Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Tomaš Halik za Polis.ba: Situacija u Katoličkoj crkvi dosta nalikuje onoj neposredno pred reformaciju
Na prvom mjestu trebalo bi stvoriti posebno duhovno ozračje za promjene u Crkvi, ozračje duhovne obnove, obnove vjere. Osobno podržavam ovaj oblik unutarnje obnove koja počinje mijenjanjem srca
Tomaš Halik (1948) je profesor sociologije na Karlovom Univerzitetu u Pragu. Za vrijeme komunističkog režima radio je kao psihoterapeut, tajno studirao teologiju i tajno se zaredio za svećenika 1978. Član je Papinskog vijeća za dijalog s onima koji ne vjeruju. Njegova knjiga Strpljenje s Bogom nagrađena je kao najbolja teološka knjiga u Europi za 2010. godinu. Halik je jedan od najznačajnijih teologa ateizma u postkomunističkom društvu. Za promicanje vjerskih sloboda u komunističkom režimu, za dijalog vjernika različitih religija kao i za dijalog s nevjernicima teolog Halik je dobitnik prestižne Templetonove nagrade za 2014. godinu. Halik je sudionik ovogodišnje Ljetne škole teologije u Dubrovniku. S profesorom Halikom za Polis.ba je razgovarao Zoran Grozdanov.
Profesore Haliku, Vi ste jedan od predavača na ovogodišnjoj Ljetnoj školi teologije u Dubrovniku. Možete li mi reći koji su Vaši utisci o konceptu Škole i načinu na koji se ona odvija?
Mislim da je organizacija ove Škole jedinstvena i njezina ideja je jako važna te kao takva mi se jako svidjela. Također smatram da je ova Škola inspirativna i za organizaciju nečeg sličnog u drugim državama. Bilo bi dobro vidjeti nešto ovakvo i u drugim zemljama bivše Jugoslavije, da se okupe mladi ljudi, mladi teolozi svih crkava i različitih nacionalnosti. Važno je nadići predrasude koje postoje među crkvama i zacijeliti rane iz prošlosti zbog rata koji se vodio između pojedinih republika i naroda, jer ti sukobi u bitnom određuju sjećanja ljudi, možda ne toliko mlađih koliko starijih koji su sudjelovali u tome. Stoga, opet ponavljam, jako cijenim ideju organizacije jedne ovakve škole.
Vratimo se na tren ovome što ste upravo kazali o odnosu mladih i starijih prema onome što se događalo tijekom rata. Istraživanja i ankete potvrđuju da mlađi ljudi imaju više predrasuda o drugima nego što to imaju stariji. Primjerice mladi Hrvati imaju više predrasuda o Srbima od njihovih roditelja koji su imali iskustvo zajedničkog života, i obratno. Naslov Vašeg predavanja ovdje je bio Civitas oecumenica and the clash of civilizations (Ekumenska zajednica i sukob civilizacija). Mi obično povezujemo sukob civilizacija s političkim zajednicama ili civilizacijama, ali bih ja želio okrenuti stvar malo drukčije i upitati Vas: jesu li civitas oecumenica i clash of civilization izazov za kršćanske crkve u Europi, odnosno jesu li kršćanske crkve u Europi opredijeljene više za civitas oecumenica ili za clash of civilization?
Paradoks našeg globaliziranog doba je u tome što smo na različite načine međusobno povezani, dok u isto vrijeme postoje brojne podjele. Nisu to podjele samo među religijama, nego i mnogo dublje podjele, kao primjerice one u obitelji, društvu, politici, sociološke i kulturološke podjele. Postoji dio konzervativnih kršćana koji žele koristiti religiju kao oružje u ime kulture, dok drugi dio nastoji oživotvoriti miroljubive potencijale religije, žele u religiji pronaći energiju koja nadahnjuje mirotvorstvo i pomirenje. Religija je jako kompliciran fenomen koji se može izražavati na različite načine; može biti korištena za dobro, ali također može biti zloupotrebljena i kao takva opasna. Vjerujem da su ljudi ovdje opredijeljeni da ih religija nadahnjuje za mirotvorstvo i jedinstvo, ali ne jedinstvo u smislu poništavanja razlika, nego više svijest o postojanju razlika, razlika koje su po sebi dobre i za mene obogaćujuće, koje nadopunjuju jedinstvo.
