Sveti Luka: Evanđelist Božjeg milosrđa

Luka Evanđelist se smatra začetnikom kršćanske povijesti spasenja jer je prvi dijeli na vrijeme prije Isusa (vrijeme Zakona i Proroka, vrijeme obećanjâ Mesije), zatim vrijeme Isusova djelovanja, naviještanja i ostvarenja Božjega kraljevstva i konačno vrijeme Duha Svetoga i Crkve kao Kristove sveopće (katoličke) zajednice proširene po svem svijetu. U Evanđelju Luka piše povijest o Isusu Spasitelju, a u Djelima Apostolskim povijest prve Gospodinove Crkve. Nije to, naravno, klasična historiografija nego teološka povijest što znači da povijesne događaje Luka izabire i uređuje prema Kristovoj univerzalnoj poruci spasenja.

Ovaj obraćeni “poganin” naglašava da Bog u Isusu Kristu nudi spasenje svakom čovjeku te se Božja dobrota ne može zatvoriti u izabrani narod niti u neku privilegiranu zajednicu. Zato već u Isusovom rodoslovlju Luka silaznom linijom spušta Isusovo sinovstvo sve do prvoga čovjeka Adama, do čovjeka kao čovjeka, da bi zaključio da je Isus sin Božji. I u događaju Isusova odbacivanja u rodnom gradu Nazaretu očituje se Božje spasenjsko djelo izvan nacionalnih, religijskih i lokalnih okvira time što Isus nastup među svojima, rodbinom i sugrađanima, uspoređuje s Ilijinim pomaganjem poganskoj udovici iz Serfate sidonske kao i s Elizejevim izlječenjem nikoga od svojih Židova nego upravo poganskog gubavca Naamana Sirca. Zato je za Luku nečuveni primjer milosrđa povijesni neprijatelj Samarijanac, a ne netko “naš”, židovski levit i svećenik. Lukino isticanje Božjega Duha nad Isusom također pokazuje kako je Isus Božji poslanik za svakoga čovjeka kao što će i u opisu silaska Duha Svetoga na Pedesetnicu, kao oprečnost svijetu babilonske oholosti i globalnoga ratovanja mnogih s mnogima, naglasiti sveopće mirotvorstvo i razumijevanje ljudi različitih jezika i kultura, nacija i rasa.

Lukin je Isus Židov, pripadnik izabranoga naroda ali i onaj koji je odgovoran za sve narode svijeta pa je Isus univerzalni spasitelj ljudi (soter) i gospodin (kyrios), još od kada je Šimun u hramu kazao da je Isus ne samo “slava svoga izraelskoga naroda” nego i “svjetlo na prosvjetljenje naroda” (lumen gentium). Tako je Crkva Kristova zajednica svih naroda i jezika. Isus je trpeći Mesija, predskazani Sluga Božji čija se tajna očituje u Pismima, proroštvima ali i u lomljenju kruha (euharistiji) kako to naglašava zaključni Lukin tekst o pouskrsnom emauskom putu vjere dvojice razočaranih učenika. Luka započinje Isusovu povijest pripovijedanjem o Ivanovu ocu Zahariji u jeruzalemskom hramu i završava svjedočkim povratkom emauskih učenika u Jeruzalemu da je Raspeti živ. Vjera je uvijek put, Kristov učenik slijedi put Isusov, Crkva kreće na put iz Jeruzalema u Antiohiju pa po svem svijetu.

Isus i Bog kojega Isus objavljuje u Lukinu evanđelju prepun je milosrđa. Za razliku od Mateja čiji Isus govori učenicima da budu savršeni kao što je Otac nebeski savršen, Lukin Isus govori da je vrhunac ljudskosti i vjere milosrđe prema ljudima onako kako to milosrđe pokazuje milosrdni Otac prema svim ljudima, i dobrima i zlima: “Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš” (6,36). Lukino evanđelje se i naziva evanđeljem milosrđa jer se kroz čitav spis naglašava Božja i Isusova naklonost prema siromašnima, obespravljenima, izvlaštenima, rubnima, grešnicima, carinicima, ženama, bludnicama, udovicama, strancima, djeci, nemoćnima, isključenima iz društva, besklasnima…

Isus Lukina evanđelja je posebno osjetljiv za grešnike i bolesne, za sve što je izgubljeno i za svakoga onoga koji je zastranio s Božjega puta ili koji je u svom obijesnom ili ludom eksperimentu slobode pobjegao od obilja Očeve dobrote. Radost koja se događa pronalaskom izgubljene drahme, pa izgubljene ovce i u svome vrhuncu u povratku očevoj kući izgubljenoga sina radost je koja prati poruku da u Isusu Bog ne zatvara vrata tužnima, gubitnicima ali ni najgorim grešnicima. Lukin Isus objavljuje Boga koji se ne umara opraštati, koji je sažalan i suosjećajan, ali koji traži slobodu povratka i stvarnu promjenu. On je Bog koji se ne umara čekati na čovjekovo obraćenje niti se goropadi na umišljenost pravovjernih starijih sinova, nego se upućuje i prema njima, ne konzervira svoju povrijeđenost nego im izlazi ususret, i njima ostavlja otvorena vrata, čeka ih da se u slobodi raskaju, ostave se moralnog rigorizma i ohologa čistunstva i da dođu na gozbu radovati se.

