Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Svetost, junaštvo i blasfemija
Postoje različita mučeništva, ljudske Golgote, osamljenosti i zapuštenosti. Pravo je pitanje stvaramo li mi svojim riječima neke nove Golgote, ostavljamo li ljude na njihovim Golgotama same, ogoljene, ponižene
Nedavno je predstavljena nova knjiga biskupa Vlade Košića napisana u koautorstvu s generalom Ivanom Toljom. Zove se Sveta i junačka Hrvatska.
Svetost i junaštvo ne idu uvijek zajedno, a svetost i rat nikako, takva sam uvjerenja, pa knjigu nit ću kuditi, nit hvaliti, ništa o njoj posebno reći.
No, kako me silno zanima na koji se i kakav način sve ono što se misli, govori i piše odražava na živote konkretnih ljudi na konkretnim mjestima u konkretnim životnim situacijama reći ću samo zašto je opasno sebe smatrati svetim narodom. Opasno je zbog drugih koji nisu sveti kao mi, i opasno je po nas same.
Po nas same, jer kako bi sebi jedan takav narod priznao da mu se pred očima događa višegodišnja pljačka i raskućivanje javne imovine, onoga što svima pripada, privatizacija prirodnih ljepota, privatizacija vodenih izvora. Kako bi sebi sveti narod priznao da u njemu ima nečega poput nasilja u brakovima, seksualnog zlostavljanja na poslu, državnoj upravi, fakultetima, kako bi sveti narod sebi objasnio u kojeg Boga vjeruje dok se pričešćuje a omalovažava strance i pridošlice, iskorištava najmanje, zar bi u svetom narodu bilo drugorazrednih građana ili zločinaca. A svega toga ima.
Ostati u toj svetosti značilo bi nevidjeti grešnost oko nas, a zbog grijeha se pati, vrlo konkretno, najbolje to znaju oni koji su ostali bez kuća jer su im loše građene, jer ih se potkradalo. Eto to je grijeh, koji se nije vidio, dok nije bilo prekasno.
Opasno po druge, jer izvan te proklamirane svetosti, drugi su izuzeti od njenih privilegija. I krivi.
Željela sam vidjeti kako se živi mimo povlastica svetosti i naslov knjige me odveo na putovanje, u mislima, na sva ona mjesta koja se spominju kada se hvali i slavi hrvatsko junaštvo, mučeništvo i svetost. Prisjetila sam se kako danas izgledaju ta mjesta slavne prošlosti, tko i kako u njima živi. Cijela jedna geografija zapuštenih krajeva, i ljudi velike hrabrosti koji u njima još uvijek žive, rade, grade. Stvaraju u nemogućim uvjetima. Hrvatske provincije u pozadini, bogate povijesnim narativima, junaštvom i oronulim utvrdama. Uz Gvozdensko, tu su i Gvozd, sela po Baniji, po Kordunu, sela na obroncima Petrove Gore, sela u blizini drevnog Cetina, neka od njih nemaju niti vode, Lika, Krbava, Udbina, kraljevski Knin. Osim veličanstvene povijesti, još im je nešto zajedničko, naseljeni su bosanskim Hrvatima, da budu protuteža većinskom lokalnom srpskom stanovništvu. Neposredno nakon Oluje, bosanski Hrvati iz banjalučkog kraja u Tuđmanovoj viziji nacionalno homogenog teritorija „humano su preseljeni“ na područje Korduna, u mjesta poput Vojnića, Vrginmosta, Krnjaka, po Baniji, u Glini i Petrinji i okolnim naseljima, oko Knina, u Korenici, na Udbini. Svi su ti krajevi i dan danas ekonomski krajnje zapušteni, prometno izdvojeni, izvan fokusa.
Ponuđen im je narativ povijesnog stradanja i mučeništva hrvatskoga naroda, narativ s kojim su se vrlo lako mogli poistovjetiti jer su stradanje i mučeništvo netom iza sebe ostavili. Nitko ih nije pripremio za još jedno, suptilnije. Smjestilo ih se u kuće, kupljene od lokalnog srpskog stanovništva posredstvom državne agencije, s tim da u posjed nisu došli odmah, držalo ih se u neizvjesnosti godinama, s neriješenim stambenim pitanjem, pa se u ranjivost koju su ponijeli od svojih kuća nastanila i ova druga, neizvjesnost u tuđem. Ali im se zato ponudila vizija nebeske i svete Hrvatske koja se bori protiv Turaka, protiv Srba, do zadnjeg daha. Ta apstraktna vizija junačke Hrvatske kao vakuum je u sebe usisala sve što su dotad bili, sve što su ponijeli u svojoj povijesnoj memoriji, jer što je mogla značiti njihova kultura, njihov jezik, njihova uljudba, urbanost njihovih gradova, njihovi zanati, naspram jedne tako čiste homogene nacije. Ništa. Oni su bili mješanci, a ne čistokrvni izdanci jedne tako plemenite loze, oni su već bili pod Turcima, dok je na Krbavi ginuo cvijet hrvatskoga plemstva. Da bi nacija bila još homogenija, valjalo je omrznuti prvu domovinu, jer morala je biti sitna, jadna i beznačajna naspram stolnih mjesta hrvatskih vladara.