Odrastao sam u sekularnoj atmosferi u Pragu. Iako sam rođen u katoličkoj obitelji i kršten, kasnije sam tražio svoj osobni put i pitao se gdje je moja duhovna kuća. Jedan od važnih argumenata za katoličanstvo, da uistinu postanem katolik, bilo je postojanje pluralnosti unutar njega, puno duhovnih tradicija, kao što su franjevačka, dominikanska, isusovačka, trapistička, itd. Te se duhovnosti međusobno nadopunjavanju, kompatibilne su i komplementarne. Poništiti te razlike bilo bi katastrofalno. Smatram da bi slično trebalo gledati i na kršćanske crkve ili čak možda i više u tom smislu komplementarnosti. Vrijeme je za ekumenizam i međureligijski dijalog u kojem će se tražiti komplementarnost i bolji odnosi, napose među abrahamskim tradicijama, ali također i s ljudima koji su „nones“ [vjera bez pripadnosti određenoj zajednici], koji su tražitelji vjere, ali ne pripadaju ovim tradicijama. Takvih je možda većina u naše vrijeme i smatram da su ti ljudi jako zanimljivi. Grupa „nones“ je itekako zanimljiva. Upravo radimo jedan međunarodni istraživački projekt o njihovoj vjeri i vjerovanju. Ne može se jednostavno kazati da su oni ateisti, to je vrlo šarolika grupa ljudi. Smatram da su nam oni vrlo važni partneri.
Želio bi se nadovezati na Vašu tvrdnju o pluralnosti unutar Katoličke crkve. Mi smo iz Jugoistočne Europe i vrlo je očito da katolici iz ovog dijela Europe imaju više senzibiliteta i veći osjećaj bliskosti s Papom Ivanom Pavlom II. nego s Papom Franjom. Kako biste Vi to mogli objasniti sociološki i teološki?
Sociološki gledano, Papa Ivan Pavao II. za nas je bio zvijezda nade u vremenu komunizma i u sasvim drugim okolnostima koje su vladale tih 1970-ih godina. Crkva je u našim zemljama bila još uvijek progonjena. Neposredno nakon njegovog izbora za papu, pitali su ga kakva će biti njegova politika prema Istoku Europe. Odgovorio je da ne treba biti naivan. Razumio je bolje prilike nego Papa Pavao VI. Bio nam je znak nade zato što je razumio našu situaciju i u tom je smislu bio vrlo blizak našim srcima. Kasnije sam ga susretao više puta, proveli smo sate razgovarajući. Ali gledajući sada, uočavam i sjenovitu stranu njegova pontifikata. Nitko nije svemoguć, pa ni papa.
Ivan Pavao II. bio je jako usredotočen na putovanja, na obilazak svijeta, ali nije razriješio ni jedan problem u Rimskoj kuriji. On je neke probleme ostavio u sjeni, previdio ih je, kao primjerice seksualna zlostavljanja. On je imao u svijesti praksu nacista i komunista koji su, da bi manipulirali njima, svećenike denuncirali optužbama na seksualnom području. Vjerojatno je zbog toga on smatrao da i ove optužbe za seksualno zlostavljanje nisu ozbiljne, da su plod nečijih fantazija. Ali on je doista mijenjao svijet. Bio je jedan od onih koji su nosili ideju objedinjavanja Europe. Njegov prvi dolazak u Poljsku bio je potpora Solidarnosti. Zbog cijele situacije koja je vladala onda u Poljskoj, posjet je bio iznimno značajan. Komunisti su izgledali kao tigar od papira. On je podupro Katoličku crkvu u Poljskoj i pokret Solidarnosti. To je bio prvi put da je narušena moć Komunističke parije i komunističkog sustava. Bio je to početak kraja komunizma.
