TIJELOVO | Sveta hrana našega života

Mk 14,12-16; 22-26

Na misi, koja se prema Isusovoj riječi iz današnjeg odlomka Markova evanđelja nad čašom vina – “I uze čašu, zahvali i dade im” – zove i grčki euharistija (zahvalnica Bogu), spominjemo se Isusove posljednje večere s učenicima. Ne tek kao pojedinci, nego kao zajednica okupljamo se u Isusovo ime, slušamo njegovu riječ, evanđelje i blagujemo njegovo tijelo i pijemo krv saveza te tako sklapamo novi savez s Bogom po Isusovu životu, posebno po njegovoj žrtvi na križu.

Svetkovina Tijelova uvedena je u Crkvi u 13. stoljeću i kroz povijest je obogaćivana, stilizirana (posebno euharistijski kruh). Uz euharistijski kruh vezano je čuvanje svete hostije u tabernakulu (svetohraništu), za popudbinu i za osobno i zajedničko klanjanje te za procesije kroz mjesta i gradove kao i blagoslov s Presvetim.

U nekim vremenima i misa/euharistija i svete prilike kruha i vina nastojale su se odvojiti od puka, od tzv. običnih vjernika i pridržati ih samo svećenicima kao da se radi o posebno privilegiranom obredu izabranih. Zato se dugo kroz povijest pretvorba “skrivala” od očiju naroda, svećenik je slavio misu okrenut od naroda. Bio je to i izraz da se sa svetinjama, ovdje «svetinjom nad svetinjama», treba postupati sveto. U Bosni su na podizanje hostije i kaleža podizane (i danas još ponegdje podižu) ruke na oči kako bi se iskazala ljudska nedostojnost pred najvećom svetinjom na zemlji. Nema sumnje, od početka se kršćanstva i Crkve nastojalo da sakrament euharistije zadrži svetost koja mu i dolikuje pa se za predvođenje euharistije pazilo da to vrše izabrani, sveti i zaređeni svećenici, propisivali su se postovi i pripreme. Obnovom liturgije na Drugom vatikanskom koncilu svećenik se okrenuo narodu i uveo se za svu Crkvu narodni jezik. Time, međutim, nipošto nije dokinut zahtjev da se što doličnije slavi euharistija.

Svim tim promjenama nije dakle cilj da se umanji svetost sakramenta nego da se vrati smisao euharistijskog zajedništva u Isusovoj žrtvenoj gozbi kako ju je on slavio sa svojim učenicima. Euharistija nije privatni čin pojedinca. U Crkvi, međutim, ima uvijek tendencija da se pojedine svetinje toliko izdvoje i učine privilegijem samo nekih, što nije bila Isusova nakana. Ima, također, nastojanja da se sakrament euharistije, prilike kruha i vina, tako predstave i da se s njima tako ophodi kao da su znakovi moći (pa i magijske!) samo pojedinoga svećenika, da ih se odvoji od njihova povijesnog konteksta posljednje večere. Ima također i svećenika i vjernika koji nedolično slave euharistiju kao da je to obični skup ljudi; neki ga svećenici vrše bez sabranosti, brzo i površno, nedostojno.

Podsjetimo se: Na euharistiji je riječ o zajedništvu vjernika na Isusovoj gozbi i žrtvi; riječ je o prirodnim, temeljnim prilikama hrane i pića, kruhu i vinu, u kojima Isus «postavaruje» svoje tijelo i svoju krv: svoje darivanje ljudima (lomljenje kruha kao žrtvovanje života) i svoju posredničku ulogu u krvi (kalež vina kao kalež novoga saveza u Isusovoj smrti na križu). Kruh i vino su više od materijalnih prilika, oni «događaji» života.

