Tajne rijeke Save

Sjedim u večernjim satima s pecarošima u Sauljama uz rijeku Savu i promatram mjesec u dubini vode. Na trenutke mi se čini da je pravi mjesec u vodi a da mu je onaj na nebu samo odsjaj. Optičke iluzije, neispravne percepcije stvarnosti – konstante su našega doživljavanja svijeta. Mjesec ponekad zatreperi na vodi, kao da je izašao na površinu. Ne daje nikakav znak da kruži oko zemlje, cijelo vrijeme sjaji nepomično na jednom mjestu. Jedino se plovak udice vrti oko njega, nekoliko puta je zastao na površini mjeseca. Vidio sam svojim očima.

Isti mjesec je kružio oko zemlje i odslikavao se u vodi na ovom području kada tu nije bilo ljudi da ga gledaju. Vjerojatno su ga nekada gledale oči mamutā i drugih životinja. Čije li će ga oči gledati za 10.000 godina? Možda ničije! Jer bilo je vrijeme kada ništa nije postojalo na zemlji, slažu se svete i znanstvene knjige.

Iako je sredina srpnja, pored Save je dosta svježe. Tanka jakna i hlače čuvaju me od hladnoće i savskih komaraca. Zamišljam prašumu koja je rasla upravo tamo gdje sjedim i riku ogromnih mamuta koji su ovdje bili apsolutni gospodari prije više od 10.000 godina. Pred njima su se sve životinje sklanjale, jedino ih se komarci nisu plašili. Ove molestantne i nježne insekte Stvoritelj je poštedio neugodnog osjećaja straha. Čak se ne plaše ni čovjeka.

Rijeka Sava starija je od svih gradova, sela i naroda pokraj kojih protječe. Bez potamološkog predznanja, možemo s velikom sigurnošću reći da rijeka Sava nije uvijek imala isti tok. Novo geološko razdoblje Zemlje u kojem i mi danas živimo, naziva se holecen (potpuno novi). Ovo međuledeno razdoblje započelo je 9.500 godina pr. Kr. Otapanjem leda došlo je do promjene riječnih tokova  i poplavljivanja obalnih područja.

Posjedujem zub mamuta koji je pronađen u Savi na grebničkom savskom zavoju. Mamuti su počeli izumirati u gornjopleistocenskom ledenom dobu, prema tome, prije nekih 10.000 godina. Mamut, čiji je skelet pronađen 1996. godine u Savi prilikom vađenja šljunka, najvjerojatnije je uginuo na suhom. Njega je voda prekrila za vrijeme otapanja leda i poplavljivanja obalnih područja. Zatim su ga prekrili pijesak i šljunak te ga tako konzervirali do naših dana.

Upravo promatram mamutov zub u staklenoj loptastoj tegli. Teglu sam stavio u regal za knjige. Zub je stariji od svega što vidim oko sebe, jedino je nebo koje gledam kroz prozor starije od njega. Zub me veže s mojim zavičajem. Negdašnji vlasnik ovoga zuba i ja hodali smo istim područjem.

Pokraj Save prolazile su i živjele ljudske vrste koje su nestale u gornjem pleistocenu. Ovim krajevima kretali su se i neandertalci do prije 30.000 godina pr. Kr. U gornjem pleistocenu moderni čovjek proširio se na sve kontinente, pa je vjerojatno tumarao i obalama rijeke Save. Ove dijelove nastanjivali su Iliri a poslije njih su došla slavenska plemena. Preko Save su prelazile razne vojske i mnogi putnici namjernici.

U dvorištu kod brata i mame postavili smo pored staze panj drva koji je stariji od svega što posjedujemo. Jedino su Zemlja i dio mamutovog zuba u dnevnom boravku stariji od ovoga panja. Prvo takvo drvo izvukli smo iz Save početkom trećeg milenija.

Kad god sam na odmoru, pokušavam nagovoriti braću da se provozamo čamcem do mosta koji povezuje Bosanski sa Slavonskim Šamcem. Savski plovni put se neprestano kreće. Nikada da barem nakratko zastane. Stalno proticanje vode podsjeća nas na prolaznost i na obnavljanje vremena i života. Voda dolazi, prolazi i nestaje, ali stalno dolazi nova. Sava nikada nije prestala teći. Nekada nam dotječe čista i dobronamjerna, a nekada zla i rđava, poput ljudi. U ranija vremena je dotjecala iz nepoznatoga i otjecala u nepoznato. Bila je ljudima velika tajna. Sada znademo da nastaje spajanjem dviju Sava, Dolinke i Bohinjke, čak u Sloveniji, i da se ulijeva u Dunav, kod dalekog Beograda. Ta spoznaja nas ipak i danas ne oslobađa osjećaja strahopoštovanja prema njoj.