Sva je ta sjajna prošlost usisala u sebe i njihovu budućnost. Njih i njihovih prvih susjeda, lokalnih Srba, kolektivno krivih za „balvan revoluciju“, dakle primitivnih i divljačkih, naspram opet cvijeta hrvatskoga plemstva. I jedni i drugi građani drugog reda, jedni jer su krivi za ustanak, drugi jer su na socijalnom doplatku. Jedni i drugi teret, jedni kao zločinci, drugi kao socijalna kategorija.
Jesu li ti ljudi sveti, jesu li junaci? Ima li svetaca među bosanskim Hrvatima, među Srbima, među Romima, među Bošnjacima koji nastanjuju sve te drevne prostore? U najsiromašnijim, najzabačenijim i najudaljenijim krajevima Hrvatske žive upravo oni. Bilo je bolno čitati i gledati članke po medijima koji hvale jednostavnost, skromnost i požrtvovnost banijskih stanovnika. Kao da su novinari prvi puta među ljudima i čude se nad njihovom dobrotom. Bilo bi dobro češće među ljude zalaziti, tko zna na kakve bi sve dobrote i svetosti mogli naići. Jer, ima svetosti i među Srbima i Romima i Bošnjacima i Hrvatima. Samo je nema tamo gdje se s njom maše kao zastavama.
Zemljotresom na Baniji, a prošlo je evo već mjesec dana od njega, isplivalo je na površinu ono što se već dugo znalo, samo se nije o tome talasalo, da Banija, Lika, Kordun, Krbava, postoje samo kao mjesta pijeteta slavne prošlosti, kao predziđe kršćanstva, kao slavna pobjeda u Domovinskom ratu, oni postoje samo u povijesti. U stvarnosti ne postoje, sve dok se ne dogodi neka tenzija, neka „netrpeljivost između lokalnih i doseljenika“, tek kada se dogodi ljudska tragedija ovih razmjera, onda ih se sjeti hrvatska nacija.
Postoje različita mučeništva, ljudske Golgote, osamljenosti i zapuštenosti. Pravo je pitanje stvaramo li mi svojim riječima neke nove Golgote, ostavljamo li ljude na njihovim Golgotama same, ogoljene, ponižene. Nije Isus na križu umirao kako bi se neki novi križevi umnažali, nego upravo suprotno. Nije niti došao kao siromah na ovu zemlju, kako bi siromašni i dalje ostali siromašni, a netko se bogatio na njihovoj nevolji.
Bolnije je još i grešnije kada se povijesni narativ mučeničke Hrvatske ugnijezdi u krilo Crkve i vrlo dobro živi od njezina ponavljanja. Kada bi katolička Crkva u Hrvatskoj izašla iz sjene te i takve mitomanije ostala bi sama na vjetrometini, kada bi izašla iz okrilja ugode i zaštite državnih skuta, sama bi postala marginalna. Tek kada bi prokazala koruptivne metode, grešne strukture, ekonomsko izrabljivanje, otimačinu od najmanjih, kada bi progovorila protiv nasilja u obitelji, kada bi stvarno stala na stranu siromašnih, ali ne u smislu humanitarne akcije, i sama bi postala siromašnom, isključenom.
Bilo bi to bolno, i bilo bi najbliže svetosti.
Zemljotres na Baniji pokazao je kako nije on najveći neprijatelj stanovnicima nego korupcija i poratni kriminal koji je uzimao od najmanjih, ostavljajući im „mrvice sa stola gospodara“ kojim su se trebale obnoviti njihove kuće, nahraniti i zakloniti njihovo blago. Ako se već povlači iz povijesnih riznica sjećanje na junačku Hrvatsku, možda ne bi bilo zgorega ukazati na nejunaštvo i nesvetost u Hrvatskoj, dakle na grešnost i kukavičluk, jer tek je susret s gorom stranom sebe put prema svetosti. Sveti su pojedinci, ne kolektivi, ne narodi. Crkva može biti sveta, ali ne i država, ne Hrvatska. Jedino ako je nekima unutar katoličke Crkve, ovdje mislim na hijerarhiju, Hrvatska na prvom mjestu, ispred Crkve, ispred Boga. Ako je nekima važniji oltar domovine od Isusove pomirbene žrtve. A to bi bila blasfemija. A bojim se da ima toga među nama.
Roberta Nikšić | polis.ba