Osobno mnogo uvažavam Papu Franju, ali mi je poznato da ga mnogi iz Istočne Europe, iz zemalja koje su bile pod komunizmom, ne razumiju, smatraju da je previše lijevo orijentiran. Neki koji su živjeli pod komunizmom i morali se suočavati s neprijateljem, imaju i sada potrebu imati neprijatelja pa im je često neprijatelj liberalni Zapad. Takvi nesvjesno prihvaćaju komunističku ideologiju i frazeologiju protiv takvog Zapada. Stoga je za njih papa koji je na strani siromašnih i socijalne pravde previše lijevo. To je naravno besmislica, jer nam Papa pokazuje da se ne mora biti marksist ako se hoće biti na strani siromašnih. On hoće kazati da su marksisti i socijalisti htjeli biti zaogrnuti našom zastavom, jer je upravo nama svojstveno da smo na strani siromašnih. Smatram da je Papa Franjo doista iznimna osoba.
Ispravite me ako griješim, no, kada razmišljam o tome zašto ljudi više doživljavaju bliskost s Ivanom Pavlom II. ili Benediktom XVI. nego s Papom Franjom, uvijek nekako osjećam da je među njima temeljna razlika s obzirom na politiku identiteta. Za razliku od prve dvojice koji su ohrabrivali jaki nacionalni i vjerski identitet, čini mi se da Papa Franjo ne naglašava ove identitete, nego socijalne identitete. Je li to onda jedan od razloga zašto su ljudi više naklonjeni Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI. nego Papi Franji, zato što ljudi u postkomunističkim zemljama, iako su postigli suverenost i samostalnost, još uvijek imaju problem s identitetom, s pitanjem: tko smo mi kao narod? Zbog toga oni trebaju možda politike snažnog identiteta?
Svijet se brzo mijenja. Kontekst koji je bio 1970-ih razlikuje se od današnjeg. Za te godine je Ivan Pavao II. bio dobar papa, ali on možda ne bi bio odgovarajuća osoba za ovo naše današnje vrijeme. Također smatram Papu Benedikta XVI. važnim za ovu tranziciju od Ivana Pavla II. do Franje. On je pokazivao inteligentni konzervativizam, a postoji naravno i glupi konzervativizam (kao što postoji i inteligentni progresivizam i neke lijeve ideologije koje nisu inteligentne). Unutar kršćanstva često se moramo suočavati s glupim konzervativizmom, ali pritom trebamo znati da postoji inteligentni konzervativizam, i upravo je njegov predstavnik bio Benedikt XVI. To bi dakle bila jedna ideja u sklopu ideja koje su prisutne u Crkvi. Ali postoji i druga strana, glas te druge strane je Papa Franjo. Treba uvažiti razliku koja postoji između Zapada, Juga i Istoka. Mislim da većina katolika Latinske Amerike zastupa tu drugu stranu, drugu ideju Crkve. Vrlo je važno nadići eurocentrizam Katoličke crkve.
U predavanju ste spomenuli aktualne krize unutar Katoličke crkve. Jedna od težih s kojom se Crkva suočava je pedofilija. Može li se današnja situacija unutar Katoličke crkve usporediti s onom predreformacijskom? Je li reformacija nešto što možemo očekivati u smislu budućeg raskola u Crkvi ili postoji mogućnost za unutarnju reformu Crkve?
