Tbilisi, Gruzija

Izjutra u pet Gruzija je već budna. I zlatna. Junsko je sunce ravnicu već spalilo. Pričinja mi se odnekud miris soli i mora. Odasvud taksisti koji me prate dok se vrtim ukrug po aerodromu. Jedan bez zuba. Naravno da bih s njim na mjesec otišla. Na parkingu mu radi žena. Dobra žena, potvrdi. Visok je i crn, krajnje mršav. Ispijen, suh kao duhan. Takav  je život, svaki dan jedan mu gram uzima. Možda ja to samo preuveličavam. A možda je to stvarno tako. Školuju mu se djeca. Oči u retrovizoru, tamne, krupne i ponosne. Neće dugo izdržati a da ne zapali. Otvara prozor. Pored nas promiču kućerci, stambeni objekti, suha brda u pozadini.  Elegantno okreće CD. Gruzijski bluz se miješa s mirisima jutra. Šteta je puno i pričati. Važno mu je još samo reći kako je Gruzija zemlja najbolja i najljepša. Rukom pređe preko kupola i balkona, neki bi slikar paletu boja potrošio, a on je samo jednom zamahnuo i stari se grad Tbilisi stvorio. Most i rijeka, moćna i mutna. U planini izvire, i teče kroz Tursku, Gruziju, Azerbejdžan, da bi se ulila u jezero. Kaspijsko. Ovdje, visoko na njenim liticama, nad ponor nadvijene, kuće s prostranim balkonima. Na balkonima se živi, od ranog proljeća do kasne jeseni. Prostori su druženja i familijarnosti. U eri gruzijskog turizma balkoni su prazni. Živi se i radi na ulici.

Poslije lutam gradom bez cilja, gubim se i nalazim. Sretno tako bazam, i pričam s prolaznicima, onako kako psi lutalice pričaju. Gledam, njuškam i mašem repom svakome. Idem samo stranom kojom su me uputili jer, više ću vidjeti, duže će trajati i ljepše će izgledati. Na ruskom pravo znači desno i to je sasvim dovoljno. Stariji je svijet obziran i dugo mi objašnjava što mi sve valja vidjeti, i mogu naslutiti kako je sve to prekrasno, jer su im oči pune te ljepote. I hodam tako uz male dućane vodomaterijala, boja i lakova, starih zanata, obućara i krojača. Mašine još zuje, kao pčelice. Vrijeme je blaženo stalo, i više se sretno ne pomjera, osim poneke fasade koja se osipa. A onda se pred očima prospe svečanost pijačnoga dana. Štandovi, police, prašina i boje. Voće koje se prodaje na minijaturnim tezgama, plastičnim kašetama i kantama od jupola. Pune su trešanja. I prije nego se progovori, već se cjenkaju. Cijene se spuštaju. I svi su trgovci uglavnom penzioneri.

Ostala bih tu do fajronta, i gledala kako svijet obilazi second handove, pipka izvješenu robu u hodu i vještinom iskusna kupca brzo zaključi je li mu potreba zastajkivati ili će samo produžiti tamo gdje je prvotno i naumio. Stara roba lagano vijori na vjetru i čeka prave prste. Ostala bih tu još i gledala tko će kupiti sve te lustere, porculanske figurice i gramofonske ploče. Ostala bih da se nisam sjetila kako mi je prvotna namjera bila Festival pričanja, pa se u tom smjeru uputim, i samo još, na brzinu, po gruzijski, opipam materijale u prolazu, zavirim u izloge i produžim. Za ovu potrebu, po prvi puta otvaram kartu, da bih završila u zatvorenom prostoru za pričalice. Onjušim taj prostor, sajam taštine, netko je naduven nešto pametno pričao, sve u svemu jako zagušljivo. Podvijem rep i pobjegnem. Vani je sunce i život. Grad priča. Marjanišvili je glavna ulica, bar su mi tako rekli, možda su i slagali, ovdje mlađi svijet hoda, nemaju oni vremena sa mnom nadugo razglabati, a i engleski je brži i siromašniji. Fasade su ovdje utegnute, barok, rokoko, secesija, i vrijeme brzo protječe, kao promet na ulici. Gladna sam i žedna kave i upadam na prvo mjesto gdje izlog obećava nahranit će me i napojiti. Ovdje se kava naručuje, jaka i crna. Pitaju: sa šećerom ili bez? I onda stave pravu mjeru šećera, kao da ste sami mjerili. Ili kao da su vam misli pročitali. U porculanskim šoljicama koje su nekada postojale, prije poplave američkih polulitrenih praktičnih u hodu pijućih. Ovdje je kava još uvijek ceremonija. I kuhaju je lagano, u ibriku. I dugo bih tu sjedila i gledala svijet što ulazi, naručuje, jede i druge ogleda, da me ulica ne mami. Ona me prirodno vodi do mjesta gdje se prodaju uspomene, umataju se u papir s oblim gruzijskim slovima a cijene u larima zvuče kao poezija. Štand je na podu, na starom, izblijedjelom stoljnaku, on stoji iznad, svečan i blag, kao da se ne rastaje od uspomene. Poklanja mi svoje vrijeme kao nekoj važnoj osobi.

