SVETI NIKOLA TAVELIĆ

Fra Nikola Tavelić živo je u XIV. stoljeću. Rodio se u okolici Šibenika ili u samom gradu Šibeniku (oko 1340.). Oko dvanaest godina živio je i radio u Bosni, Bosanskoj franjevačkoj vikariji. U Jeruzalemu je 1391. podnio mučeništvo s još trojicom franjevaca: fra Deodatom i Petrom iz Narbone (Francuska) i fra Stjepanom iz Cunea (Italija). Od Leona XIII., od kraja XIX. stoljeća počinje njegovo štovanje kao mučenika, posebno između dva svjetska rata. God. 1970. papa Pavao VI. proglasio ga je svetim. Prvi je hrvatski svetac.

Sveci, a među njima posebno mučenici kao najštovaniji i najuzorniji među njima, imaju svaki svoj vlastiti, originalni put. Tako i fra Nikola Tavelić. Sve ih ujedinjuje ista spremnost da za svoje uvjerenje, svoju vjeru, ne samo trpe nego i žrtvuju vlastiti život. S pravom ćemo se pitati je li uvijek nužno tako učiniti kako smo učinili, i jesu li naši sukobi stavova do teških konflikta ili pitanja uvjerenja takva da zavrjeđuju ubijanja tuđih života ali i žrtvovanja života, određenu vrstu samoubojstava? U svakom slučaju nema toga cilja, pogotovo taj cilj ne može biti dobar, ako se k njemu stiže lošim sredstvima, prevarama, spletkama, mržnjom a pogotovo da se tome cilju, pa bio on i sama vjera u Boga, dolazi ubijanjem drugih ljudi. Oni što progone, teroriziraju i ubijaju u Božje ime, zovu se doduše vjernicima, ali oni to nisu. Nažalost, može se vjerovati u Boga i prezirati, uklanjati i ubijati ljude.

Na današnji dan nam se postavljaju još neka pitanja. Kad slavimo mučenike, tako i svetoga fra Nikolu Tavelića, ne čini li se da više spominjemo mučitelje, zlo i ružnoću tlačitelja nego strpljivu snagu, dobrotu i milosrđe mučenika? Ili činimo tako da istodobno slavimo svoje silnike, veličamo svoje moćnike? Događa se to i zato što svoju vjeru smatramo slabom. Kršćanstvo ne izrasta na sili, na zemaljskoj pobjedi, ono nije doduše slabo, ali mu snaga nije u oružju, nego u strpljivoj i odlučnoj riječi i postojanoj praksi. Nije ni u tome kako svladati, prevariti drugoga. Slijedeći Isusa, kršćanski mučenici su istinski Isusovi nasljedovatelji ako, poput njega, kasnije poput Stjepana prvomučenika stradavaju bez mržnje prema drugima, bez mržnje prema svojim tlačiteljima i ubojicama. To je osnovna oznaka mučenika. Kršćanstvo se, pisao je Željko Mardešić “razlikuje – ili bi barem tako trebalo biti! – od drugih svjetonazora po tome što njegovi mučenici ne mrze svoje mučitelje nego im pokušavaju oprostiti.”

Vjera nije nasilje niti kamufliranje nasilja pod lijepim riječima. Ne možemo slaviti mučenike i veličati zločine. Ne možemo slaviti svece i misliti da mi radimo sve ispravno, ili da vlastitu svetost i sreću gradimo na oduzimanju prava i sreće drugima, ako druge prikratimo za njihova prava, na slobodu, na mišljenje, govor, ako im oduzimamo dom ili od njih tražimo da se žrtvuju za nas više od nas.