Širina savskog plovnog puta neprestano se mijenja. Nikada nije ista. Gotovo svake godine obala dobiva drugačiji oblik. Nânosi pijeska i šljunka pojavljuju se često na novim mjestima. Nitko nikada nije vidio cijelo korito Save. Ono nam skriva mnoge tajne.

Kada se dovezemo bliže mostu, ugasimo motorni čamac. Tada bez dogovora zašutimo, kao da smo došli na predstavu koju nam je priroda pripremila. Dopušteno je samo gledati, slušati, mirisati i osjećati: gledati ribe kako po površini vode love insekte ili vodene štakore kako ulaze u vodu, slušati lupkanje vode o korito metalnog čamca, mirisati svježinu vode i osjećati savski zrak po cijelome tijelu. Braća neizostavno zapale cigaretu, valjda je užitak još veći.

Svaki puta naiđemo na nove sprudove. Nezaobilazno izađemo na njih. Tu se pronađu velike savske školjke i drugi interesantni predmeti koje Sava donese. Kada naiđemo na plićak, izađemo iz čamca, držimo čamac rukama i gazimo po vodi. Stopalima nogu osjetimo po čemu hodamo. Pod stopalima se osjeti kada je nešto drugačije od pijeska i šljunka.

Jednom priliko smo primijetili da voda na jednom dijelu Save preko nečega prelazi. Bilo je to bliže našoj bosanskoj obali. Prije rata devedesetih godina taj dio obale se zvao Sprud. Tu smo se kupali. Od rata isti dio obale zovemo Prva deponija. Na tom dijelu su Ilija Mijić (Pačonja), Slavko Blažanović (Glava) i Branko Mijić (Suško), vadili šljunak i pijesak iz Save. Napravili su takve tri deponije. Oni su na Prvoj deponiji iz Save 1996. zajedno sa šljunkom i pijeskom usisali skelet mamuta. Od tog skeleta sam dobio jedan zub. Tada se nitko nije zanimao za arheološke pronalaske. Arheološki muzej u Sarajevu, tada kao i sada, na zadnjoj je ljestvici interesa državotvorno osviještenih političkih vlasti u Bosni i Hercegovini.

Kada smo stigli do mjesta gdje se voda vidno uzdizala, iskočili smo iz čamca. Ispred sebe, a ispod vode, ugledali smo ogromno crno drvo koje je nestajalo u dubini. Iskoračali smo po drvu dvadeset i osam koraka. Takvo stablo nije nigdje ovdje raslo, pomislili smo. Koliko li je stablo bilo visoko s krošnjom?, zapitali smo se.

Većina pasa kada naiđe na ježa i ubode se na njegove bodlje, uplaši se, bježi od njega i nastoji se riješiti bodlji. Nekim psima je ubod povod da još žešće napadnu ježa. Spremni su pretrpjeti sve moguće patnje kako bi se dokopali ukusnog ježevog mesa. Slično se ponašaju i ljudi. Neki nakon prve poteškoće odustaju od započetog posla, dok je nekolicini svaka prepreka dodatni poticaj da još ustrajnije nastave prema cilju.

Deblo koje smo pronašli i koje smo pokušali pokrenuti, bilo je poput ježa s tisuću bodlji. Svaki pokušaj da ga pokrenemo bio je uzaludan. Sva trojica smo zaplivali oko debla, zaranjali smo kako bismo ga izbliza i rukama opipali. Ponio sam ronilačke naočale pa sam mogao drvo iz neposredne blizine i gledati. Imao sam osjećaj da dotičem skelet prapovijesne životinje. Prozirnost savske vode je i ljeti jako niska. Da bismo dobili bolju sliku drva, više smo se oslanjali na ruke i noge nego na oči.

Polovica debla, zajedno s ostacima korijena, još uvijek je bila u pijesku i šljunku. Kako to da ovo drvo nitko od vas prije nije zapazio, upitao sam braću. Vjerojatno je tijekom vađenja šljunka s njega skinut sloj koji ga je pokrivao, a nakon toga Sava nije nikada ovoliko opala da bismo ga zamijetili, odgovorili su mi.

