II. nedjelja Došašća, Iz 40, 1-5. 9-11 | Tješitelji i glasnici radosne vijesti

Dvije osnovne oznake biblijskih proroka su kritika i tješenje. Kritika je dvostruka: protiv grijeha prema Bogu, protiv nevjere (idolopoklonstva) i malovjernosti (straha i manjka pouzdanja), protiv oholog oslanjanja na sebe i na ljudske moći, te protiv grijeha prema ljudima, posebno na socijalnom planu, protiv nepravdi najodgovornijih, kraljeva, sudaca, političkih i religioznih pastira naroda koji izrabljuju siromašne, zavode svoj narod u propast, i sve to čine tvrdokorno licemjerno, s Božjim imenom na usnama, s pretilim žrtvama i zaklonjeni pompoznim obredima.

Dok se na kritičku službu poroka rado pozivamo, zaboravljamo da proročku kritiku istodobno prate riječi i djela tješenja. Proroci su pozvani od Boga da dignu svoj glas za istinu, ali da time budu tješitelji obespravljenih. Ovdje se otvara teška problematika lažnih prorok. Naime, ljeporječivih glasnika koji lažno tješe narod daleko je više nego istinskih proroka-tješitelja. Oni rade drukčije od pravih proroka: umjesto istine, govore šarene laže; kad treba govoriti o nadi, oni vežu ljude «slatkim» utezima očaja. I pritom se, kao i pravi proroci, pozivaju na Boga, na Božji poziv i Božju riječ. Njih se daleko više sluša, jer govore da se svide i ono što godi ljudima. Dakle, lakše od tvrde i oslobađajuće istine prihvaćaju se riječi u maski utjehe.

Današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije donosi jedinstvenu sliku proroka tješitelja. Rijetko u Svetom pismu nalazimo takve snažne riječi tješenja. Radi se o tzv. Drugom Izaiji (Izaijina knjiga sastavljena je od tri autora, tri dijela), proroku koji je djelovao negdje od 546. godine u Babilonskom sužanjstvu, u vremenu kad osnažuje perzijsko kraljevstvo s kraljem Kirom na čelu, s kojim, tako Izaija prorokuje, nastupa novo vrijeme, vrijeme mogućnosti povratka iz progonstva u domovinu. Kir će pobijediti Babilonce i bit će, koliko je poznato, prvi vladar u povijesti svijeta koji će omogućiti (ediktom) vjersku slobodu svim podanicima, a deportiranima i prognanima povratak u domovinu. Poznato je da se taj povratak iz Babilonskoga sužanjstva i dogodio, te da je s gradnjom novoga hrama, velikom obnovom razrušene zemlje, kao i snažnom religioznom obnovom pod Ezrom i Nehemijom, jedna od najvažnijih prekretnica u povijesti židovskoga naroda, jedna vrsta drugoga rođenja.

Prema Bibliji taj su povratak kao Božji spasenjski naum najavljivali prorok Jeremija, koji je ostao u razrušenoj domovini, zatim prorok Ezekijel koji je djelovao u progonstvu u Babilonu i svojim pozivima na odgovornost pastira održavao sjećanje na zavičaj i nadu u povratak; a evo čujemo danas i Drugi Izaija poziva sve da tješe narod da će sužanjstvu doći kraj. Poznato je, možemo čitati u Bibliji, da gotovo nitko od suvremenika nije povjerovao u riječi ovih proroka. Više su se oslanjali brzoj i «efikasnoj» ljudskoj snazi nego Božjoj «sporoj» pravednosti. Smatrali su, ako se što treba dogoditi, povratak recimo, onda se on treba dogoditi odmah. Na te proročke riječi nade ustajali su protiv mnogi od poglavara, svećenika, «lažnih proroka», nastojali su ušutkati njihov glas, i koliko se zna, nijedan od tih proroka nije završio prirodnom smrću, nego su šikanirani i mučeni, nastradali su «od svojih».

Ako čak uzmemo da riječi ovih proroka o povratku uopće nisu njihove, nego su zapisane nakon što se dogodio povratak, one ne gube na svojoj istinitosti i važnosti. Jer povijesna je istina da su se nezapamćena katastrofa, deportacija u Babilonsko sužanjstvo, strahovita ubijanja, razaranje obiteljskih kuća i veličanstvenog Salomonova hrama, da se sva ta neprispodobiva kataklizma, nakon četrdesetak godina, pretvorila u silni zamah nade i nove energije, u jedinstvenu obnovu svega, i materijalnoga i duhovnoga.