”Ono, međutim, što je u svemu tome najčudnije jest da mnogi današnji kršćani uzvisuju samo mučeničku Crkvu, dok praštajuću Crkvu posve preskaču, prešućuju, potiskuju i brišu iz povijesnog pamćenja. Kao da nikad nije ni postojala. Prekrajaju, dakle, prošlost na bezobziran način i to čine dok još žive brojni svjedoci. Štoviše, mnogi od predvodnika koncilskog dijaloga, otvaranja prema društvu, ekumenizma i suživota sada šute i skrivaju ta zbivanja, premda su u njima zdušno i oduševljeno nekada sudjelovali i time se hvalili. Zašto se to događa? Možda su opet na djelu kratkotrajni politički probici. Ne znam na to točno odgovoriti, ali kao djelatni član naše Crkve javno prosvjedujem protiv potpuna brisanja trideset godina prošlosti njezina najplodnijeg postojanja” (Željko Mardešić, Odgovornost kršćana za svijet, Svjetlo riječi, Sarajevo 2005. str. 53).

Vjera nije nasilje niti kamufliranje nasilja pod lijepim riječima. Ne možemo slaviti mučenike i veličati zločine. Ne možemo slaviti svece i misliti da mi radimo sve ispravno, ili da vlastitu svetost i sreću gradimo na oduzimanju prava i sreće drugima, ako druge prikratimo za njihova prava, na slobodu, na mišljenje, govor, ako im oduzimamo dom ili od njih tražimo da se žrtvuju za nas više od nas. Ne može se biti kršćanin licemjerno slaveći mučeništvo drugih. Jedan životopisac sv. Franje Asiškoga (Jordan Janski), govori o marakeškim mučenicima i Franjinoj reakciji, “sažimajući svoja sjećanja četrdeset i dvije godine nakon toga […] zapravo jedini bilježi reakciju utemeljitelja Reda: Kad su svetom Franji čitali životopis i legendu o ovoj braći mučenicima, on primijeti da ga se u tome veliča te da braća u tuđoj muci traže svoju slavu. A kako je ponajvećma mrzio hvalisanje i prezirao slavu, odbaci legendu i zabrani da je se čita govoreći: Neka se svatko hvali svojim vlastitim mučeništvom, a ne tuđim” (Franjevački izvori, 1595).

I u nas franjevaca zauvijek će ostati dilema između dviju mogućnosti: Franjina dijaloga i mirotvorstva (oličeno u njegovom susretu sa sultanom u Damijeti, do kojega nije došao bez muke, jer dugo je trajao njegov obraćenički put od prezira onih koje nije mogao ni pogledati do prihvaćanja kao Božje djece i braće Isusove) i s druge strane marakeških mučenika franjevaca, ljudi svoga vremena koji su smatrali da se nebo osvaja misionarskim obraćanjem «nevjernika», konkretno saracena (muslimana), onih koji nisu kršćani, koji su u zabludi, i dragovoljnim polaganjem života ako se oni usprotive. Trajno će u Bosni ostati dilema između postupka fra Anđela Zvizdovića i bojovnih franjevaca. Sva se osobno odlučuje! Krajnje je teško susresti se s neprijateljem oči u oči, gledati ga i razgovarati iz vjere, iz perspektive evanđelja (usp. Isusov susret s velikim svećenicima, Herodom, Pilatom…). Mnogo je lakše i zavodljivije iz kolektivne zaštite i osigurane pozicije bacati strijele netrpeljivosti, mržnje i dijeliti lekcije tko će i kako s kime živjeti. Lakše je nerijetko biti mučenik za trenutak ili tražiti od drugih mučeničku smrt, a ne izgrađivati zajednički život u miru, poštivanju i ljubavi! Isus je svojim odlaskom na križ, svojom mučeničkom smrću, htio da ne bude više križeva i žrtava, a ako već moraju biti, da budu doista iz razumne ljubavi i prema neprijateljima.