Joso je uspio negdje na polovini rukama prokopati rupu ispod debla, tako da je voda počela protjecati i ispod njega. Ako uspijemo prokopati još nekoliko metara ispod debla, voda će ga sigurno pokrenuti. Odvezite me na obalu. Čekajte na mene a ja odoh kući po lopatu, rekao je Joso. Tako je i bilo. Odvezli smo se na obalu, Joso je otišao po lopatu, a Ivica i ja smo sjeli u hladovinu ispod vrba i nastavili kovati planove kako bismo najlakše mogli deblo privući kraju.

Dok mi je brat pričao o svojim prijedlozima, gledao sam na slavonsku stranu i zamišljao krdo mamutā kako silazi do obale da se napije vode, a nakon što su mamuti izumrli, promatrao sam u mašti stabla veličine debla koje smo pronašli u vodi. Životinje koje su evoluirale prije 4,8 milijuna godina a izumrle prije otprilike 10.000 godina, nisu bestraga nestale. Mamuti, zajedno s hrastovima, ostavili su iza sebe svoje skelete koje je Sava sačuvala. Pomisao na tu činjenicu pridavala je još veću važnost onomu što smo namjeravali napraviti.

Čim je Joso donio lopatu, sjeli smo u čamac i odvezli se do drva. Lanac čamca privezali smo za deblju stranu drva koja je bila nekih desetak centimetara ispod površine vode. Prionuli smo poslu. Mijenjali smo se u uklanjanju šljunka oko i ispod drva. Vidjeli smo da to nije baš tako jednostavno kako smo sebi zamislili. Prednji kraj drva je bio dublje u vodi pa je bilo teško raditi lopatom oko njega. Pokušali smo drvo pomaknuti. Ni makac.

Odlučili smo provući sajlu ispod drva i traktorom ga privući do obale. Traktor i sajla su bili kod kuće. Ponovno smo se odvezli do obale i poslali Josu kući po traktor i sajlu. Brzo je sjeo u auto i odvezao se kući. Ivica i ja smo uvjeravali jedan drugoga kako ćemo sigurno traktorom uspjeti pomaknuti drvo i privući ga kraju. Što je situacija postajala teža, time je više adrenalin u nama povećavao otpornost i prilagođavao nas novoj situaciji.

Utom je došao Joso s traktorom i donio sajlu. Mama se sekira gdje smo. Kaže nam da pođemo kući, umrt ćemo od gladi, rekao je smiješeći se. Sjeli smo žurno u čamac i još brže se dovezli do drva. Hitro smo privezali sajlu ispod drva i odvezli je do obale. Zakačili smo je za traktor i počeli je polako vući. Sajla je postepeno izlazila iz vode i zatezala se kao žica na tamburi. Bila je koso zategnuta između drva i traktora. Bliže bajeru bila je nekoliko metara iznad površine vode. Prednji kraj traktora se počeo propinjati. Ivica i ja smo stali na prednji kraj traktora kako bi traktor dobio na težini.

Pošto nismo uspijevali pokrenuti drvo, Ivica nam je kao najiskusniji traktorist predložio da ga on pokuša povući. Probao je traktorom vući prvo na desnu pa onda na lijevu stranu. Kada se vraćao traktorom nazad, zategnuta sajla je popuštala i pravila udarac po vodi. Izgledalo je kao da se u vodi prebacila ogromna riba iz vremena nestalih hrastova i mamuta.

Nakon nebrojenih pokušaja Ivica je ugasio traktor. Izgledalo mi je da smo se predali. Sva trojica smo neko vrijeme šutjeli. Znači li to da nećemo više pokušavati, upitao sam. Ma kakvi, ne dolazi u obzir, odgovorio je Ivica. Pa šta ćemo sada, dodatno sam pitao. Idem ja po rođaka Glavu da potjera veliki utovarivač, predložio je Joso. Kada se vratiš, donesi nam jednu flašu vode, skapat ćemo od žeđi, kazali smo mu.

U Josinoj odsutnosti Ivica me je uvjeravao u snagu motora utovarivača. Rekao mi je da će on sigurno bez ikakvih problema izvući drvo. Povjerovao sam mu jer se on u strojeve i slične stvari razumio bolje od svih nas. Gledali smo u pravcu drva i šutjeli. Bili smo gladni i žedni.

