanovitih religijskih krugova. Ovdje pak nije riječ o nikakvu pretjerivanju. Naime, koliko god da rješenja koja Grozdanov u predočenim tekstovima po ovom pitanju nudi, (još uvijek) nisu sustavno razrađena kao teološka platforma, ona neupitno ocrtavaju smjer kojim se u susretu sa navedenom vrstom problema treba kretati te su, generalno gledajući, prva takve vrste u nas, shodno čemu nije izlišno o njima govoriti kao o događaju. Posebice se taj dojam pojačava kad uzmemo u obzir način na koji se u sklopu rečene argumentacije koriste teze ljudi poput Karla Bartha, Jürgena Moltmanna i, recimo, Johanna Baptista Metza. Naravno, Grozdanov nije prvi, a ni jedini autor koji je u teološku logiku ovdašnjih prostora uveo nauk dotičnih autoriteta, ali ih je, kako se čini, prvi počeo koristiti u jednom konkretnijem, radikalnijem smislu. To pak, između ostalog, neophodno podrazumijeva snažnu i prodornu konstruktivnu kritiku društvenih okolnosti u određenom sociopolitičkom kontekstu, kao svojevrsnu uvertiru u beskompromisni obračun s društvenim zlima i njima pripadajućim zastranjenjima koja idu na štetu čovjeka kao takvoga.

Shodno tomu, mnogom naivnom čitaocu može se učiniti kako je u ovoj knjizi riječ tek o opservacijama jednog protestanta koji samom tom pozicijom ima luksuz objektivnog zadiranja u sferu katoličkog misaonog i duhovnog fundusa u pitanjima odnosa kršćanstva i hrvatskog naroda jer je autor, kako se to kolokvijalno uobičava reći, njime netaknut. Međutim, situacija je nadasve obratna. Grozdanov njime jest itekako dirnut, ali ne na način kako to u ovom slučaju, uvjetno rečeno, vjerujući narod od njega očekuje, već upravo onako kako to od njega teološki poziv zahtjeva. Riječ je, dakle, o poziciji koja čini esencijalnu razliku između profesionalca i fušera, duhovnika i zavodnika, proroka i poroka, reflektirajući se ponajprije u intelektualnom i moralnom poštenju, onom pak koje, u ovom smislu, Grozdanovu ne dozvoljava potpasti niti pod konfesionalnu, a kamoli pod etničku ili nacionalnu logiku sagledavanja tekućih događaja. U skladu s tim, posve jasno, on ne pokazuje ni odviše razumijevanja za stihiju emocija kojima stanovita zajednica – u ovom slučaju pak hrvatska katolička – pridodaje faktografska značenja, a posebice ne za onaj dio njih koji nastaje miješanjem, figurativno rečeno, vječnih i vremenitih aspekata, kao što su, primjerice, univerzalna eshatološka nada i partikularne političke agende.

Riječ je, dakle, o poziciji koja čini esencijalnu razliku između profesionalca i fušera, duhovnika i zavodnika, proroka i poroka, reflektirajući se ponajprije u intelektualnom i moralnom poštenju, onom pak koje, u ovom smislu, Grozdanovu ne dozvoljava potpasti niti pod konfesionalnu, a kamoli pod etničku ili nacionalnu logiku sagledavanja tekućih događaja.

Naime, ako teologija i dalje tendira biti znanošću, ne može se stremiti njenom baziranju na općem emotivnom dojmu nekog lokalnog zajedništva, definiranog, kao što je to ovdje, ponajprije kompromisom etnonacionalnog i vjerskog segmenta, eufemistički nazvanog „naša tradicija“. Ona se treba temeljiti isključivo na činjenicama koje, u slučaju kršćanstva, proizlaze primarno iz života Isusa iz Nazareta koji je pretrpio surovu sudbinu pobunjenika protiv političko-religijskog vladajućeg sustava svojeg doba, najzad se, i tomu unatoč, ukazavši Kristom.