No, riječi tješenja ne izgovaraju se lagano. Ako se čita cjelina ovoga Izaijinoga teksta (jedna je dio ispušten), nailazi se na riječi pitanja samoga proroka o onom što mu dolazi kao Božja riječ, kao poziv da «viče». I on, dakle, sam pita Boga: «Što da vičem?», i zaključuje da se može vikati samo da je čovjek, svako tijelo, svaki narod prolazan kao cvijet, kao trava. I veliki prorok je sklon onoj tako među nama ljudima raširenoj rezignaciji, melankoličnoj pasivnosti, koja nije agresivna, koja se često zamjenjuje s vjerom i predanjem Božjoj volji: Ma što imaš govoriti, sve je uzaludno, prolazno! Božja volja, međutim, ne pušta ljude da se zabave sobom. Božja riječ ne dopušta ovome proroku ni da sastavlja «knjigu žalbi», nego «knjigu utjehe», knjigu nade naočigled realnosti udesa prognanih, nasuprot upozorenjima i dobronamjernih bližnjih da je ludo nadati se povratku.

Svako je vrijeme oskudno utjehama, jer je lažnih utjeha uvijek više, jer su se mnogi, razočarani u utjehe, zatvorili u neutješnost. Kako ludo i iluzorno uvijek zvuče riječi da će nasilje i tiranija proći, da će ropstvo biti okončano, da će krivnja biti okajana. No, od veličine takve nade, ovisi budućnost pojedinca i zajednice. Od čvrstine te nade, ovisi sadašnje zalaganje za dobro i u najtežim uvjetima, i u situacijama «bez nade». Od čvrstine nade u Božji spasenjski dolazak među ljude, ovisi svako ljudsko djelo.

Izaija najavljuje osobu, glas od Boga delegiran, glas koji viče da se priprave putevi Bogu za njegov dolazak kroz pustinje, doline i planine, a ne da se najviše snage troši u pripravu puteva ljudima, poglavarima, ili da se bježi u rezigniranu nedodirljivost, miroljubivu pasivnosti, u oazu molitveno-meditativnog nečinjenja. Prorok je konkretan, poziva i brda i gradove (Sion i Jeruzalem), i svetinje i javnost, čitavu zajednicu (danas Crkvu) da se uspnu na goru, da svi budu blagovjesnici radosne vijesti. A radosna vijest je vijest o Bogu koji dolazi, o njegovoj vladavini, o njegovim prorocima i njegovom Mesiji, o Bogu koji istinski tješi, koji se nježno skrbi za djecu (janjad) i majke (dojilice), za najslabije i najranjivije.

Prorok je onoliko vrijedan tješitelj svoga naroda koliko svojom porukom ne naviješta sebe niti neke ljudske projekte, moći i sile, nego radosnu vijest o Bogu – jedinom brižljivom pastiru svoga naroda (Crkve i svijeta), onomu koji uzima u naručje ljudske slabosti, samoće i strahove, poraze i gubitke, nerazumijevanja i osame, sve dječje zebnje, sve nesigurnosti zaljubljenih, sva očekivanja mladih, sve samoće očeva, sva ponižavanja žena i majki, sve prezire časnih bolničarki i požrtvovnih ljudi, sve neuspjehe političara i odgojitelja, svu neutješnost u bolestima, nazacjeljivu tugu kraj grobova, čežnju za puninom u srcu bogatstva, usred gozbi, glamura i spektakla; radosnu vijest o Bogu koji je osjetljiv i liječi teška rane grijeha i krivnje, tolika iskustva grubosti, prijevara, nevjernosti bližnjih i prijatelja, opake spletke i onih koji gledaju u oči i prave se nedužni. Bog je tješitelj za novi život.

Vrijeme došašća je vrijeme čitava života u kojem nam Bog želi doći kroz pustinje i kroz gudure da nas utješi. Izaija je slika proroka utjehe, slika svakoga vjernika koji je naočigled svim porazima i gubicima, progonima i nesrećama spreman «vikati» da u naše živote dolazi Bog, stoji na našim vratima i kuca da nas spasonosno utješi od unutarnjih i vanjskih ovisnosti i robovanja, da nas otkupi od osobnih i tuđih okrivljivanja, koji kaže da je obnova ljudskosti i zajedničkoga života već započela. Došašće Izaije proroka, Ivana preteče, majke Marije te sami Božji pohod u Isusu iz Nazareta potvrđuju nam da je sastavnica našega identiteta prepoznavanje tuđe nevolje i sposobnost tješenja ondje gdje izostaje svaka nada i utjeha.

Fra Ivan Šarčević