Polazeći od grčke riječi martys teolog fra Tomislav Šagi-Bunić razlikuje mučenike i svjedoke, naglašavajući da je svaki kršćanski mučenik svjedok koji daje život radi Krista i radi ljudi, ali i radi svojih neprijatelja. U kršćanstvu se redovito u središte stavlja muka, pa se onda “oko nje razvrstavaju dva nepomirljiva tabora: jedni koji muke nanose i drugi koji ih trpe, mučitelji i mučenici. Ponekad se može dogoditi” – naglašava Šagi-Bunić – “da nam bude važnija definitivna osuda mučitelja negoli ljubav prema mučenicima, a prečesto kršćanstvo dobiva okus muke, nečega gdje je od svega muka najvažnija” (Tomislav Šagi-Bunić, “Mučeništvo je svjedočenje”, u: Gabrijel Hrvatin JURIŠIĆ (ur.), Nikola Tavelić. Prvi hrvatski svetac, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., 25).

U nastavku i danas aktualnog pogleda na mučenika i mučeništvo teolog Šagi-Bunić govori da je mučenik svjedok Kristove ljubavi prema neprijateljima i “ne nastupa ni prema kome kao neprijatelj”; “makar to izgledalo paradoksalno, stranu mučenikovu ne zastupaju oni koji po svaku cijenu žele osudu i osvetu nad onima koji su bili oruđe mučeništva, jer mučenik nije umro za produbljivanje mržnji, nego za uspostavu ljubavi, kao i Krist” (27).

Mučenik ne afirmira tek neku ideju, istinu, pravdu, više vrednote, nego život u ljubavi s Kristom, i zato je njegova mučenička smrt svjedočanstvo spasiteljske Kristove ljubavi za sve ljude.

Mučenik nije, dakle, fanatik (fanatik mrzi a mučenik ne), ni kukavica; ne izaziva druge da ga ubiju, ne trči u smrt zato da sebe pokaže, nego da posvjedoči Božju ljubav prema ljudima. Ne ide u smrt zato što prezire život, nego upravo jer ljubi život drugih više nego svoj, pa kada su sva sredstva iscrpljena, dariva život. Mučenik ne afirmira tek neku ideju, istinu, pravdu, više vrednote, nego život u ljubavi s Kristom, i zato je njegova mučenička smrt svjedočanstvo spasiteljske Kristove ljubavi za sve ljude. “Mučeništvo nije ono koje razdvaja, razdire, cijepa ljude i razvrstava ih u suprotne tabore, ono je naprotiv znak i stvarnost, tajanstvena doduše ali prava koja ujedinjuje i sabire ono što je bilo suprotno” (T. Šagi-Bunić).

Ostaje nam nekoliko dilema je li uvijek potrebno ginuti i koliki su ciljevi? Jesmo li takvi koji «palimo vatru», zamećemo sukobe, dijelimo lekcije kako netko s drugim treba živjeti, sa strane mu propisujemo? Možemo li vidjeti ne mučimo li koga u svojoj obitelji, ne ucjenjujemo li ga duhovno, emocionalno ili fizički, ne stvaramo li mučenike od drugih ili ne činimo li od sebe lažne mučenike? Isus je, ne  zaboravimo, nastradao od svojih.

Mučenici prolaze kroz protivštine i nevolje strpljivo. Ne prijete nikome niti unose strah. Nosi ih ljubav Kristova koja hrani ljubav prema braći, bližnjima, i protivnicima, i kada sve naše ljubavi prestaju, i ljubav od naroda i drugih. Isus govori o odricanju od sebe, o neveličanju sebe, o nerazmetanju i nehvastanju svojom vjerom. Sveci sebe ne veličaju, niti su oni koji se hvale tuđom mukom i patnjom. Svece mi proizvodimo. Isus traži nošenje svoga, a ne tuđeg križa. Mučenici ne mrze, ne vole smrt, nego rađaju novi život, raduju su životu i oko sebe stvaraju novi život. Zato se kaže: krv mučenika, sjeme vjernika, kršćana, dobrih ljudi.

Fra Ivan Šarčević