Slijedom te činjenice, i nadasve utvrđenih prioriteta u sklopu kojih jedna lokalna pobožnost biva tek supstrat pridodan esenciji Kristova usuda s mogućnošću bivanja relevantnom samo ako je s njom posve usklađena, dolazimo do ultimativnog paradoksa u ovom kontekstu, koji se, dakako, neprestano provlači kroz tematiku koju Grozdanov obrađuje. Naime, Krista je u smrt, ponajviše, otjeralo inzistiranje onodobnog judaističkog establišmenta na tome da njegovo djelovanje vrijeđa grupne, vjerske osjećaje njegovih sunarodnjaka, čime je posljedično, njegovo ubojstvo, uz to što je izvršeno u ime rimske države, izvršeno i u ime dotične tradicije. To samo znači da njegova žrtva danas simbolički stoji u direktnoj suprotnosti sa svakim vidom takvog zajedništva.

Tim više se ova suprotnost pojačava, što, kako praksa pokazuje, takvim zajednicama njegova žrtva ponajviše služi ispražnjena od svojeg povijesnog značenja, dakle, isključivo kao olupina koja se prigodničarski ispunjava sadržajem određenih religijskih navada. One si na taj način pokušavaju priskrbiti eternalna značenja sažeta u epitetu odabranog naroda koji u ovom specifičnom postjugoslavenskom slučaju bivaju odražena u, primjerice, parolama “Bog i Hrvati“, “Srbi su Nebeski narod“ i sl. Na tom tragu se, stoga, neodgodivo nameće pitanje, kako to da kritika religijskih stavova usklađenih sa (etno)nacionalnim agendama jest vrijeđanje vjerskog osjećaja, a zanemarivanje Isusova usuda zbog pobunjenosti protiv jednog takvog ideološkog obrasca i establišmenta koji ga zagovara, nije?

Teze Grozdanova nam upravo služe razjasniti ovakva i slična pitanja, bivajući, slikovito rečeno, svojevrsnim drenažnim sistemom koji teološke otpadne vode, kao što su spomenute religijske otopine zasićene koncentratom (etno)nacionalizma, filtrira od onih ispunjenih evanđeoskom pravovjernošću. Probijajući se kroz ogromne, muljevite rezervoare dotične kvazi-teološke argumentacije pri tom procesu, kod njega primarno dolazi do izražaja iznimno uredničko iskustvo, koje se odražava u mogućnosti sažimanja goleme količine materijala u svega nekoliko redaka, uslagujući ga na takav način da se već od samog početka teksta, bez ikakvih ovećih digresija i dodatnih pojašnjenja, može pratiti put ka neuralgičnoj točki stanovitog problema kojim se trenutno bavi. Moglo bi se dakako reći kako ovo nije odraz iskustva kvalitetnog urednika, već kvalitetnog autora kao takvoga, što bi vjerojatno u većini slučajeva i imalo svojeg uporišta, ali ne i u ovdje, gdje na prostoru prosječnog znanstvenog članka treba nadomjestiti gotovo pedesetogodišnji nedostatak adekvatne teološke misli koja se bavi problematikom odnosa etnonacionalizma i religije na našim prostorima. Pri tome, ona svojom analitikom treba obuhvatiti vremensku odrednicu od nekoliko stoljeća, sve tamo do onog mitskog, sedmog. Međutim, unatoč uistinu širokom tematskom dijapazonu kojeg po ovom pitanju skicira i izvrsnom pregledu terena kojim se bavi, Grozdanov za svoje prioritetno polazište uzima vrlo specifičnu točku – katoličku argumentaciju, počev od 1970-ih godina pa nadalje, koja stimulira uvjerenje kako je kršćanski nauk po sebi predodređen za afirmaciju nacionalne pripadnosti, te koja se kao takva ukazala idealnom podlogom za opravdanje etnonacionalističkih narativa i njihovih populističkih prirepaka.

U tu svrhu, između ostalog, obrađuje promišljanja nekolicine hrvatskih katoličkih uglednika, kao što su to, recimo, Tomislav Janko Šagi-Bunić, Živko Kustić i Drago Šimundža, kroz čiji se rad zrcali netom spomenuta argumentacija. No istovremeno ih, mudro, stavljajući u širu sliku koja opstoji na ponešto drugačijem ešalonu hrvatskih katoličkih pregaoca, primjerice, Željku Mardešiću, Špiri Marasoviću i Ivanu Šarčeviću. Svrha je jasna, Grozdanov nema tendenciju njihove stavove međusobno suprotstavljati ili svađati, već isključivo uspoređivati i balansirati, nastojeći time skrenuti pažnju na ono bitno – hrvatsko katoličanstvo nije homogeno i monolitno već, kako crkvi i dolikuje, heterogeno i raznovrsno. Međutim, jednako tako pokazuje i da je lišen svake naivnosti po ovom pitanju, demonstrirajući, iz stavke u stavku, kako danas, u dotičnoj zajednici, upravo caruje prva struja mišljenja, što se pokazuje društveno pogubnim za čitav kontekst u kojem ovaj (etno)nacionalno-vjerski korpus prevladava.

