Ivan Lovrenović

Ovako piše Lovrenović na kraju knjige: “Nigdje se tako živo kao u ovakvim malim zakutcima narodnoga života – malim a važnim kao cijeli svemir – ne uviđa smisao dileme koju Krleža,…

Običaj da sebe vidimo kao borce protiv duha palanke u drugima, najjači je znak vlastite zarobljenosti tim duhom

Kada se treći put dotakne Budaka, u siječnju 1943, bit će to u znaku zgražanja nad njegovim izjavama o Srbima, da je „najsigurniji kad su oni pod zemljom“

Jedno od prvih iskustava je ova kafa kod Andrića. Jedva je dočekao da se pozdravi s domaćinom i izleti na ulicu, u zreli beogradski oktobar, zelenožut, pun svjetla i mirisa

Što god da je bilo i stajalo između Jure i Alije, između šurmanačkih Prusaca i Šabanovića, moralo je trajati dugo, biti krupno i ljudevno