U međuvremenu su došli Slavko i Joso. Utovarivač je imao ogromne gumene točkove. Odmah smo ih pitali za vodu. Ivica i ja smo popili litru i pol vode na dušak. Kratko smo popričali i istog trenutka prionuli na posao. Zavezali smo sajlu za prednji dio utovarivača. Slavko je sjeo u utovarivač i polako počeo vući. Sajla se zategla. Nekoliko trenutaka utovarivač je stajao u mjestu. Slavko je dao još jače gas i utovarivač se pokrenuo. Polagano je nastavio vući. Pogledali smo na Savu prema drvu. Drvo je još uvijek bilo u vodi i ispred sebe je pravilo vodeni brežuljak. Bili smo presretni. Utovarivač je sada bez velikih poteškoća vukao drvo prema obali. Čekali smo s nestrpljenjem da ga vidimo. Bili smo neizmjerno radoznali. Izvlačili smo tajnu na svjetlo dana koju je Sava tisućama godina skrivala u mulju, pijesku i šljunku svoga korita.

Kad smo počeli izvlačiti deblo na suho, njegov deblji dio je nakon nekoliko metara duboko zaderao u pjeskovitu obalu. Sajla je pukla kao uzica. Zaključili smo da je nemoguće izvući cijelo deblo. Odlučili smo ga izrezati na dužine od četiri metra. Trebala nam je motorna pila. Joso je ponovno morao otići kući po motornu pilu. Brzo se vratio s motornom pilom i prenio nam maminu brigu: Rekla nam je da se manimo onoga što nije ništa.

Nekada je Posavina bila prekrivena hrastom lužnjakom. Ovi hrastovi su dostizali visinu do 50 metara, a promjer do 3 metra. Mogli su živjeti do 800 godina. Za vrijeme izlijevanja rijeke Save voda je vjerojatno zajedno s ogromnim količinama leda rušila stabla. Tako velika stabla ostajala su tamo gdje su i padala. Vremenom su ih prekrivali slojevi mulja, pijeska i šljunka i tako ih zaštitili od propadanja. Ispitivanjem metodom ( ¹⁴C) radioaktivnog izotopa ugljika na Institutu Ruđera Boškovića u Zagrebu, dokazano je da je drvo jednog od ovih hrastova staro oko 4.600 godina. Najstarije stablo koje je izvadio Hrvoje Benković između Tolise i Orašja bilo je staro preko 8.000 godina.

Prišli smo drvu koje je nekih pet metara bilo na suhom. Joso je na dužini od pet metara odsjekao prvi dio drva. List motorne pile ulazio je u drvo kao u margarin. Piljevina drva je imala posebnu boju i miris. Mislili smo da ćemo ga sada bez problema izvući na bajer. Spojili smo puknutu sajlu i privezali je ispod odsječenog dijela. Slavko je utovarivačem povukao, ali je sajla ponovno pukla. Nije pukla na istom mjestu. Pokušali smo još nekoliko puta. Sajla je svaki puta pucala.

Kada smo ugasili utovarivač i stali s poslom, zamijetili smo da je već počeo padati mrak. Bilo je nemoguće nastaviti s radom. Trebala nam je druga i deblja sajla. Slavko i Joso poznavali su Hrvoja Benkovića pa su odlučili sutra otići kod njega po sajlu. On ima sajli kakvih želiš, sigurno će nam posuditi jednu, rekao nam je Slavko. Tek kada smo prestali s poslom i kada je adrenalin popustio, osjetili smo umor i glad. Pozdravili smo se sa Slavkom, sjeli u traktor i odvezli se kući.

Sutra nastaviti s poslom, za mene je značilo kraj avanture. Sutra mi je bio zadnji dan odmora, pa sam se već ujutro morao vraćati za Beč. Braća su sljedećeg dana, zajedno sa Slavkom, nastavila s izvlačenjem drva. Sjekli su ga na dužine od četiri metra. Iz drva su izrezali 12,5 kubika daske. Govorilo se da su daske ovoga drva jako skupocjene. Oni su pokušali pronaći kupce za ovo „suho crno zlato“, ali nisu imali sreće.  Na kraju su jedan dio daske poklonili, drugi dio dali ispod svake cijene, a treći upotrijebili za potrebe domaćinstva. Na jednoj dasci brat čisti ribu. Najdragocjeniji predmeti koji su napravljeni od ostataka ovoga drva, križevi su koje je napravio Đuro Mišković iz Orašja.

Kad god se vozim preko mosta između Bosanskog i Slavonskog Šamca, bacim pogled nizvodno prema Grebnicama i razmišljam o neotkrivenim tajnama rijeke Save.

---

Predrag Mijić, polis.ba

---