Grozdanov za svoje prioritetno polazište uzima vrlo specifičnu točku – katoličku argumentaciju, počev od 1970-ih godina pa nadalje, koja stimulira uvjerenje kako je kršćanski nauk po sebi predodređen za afirmaciju nacionalne pripadnosti, te koja se kao takva ukazala idealnom podlogom za opravdanje etnonacionalističkih narativa i njihovih populističkih prirepaka.

No, Grozdanov će ovdje otići još korak dalje, predočavajući da je problematika o kojoj je ovdje riječ umnogome veća i dublja nego je to, uvjetno rečeno, sama hrvatska katolička zajednica, te se usmjerava na ishodište ove vrste misli, koja, prema njemu, potječe od prvaka Katoličke crkve – hrvatskim katolicima omiljenog i nikad prežaljenog pape Ivana Pavla II. Prema Grozdanovu, naime, na stanovit način on je uzrok, sve ostalo posljedica, jer je, zaključujemo, jedino snaga papina autoriteta toliko moćna da se ova vrst sporne teološke argumentacije sva ova desetljeća zadrži kao rentabilna. To se danas na našem prostoru, kako ova knjiga predočava, odražava u mnogim domaćim pokušajima kopiranja poljskih katoličkih inicijativa, koje, u vidu nekakve katoličke verzije populizma obrazovane u nacionalističkom ključu, šire čitavu plejadu konzervativnih i fundamentalističkih stavova, opasnih po suvremena demokratska, pluralna i liberalna civilizacijska kretanja u generalu.

Naime, papa kao svojevrsni rodozačetnik rečenih idejnih zasada, kako Grozdanov navodi i citira, već je od svojih najranijih enciklika isticao čitav niz ovakvih stavova, inzistirajući na povezivanju čovjekova najdubljega identiteta sa njegovim narodom. Time se nadalje, kako čitamo, podrazumijeva da je suština čovjekove opstojnosti trajno povezana s okvirima nacije i države kojoj pripada, jer nacija, za papu Ivana Pavla II., predstavlja „naravno društvo“, što u konačnici dovodi do razvoja vrste govora koju prepoznajemo pod kodnim imenom „teologija nacije“. Upravo se u ovom, prema Grozdanovu, ukazuje svojevrsna početna točka otkliznuća katoličke teologije u nacionalizam, naspram koje on analitički vrlo precizno slaže čitavu nisku kontraargumenata sa tendencijom predočenja kako su stavovi, koji počivaju na dotičnim tezama – posebno oni prisutni u hrvatskom katoličanstvu od 1980-tih godina naovamo – u principu, van-teološka kategorija, iako se, pri izgradnji svojeg konstrukta, obilato služe teološkim gradbenim elementima i biblijskim motivima.

Međutim, Grozdanov ne osuđuje takva nastojanja, jer je svjestan da bi to bilo pojednostavljivanje zaključaka, shodno čemu demonstrira kako tu nije riječ samo o nekakvom pokušaju opravdanja (etno)nacionalističkih ideologija i njihovih zastranjenja per se, već da je posrijedi duboko uvjerenje kako narod i nacija, kao konstrukti, za čovjeka imaju neko više, humanije značenje koje bi kao takvo trebalo biti bogougodno. On time, naime, nipošto ne umanjuje problem koji je posrijedi, već ga samo teološki pošteno pokušava što preciznije deskribirati, kako bi se na njemu moglo što konkretnije raditi. No ipak, unatoč svoj toj sili razumijevanja, teško se oteti dojmu da tu najzad nije riječ isključivo o onoj vrsti banalizacije kršćanstva, slijedom koje se smatra kako nacionalizam može biti dijeljen pastvi u manjim hostijama (kod srpskog pravoslavlja pak, riječ je o manjim prosforama), smatrajući da ta manja količina direktno pretpostavlja njega kao dobrog, nenasilnog, patriotskog, nešovinističkog, neosvajačkog, kao tobože onog nacionalizma koji ne ruši i ne ubija. Međutim, kao što smo na tlu bivše Jugoslavije višestruko mogli posvjedočiti, svaki povijesni proces koji, figurativno rečeno, započne dijeljenjem takvih minijaturnih doza na pričešćima, neupitno doskora završava opijelom nad masovnim grobnicama.

