Svi su drugi bogovi ništavni

Caru carevo, a Bogu Božje, stara je rasprava čija aktualnost nikada ne zastarijeva, jer Božje uvijek Božje ostaje pa i onda kada mnoštvo drugoga božansko mjesto uzurpira, bila to moć, politika, nacija, kapital, profiterstvo, rat. Sve bi to rado zasjelo na tron Boga i od kad je vijeka i svijeta, i zasjeda. Perfidno, nekad i s oltara. I lako ih je prepoznati. Dijaboličnost samu sebe otkriva. Je li tako, vrlo brzo otkrijemo kad se nešto ili nekoga zaogrne velikim slovom Božanskoga. Pa je taj netko, recimo nacija ili partija, kojoj slatko govore, izvor vlastitih probitaka. Svejedno, plijene našu pozornost, izazivaju povlađivanje ili ravnodušni mir ti oskvrnitelji svetoga. Jer nije nacija Bog, kao što to nije euro ili država ili povijest slavnih bitaka. Ne zahtijeva od nas nacija ili profit da ljubimo svoga bližnjega, da u strancima prepoznamo samog Isusa, da opraštamo neoprostivo. Božji su zahtjevi golemi i ne donose probitaka, ni slave, ni časti, ni ugleda. Biti Božji neće nas elitom učiniti. Prije obratno. Postajemo služitelji, maleniji nego što smo ikada bili. „Sveta“ nacija nikada od nas neće tražiti da u malenima i nezaštićenima iz nekih drugih nacija vidimo svoju braću i sestrice. „Sveta“ nacija nema tog smilovanja. Nema u njoj te ljubavi. Ona samo strahuje. Božansko je ono što nas gane da prigrlimo i zaštitimo nesretne, usamljene, ojađene. Mimo naših ograđenih malih dvorišta. Pogotovo one izvan našeg malog vidokruga. Božja su elita i miljenici prezreni, bezvrijedni, nevidljivi, poniženi, nemoćni.

Kad se osvrnemo oko sebe, mnogi su božjaci. Dati caru carevo, odnosno biti uzorni građani, i plaćati poreze, ne utajivati i ne krasti od zajedničkog dobra, znači i ne stvarati nove božjake. Plaćati poreze znači izdvajati za zdravstvo, školstvo, za socijalna davanja. Nije li kod nas preče zakinuti državu, jer i onako „ne valja“ pa ćemo je onda svojim nemarom još i boljom učiniti. Biti uzornim građaninom i vjernikom znači svoju plaću pošteno zaraditi. Biti građanin i vjernik na radnome mjestu znači i briga za drugoga. Prema tome, ne možemo biti apolitični, i ne brinuti se za opću dobrobit društva. U „zemaljskim kraljevstvima“ mi smo i građani i kršćani, plaćamo poreze, ne potkradamo najmanje, ne klanjamo se moćnicima, ne utajujemo poreza, ne žalostimo i ne kinjimo najmanje, ne preziremo strance i marginalne i dajemo Bogu ono što je božje, praštamo, širimo mir i radost, obraćamo se iz dana u dan, rastemo u pravednosti i svetosti.  Naravno da naše vjersko prožima svjetovno, jer prate me moja uvjerenja dok radim i dok se s ljudima družim. Da ne kradem, ne otimam, ne varam i ne lažem. Da ne ponižavam i ne unižavam.  Na jednom mjestu u knjizi Tajanstveni stranac Marka Twain-a glavni lik je odnesen u tvornicu i tamo je suočen s ponašanjem vlasnika tvornice, kršćana, uzornih, pobožnih vjernika. Njihovi su radnici malaksali pod teretom života i radnih sati. Žene, djeca, starci. „Ti ljudi umiru već godinama“. Bila je to vrla slikovita kritika kršćanskog licemjerja.

Na oltaru se ne vrši pretvorba Isusa u zaštitnika oportunista. To je izobličenje i skrnavljenje Božje poruke. Dati Bogu hvalu i slavu koja mu pripada nad svim drugim ništavnim bozima je očuvati i štititi dostojanstvo, nepovredivost i svetost svake ljudske osobe. I po ljudskim i po Božjim zakonima.

Roberta Nikšić