Ručno rađeno. Iz Rige. Jako staro. Jako dobra cijena. Šezdeset lara, komplet od šesnaest dijelova. Svaki umata u krpice s cvjetnim uzorcima. I one su jako stare, i jako dobre. Sačuvat će porculan od pucanja. Crvena ogrlica, na nar da podsjeća. Jako stara, jako dobra cijena. Inače, ovo je zemlja nara. Raste na ulici, upravo cvijeta, i ima ga posvuda, u hrani najviše. Slanoj, slatkoj. Za doručak, ručak i večeru.

Prodaju se uspomene, i sve što je višak, za sve što je potreba. I opet stariji svijet prodaje. U kavanama kao da se preselio dio asortimana s ulice, porculanske figurice, lagane zavjesice, ćilimi ručne izrade. Klavir u kutu i violina koju unajmljeni muzičar s ulice povremeno razigra i ode do sljedeće muzičke pečalbe. Zvuk je sličan ljetnoj kiši što se nenadano pojavi. Šušti lišće i oblaci melankolije. Kava koju opet pijem je jaka i slatka, opet iz porculanskih šoljica s osobnim pečatom nekog starog vlasnika koji me upravo gleda iz vječnosti dok upijam boje i mirise gruzijskog ljeta. Žene ovdje mirišu teško i opojno. Izgledaju kao gradski svijet naš nekada, kad su se nosili broševi, trajne i cvjetne haljine. One mirišu na uljane mirise iz suvenirnica pored pravoslavnih crkvica. Uz ikone i tamjan, tu su bočice s likovima svetitelja i svetica, i gruzijske najpoznatije svetice Nine, koja im je kršćanstvo donijela. Mirišu na mirtu i nard, tamjan i tamu pravoslavnih crkvica. Ima posvuda tih mirisa, u suvenirnicama pravoslavnih crkvica, od Krete, Albanije, Rumunije, evo i do Gruzije. I Gruzijke mirišu na Svetu Zemlju, tamjan i nard. Vole broševe i haljine.

Prodaju se ti broševi, noviji i stariji, prodaje se gradska kultura i zaostali inventar Sovjetskog Saveza. U blizini avenije Rustaveli, nazvane po čuvenom pjesniku, princu i vitezu, prodaju se knjige. Po jedan lar. Oni što nemaju što prodati su beskućnici. Žive u zgradi stare bolnice, i sami kažu da nemaju nigdje ništa, tek imaju dobre komšije. Tačno dođe čovjeku da im zavidi.