Narod kao evanđeoska kategorija, naime, može postojati samo u smislu laosa (narod Božji), a nipošto u smislu etnosa (etničke zajednice), jer praksa pokazuje da potonja prvu nemilosrdno proždire, uzimajući pri tom njen skalp kao amulet palog ratnika kojim se služi za stimulaciju i jačanje duha (etno)nacionalnog zajedništva.

Upravo se iz tog razloga, kao jedna od istinskih dužnosti konkretnog teologa, ukazuje na prokazivanje i razaranje svakog procesa koji stremi bilo kakvom vidu sakralizacije narodnog ili nacionalnog koncepta. I to bez oklijevanja. Narod kao evanđeoska kategorija, naime, može postojati samo u smislu laosa (narod Božji), a nipošto u smislu etnosa (etničke zajednice), jer praksa pokazuje da potonja prvu nemilosrdno proždire, uzimajući pri tom njen skalp kao amulet palog ratnika kojim se služi za stimulaciju i jačanje duha (etno)nacionalnog zajedništva. Posljedično, zadržava se utisak da je tu riječ o praksi vjerujućeg naroda, dok je suština vjere unutar njega mahom posve poništena.

Pripadnici pak jedne takve zajednice, sažeto rečeno, Bogu nemaju što ponuditi osim patnje i razapinjanja, jer je njegov narod upravo sve ono što ta masa nije, s obzirom da je, pojednostavljeno rečeno, laos skup osoba koje u odnosu sa Kristom jačaju svoje „ja“ unatoč zavodljivoj privlačnosti svjetovnog „mi“, za razliku od etnosa kao skupa osoba koje u odnosu sa etnonacionalnim kumirima jačaju svjetovno „mi“ nauštrb samosvjesnog i produhovljenog „ja“. Sumarno, prvi odbacuju ovozemaljske identitete kao esencijalno relevantne, drugi ih pak drže samim sućem bivanja, u skladu s čim se postupno razvija svojevrsna „teologija tora“, kojom dominira intenzivno prebrojavanje stada i regularno šišanje runa. Drugim riječima, radi se o strogom kontroliranju odanosti pripadnika zajednice zadanim sakraliziranim etnonacionalnim idealima, u skladu s čim se vrši „katekumenizacija“ onih koji se otimaju, ili eliminacijom onih koji su se već oteli, s obzirom da logika stada nalaže toleriranje isključivo onih pojedinaca na koje se, slikovito rečeno, mogu okačiti zvona. Time se, na jedan specifičan način, novozavjetna prispodoba o izgubljenoj ovci, postepeno pretvara u (etno)nacionalističku baladu o onim zaklanima. To bi, doduše, možda i mogla biti nekakva morbidna poetska pravda na koncu čitave ove priče da, kao i uvijek kod sličnih situacija, i u njoj nema onih nevinih grla koja nisu ni svjesna da svojim polaganjem glave na ovako priređene božje oltare ustvari stavljaju istu na panj domovine ili otadžbine.

Himan koji se pak tom prigodom izvodi te trobojnica koja se tom prigodom razapinje, sugeriraju narav kolone koja slijedom toga započinje svoje kretanje. Ne, tu nije riječ o procesiji bližnjih koja proslavlja život – ne dajte da vas zbuni razasuto cvijeće – već o povorci koja vjerne bespoštedno isporučuje u smrt – prisjetite se topovskog mesa kojeg danas više nitko ni ne spominje – čime se pokazuje kako je malo koja aktivnost u osobnom životu kršćanina toliko kristovski impregnirana, kao ona koja je neprestano uperena otimanju iz crkveno-državnog zagrljaja. Teze o kojima je u ovoj knjizi riječ, snažan su podstrek upravo tim inicijativama, s jasnom tendencijom da se u nekom budućem ruhu, jednako korisnima kao i u akademskoj teoriji, ukažu i u društvenoj praksi.


Branko Sekulić