Od početka kršćanstva nije bilo nikada lagano, pa tako ni suvremenim ljudima, i kršćanima, a pogotovo nekršćanima razumjeti kako se može nekoga «blagovati», nečije tijelo jesti i piti nečiju krv. Nije to nikakav obred kanibalizma. Da se razumije euharistija, važno je vratiti se današnjem odlomku Markova evanđelja i kontekstu židovske Pashe. Isus sa svojim učenicima, prije svoje smrti na križu, prije definitivnog napuštanja zemlje i prijatelja, prije završetka svoga zemaljskog poslanja, slavi novu, svoju Pashu, svoju zadnju večeru kao svoj prijelaz k Ocu. Uzima elemente iz židovske pashalne večere: beskvasni kruh, čašu vina i molitve blagoslova i zahvale Bogu. Umjesto pashalnoga janjeta, Isus se razumijeva kao onaj koji se cjelinom svoga bića, tijelom i dušom, dariva ljudima, kao novo janje. U njegovu tijelu njegovi učenici sklapaju novi savez s Bogom. I Isus želi da takvu pashalnu večeru, takvu gozbu ljubavi i žrtve čine njegovi učenici njemu na spomen. Spomen iz kojega će na uvijek nov način sudjelovati u njegovu životu i smrti, i na uvijek nov način, kao grešni ljudi, sklapati savez s Bogom u njegovoj krvi za otpuštenje grijeha i za novi početak svojih odnosa u svakodnevnici.

Što je na koncu euharistija, misa? Sažmimo: Ona je spomen gozba, uvijek novo uprizorenje Isusove posljednje večere. Vjernici se sabiru u Isusovo ime, kaju se na početku mise za svoje grijehe i propuste da bi što dostojnije slavili zajedništvo s Bogom po Isusu Kristu. Na euharistiji se vjernici spominju Isusa, njegova života i njegovih riječi. U tim riječima otkrivaju uvijek novo Božje zauzimanje za čovjeka kroz povijest spasenja, posebno u Isusu Kristu; u tim riječima traže smisao za vlastito obraćenje i poboljšanje života i odnosa s bližnjima. Taj prvi dio euharistije nazivamo stolom riječi.

U drugom dijelu, stolu kruha i vina, stolu Kristova tijela i krvi, vjernici se posebno spominju Isusove gozbe na Posljednjoj večeri i njegove žrtve na križu. Kruh i vino koji se prinose na žrtvenik, i s njima prinosimo sebe same i sve svoje, prirodni su i obični darovi hrane, životni darovi, koje nam je Isus ostavio. Kruh i vino svetinje su koje nas prate kao hrana života. Isus je u kruhu i vinu realno prisutan kao naš Spasitelj i brat. Da nam bude malo jasnije usporedimo kruh i vino s nekim dragocjenim predmetom koji nam je darovan ili nam je ostao od nekoga nama posebno draga. Taj predmet može objektivno biti male vrijednosti, «bezvrijedan», ali je za nas dragocjen, svet, presvet. Znamo da je u njemu prisutan onaj koga sada nema. I znamo koliko nam puno znači. Ako bismo ga izgubili, ili ako bi nam ga netko otuđio ili uništio, bili bismo nesretni. Taj se predmet ne može ničim nadoknaditi, njega se ne može ni prodati ni kupiti, on je nezamjenjiv. Tako je i s euharistijskim kruhom i vinom, ljudskim prirodnim prilikama hrane i pića u kojima se spominjemo i u kojima nam dolazi živi Isus Krist, susret i događaj spasenja.

Današnja svetkovina Tijelova traži od nas da se odazivamo Isusovu pozivu na gozbu ljubavi, da zajedno sa svojom braćom i sestrama, svojom obitelji i prijateljima – uvijek u zahvalnosti i blagoslivljajući Boga – spominjemo se onoga koji daje smisao našem životu – Isusa Gospodina; da aktivno, molitvom i pjesmom, sudjelujemo na njegovu stolu riječi i tijela; da se pričešćujemo, hranimo njegovim riječima i kruhom, samim Isusom; da uvijek iznova, kao grešni i slabi, nedovršeni ali ljudi otvoreni za veću dobrotu, sklapamo novi savez s Bogom u Isusovoj krvi te da euharistija, kao spomen, zahvala i novi savez postane dio naše svakodnevnice a ne tek obred zatvoren u crkvenu prostoriju. Da se i mi u svakodnevnom životu lomimo kao kruh za druge i da naši bližnji u našoj žrtvi za druge, više vide darivanje nego «mučeništvo», i da mogu sklapati novi savez, novi odnos s Bogom.

Euharistija je darovani sakrament – vidljivi znak nevidljivoga Boga po Isusu Kristu – sveta hrana našega života, sigurnost naše trezvene radosti i putokaz/popudbina u vječnost.

Fra Ivan Šarčević