Na Trgu slobode prodaje se cvijeće i na klupama spavaju oni što će tek postati beskućnici. Pratim jednu turističku grupu. Krećemo od Staljina, a čipirani psi motaju nam se pod nogama. Jedan nas odluči pratiti i braniti. Laje na sumnjive njuške koje nisu dio grupe.  Za to vrijeme Staljin se upisuje na obližnju bogosloviju, tad jedinu visoku školu u Gruziji.  Uskoro će jednu religiju zamijeniti drugom. Inače je ta bogoslovija postala rasadnikom revolucionara i komunista. Metode prisluškivanja, praćenja i kažnjavanja uspješno će inkorporirati u temelje nove religije. Komunalci šetaju kružnim tokom s metlama na ramenima, auti struje, iza ugla miris cvijeća. Za to vrijeme Trg mijenja imena osam puta, sve važno se ovdje događalo, pljačke banke, revolucije, smjene režima. Negdje u svemu tome su me izgubili. Beskućnici i dalje spavaju na klupama. Uklonili su statuu Lenjina, sad je tu Sveti Georgije, zaštitnik Gruzije. Vratili se izvornim postavkama. Idemo dalje, pas nas prati, povremeno zalaje, zareži na neželjene prolaznike. Ispred kuće smo u kojoj su se nekada okupljali gruzijski pisci, umjetnici, i Staljin je opet s nama. Kuću je ovu u vojni štab pretvorio. Pas nas i dalje prati. Strmim ulicama prema Narikali, utvrdi koja je nekoć čuvala karavane na Putu svile. Pas nas i dalje čuva. Penjemo se stepenicama prema Betlehemskoj crkvi svete Bogorodice, nekada armenskoj, a sada u posjedu Gruzijske pravoslavne crkve. Ono što je na Armence podsjećalo to je i uklonjeno. Armenski križ, armenske freske. Prolaze monasi u crnom, ruže se crvene, balkoni odsvakud se znatiželjno nad nas nadvijaju. Pas se odmara u debeloj hladovini, i sluša o religijskoj pripadnosti Gruzijaca, koji su i dalje tvrdi pogani, štuju pretke, pa kad se okupe za vjerskih blagdana na obližnjim balkonima u duginim bojama, sjećaju se predaka do sedmog koljena. Dobro paze da nekoga ne uvrijede naročito kad o njima govore. U Narikalu nas puštaju same, neki osvajaju zidine iz 4. stoljeća, neki beru dudove, a neki se mole pred svetim Nikolom. Slikari slikaju sunce, balkone i mutnu vodu. Sve to gradsko šarenilo izmiješanih stilova u skladu je sa osvajačima koji su ovuda prolazili. Perzijanci, Arapi, Turci Seldžuci, Mongoli, Rusi. Rušilo se, gradilo. Najsjajnije za razdoblja vladavine kralja kraljeva, Tamare, kraljice. Vrijeme je to gruzijske renesanse, ostavila je iza sebe katedrale tipične gruzijske arhitekture, viteške spjevove i začetak gruzijske književnosti. Opet nam se vratio Rustaveli.

Spuštamo se prema sumpornim kupeljima po kojima je Tbilisi i ime dobio. Grad jest topao, kao i ljudi mu. Dok birate knjige u knjižari, dvije trgovkinje se raspričaju što vam sve valja jesti, i zašto to još niste probali, i zašto ćete tako kratko ostati. Odakle ste, i po čemu je vaša zemlja poznata. Što se kod vas jede… Jedna na gruzijskom priča i ispituje, a druga prevodi na engleski. Uzimam knjigu s receptima, kako bih se sjetila tih razgovora, izraza lica, geste i mimike koje mi pokazuju dok prepričavaju gruzijske recepte. I u njima su svi narodi što su ovuda prošli, i brojne različite nacionalnosti koje su ovdje boravile. Najviše ih u devetnaestom stoljeću. O svima njima nam pričaju pored šarene zgrade kupelji. Blizu je i džamija, u kojoj se mole zajedno šiti i suniti, a rijetko se gdje to događa. Osim u Gruziji. Naposljetku karavansaraj, danas suvenirnica. Tu nas pas čuvar napušta, liježe komotno ispred bačava gruzijskog slatkog vina. Trgovcima ne smeta. Kao da je dio inventara. Oni smatraju da nije kršćanski psa na lancu držati. Možda ga netko i nahrani jer se u našoj grupi od četrdeset ljudi nitko toga nije sjetio. Terme i kanjoni, obronci planine što se zeleni, i mostovi ljubavi, i svi ti balkoni, ne može to pogled sve u sebe upiti, a onda se pojavi starica sa buketićem cvijeća i veli: Pomagaj. Ljepšeg cvijeća nisam još vidjela. To vam je otprilike Tbilisi i Gruzija.

Roberta Nikšić