Situacija u Katoličkoj crkvi prilično nalikuje onoj neposredno pred reformaciju. Jedan od znakove te krize su skandali seksualnog zlostavljanja. To me podsjeća na srednjovjekovne indulgencije, prodavanje oprosta. To je bio samo jedan od problema srednjovjekovne crkve. U dubini su bili problemi povezani s odnosima moći i novca, odnosi između žena i klera. Slično je i danas. Na površini se vidi problem seksualnog zlostavljanja za koji su neki govorili da je samo dio onoga što se događa u obiteljima, sportskim klubovima i drugdje te da se radi se o pojedincima unutar Crkve koji čine te zločine. Bili smo šokirani brojem! Ali Papa Franjo ima hrabrosti pogledati iza ovoga zločina tražeći njegov dublji korijen, a jedan od dubljih korijena ovog problema je klerikalizam i odnos kršćanske teologije prema seksualnosti. Najveći problem je, dakle, klerikalizam, zloupotreba autoriteta i moći u Crkvi. Papa Franjo se mora suočiti s ovim klerikalizmom. Mislim da je to naša zadaća i da trebamo reforme. To je otvoreno pitanje i za sada smo na putu rješavanja.
Reformacija kao oblik šizme je također realna mogućnost, ali bi to bilo tragično. Moguća je također i reforma u smislu katoličke reformacije iz 16. stoljeća čiji su nositelji bili mistici kao što je sv. Ivan od Križa, sv. Terezija Avilska ili sv. Ignacije Lojola. Oni su nalikovali na reformatore u tom smislu što su otkrili i shvatili važnost milosti i važnost individualnog odnosa s Boga, ne samo onoga u obredima. Sv. Terezija Avilska i, osobito, sv. Ignacije Lojolski stavili su naglasak na osobnu vjeru (postoji sličnost s Martinom Lutherom) i tako su dali svoj doprinos promjeni Crkve ondašnjeg vremena. Mi bismo se danas trebali nadahnjivati ovakvim oblicima reformacije. U Njemačkoj Crkva prolazi kroz sinodalni put. Zalažu se za određene reforme unutar Crkve, posebno reforme vezane za instituciju, celibat i seksualni moral. Sve su to važne stvari i potrebno je o njima otvoreno raspravljati. Međutim, po mojemu mišljenju to je tek drugi stupanj, jer bi na prvom mjestu trebalo stvoriti posebno duhovno ozračje za ove promjene, ozračje duhovne obnove, obnove vjere. Osobno podržavam ovaj oblik unutarnje obnove koja počinje mijenjanjem srca.
Razgovarao: Zoran Grozdanov, polis.ba. Prijevod s engleskog: Jozo Š.
Dubrovačka biskupija ovoga ljeta, od 18. do 24. srpnja 2021., organizira Ljetnu školu teologije pod naslovom „(A)politična vjera: kršćani u političkom prostoru“, za studente treće, četvrte i pete godine studija teologije. Motiv za odabir ovogodišnje teme je činjenica da smo svjedoci čestog (zlo)upotrebljavanja vjere i religije u političke svrhe, kao i (zlo)upotrebe politike u vjerske i religiozne svrhe. Tema je svojevrstan nastavak prošle (prve) Ljetne škole teologije u Dubrovniku 2019. godine kada je 40-ak studentica i studenata promišljalo o ulozi teologije u pluralnom društvu.
Organizatori Škole kažu da njezina nakana nije javna rasprava, već unutarteološki dijalog, kako bi se sudionici mogli susresti s različitim mišljenjima te intenzivno promišljati o svim dimenzijama crkvenoga, vjerničkog i teološkoga govora u suvremenim društvima.
Na Školi će sudjelovati ukupno petero predavača: Tomáš Halík, Karlovo Sveučilište u Pragu; Teresa Forcades, liječnica, teologinja i benediktinska monahinja; Aristotle Papanikolaou, Sveučilište Fordham u New Yorku; Ivan Šarčević, Franjevačka teologija u Sarajevu; Miroslav Volf, Sveučilištu Yale u New Havenu.