U kontekstu milosrđa prikladno je osvrnuti se i na Lukinu podtemu – na bogatstvo i siromaštvo. Ni u jednom se evanđelju kao u Lukinu Isus tako oštro ne obara na bogataše, na ljude neosjetljive i bešćutne, na nepomirenost između Boga i bogatstva. Nigdje nije bogatstvo tako jasno povezano s bezumnošću i promašenošću života kao u Lukinoj prispodobi o pohlepnom posjedniku koji misli samo na sebe i na širenje svojih žitnica. I ni u jednom se evanđelju ne traži tolika briga za siromašne, ne siromašne u duhu kako kaže Matej, nego baš stvarno, materijalno siromašne kao u Luke. Nije pritom Isus ogorčeno isključiv prema bogatima niti zatvoren za bogataše. Naprotiv on kao i kod drugih grešnika, svih skrajnutih ili distanciranih, i kod bogataša, prepoznaje čežnju za izbavljenjem i oslobođenjem iz nesnošljiva stanja. Vrlo zoran primjer je događaj s nadcarinikom Zakejem kojega Isus i skrivena zamjećuje, poziva da idu njegovoj kući. Iz susreta s Isusom Zakej se mijenja tako da polovicu svoga bogatstva dijeli siromasima i nadoknađuje počinjene nepravde. Bogatstvo postaje sredstvo spasenja. Isus u Lukinu evanđelju u susretu s ljudima stalno potvrđuje da je on došao izgubljenima i grešnima, onima koji za razliku od umišljenih pravednika i većine bogataša stoje otvoreni za Božji zahvat, koji priznaju svoju nemoć samoopravdanja, samousavršavanja i samospašavanja.

Lukino evanđelje je nazvano i “socijalnim evanđeljem” jer Lukin Isus traži odricanje od materijalnoga bogatstva a da jedino bogaćenje bude ono u Bogu. Traži da se i na gozbu pozivaju samo oni koji nam ne mogu uzvratiti. Koliko je Isus osjetljiv za siromašne, Luka jedini izvještava u prispodobi o bogatašu i Lazaru, kao i u onom jedinstvenom događaju s politički i religijski beznačajnom udovicom i njezinim, za vodeće ljude u Hramu i narodu, prezira vrijednim darom/novčićem, ali koja je u Božjim očima neizmjerno veća od prvaka, svećenika i poglavara, i čiji darovani novčić nadilazi sva bogataška davanja.

Slično bogatstvu je i licemjerje. Vjerojatno najjača slika Isusove osude licemjerja je Lukin prikaz tumačenja molitve dvojice u Hramu, farizeja i carinika: Isus hvali kao pravu molitvu ponizno kajanje ovoga potonjeg, jer pred Bogom čovjek uvijek stoji u nedostatnosti ljubavi i nikada dokraja ostvarenoj odgovornosti za bližnje u potrebi. Farizej, sav pobožan, do te je mjere preuzetan i licemjeran da i pred Bogom stoji u stavu oholosti.

Lukin Isus stalno naglašava da Bog gleda drukčije od ljudi, da su Božja mjerila drukčija od ljudskih, te da se ne smijemo mjeriti između sebe tako da to bude zadnja mjera i sud, nego da odnos prema drugima mjerimo iz perspektive triput svetoga i nikada dokraja u milosrđu prema ljudima shvatljiva Boga. Jer Bog je, uvijek to treba ponavljati, uvijek zadovoljniji s drugima od nas.

U čovjeku Isusu objavljuje se prijateljski i nježni Bog, jer se Isus ne uklanja dodiru gubavca ili žene koja krvari ili one žene koja godinama obilazi liječnike. On je iscjelitelj fizičkih ali i duhovnih bolesti pa tjelesno ozdravljenje uvijek prati opraštanje grijehe. Grijeh je teža bolest od fizičkih bolesti. Isus se ne usteže da dobra djela čini i subotom i ne osvrće se na prosvjede i optužbe hladnih čuvara Zakona i sitničavih liturgijskih policajaca. On je otvoren ljudskim veseljima, ide na gozbe ne samo grešnicima nego i dvoličnom farizeju Šimunu, izlazi u susret Jairu nadstojniku sinagoge, jerihonskome slijepcu i tako ruši stereotipe i prelazi unaprijed postavljene nehumane granice i zabrane.

S posebnom naklonošću i nezamislivom blizinom Lukin Isus gleda i susreće žene. One u Isusovu životu kao i u Isusovoj zajednici imaju presudnu ulogu. Luka na poseban način govori o Isusovu rođenju, ali i o Isusovoj majci Mariji i njezinoj rođakinji Elizabeti, zatim o udovici iz Naina kojoj uskrišava sina jedinca, osjetljiv je za bolesne i isključene žene, zahvalan grešnici koja mu pere noge, ozdravlja Mariju Magdalenu opsjednutu, ulazi u kuću sestara Marte i Marije gdje naglašava važnost slušanja njegovih riječi. Žene Isusa slijede posvuda, u Galileju, prate ga na putu, uz njega su sve do smrti na križu i do ukopa; one su uvjerljive navjestiteljice njegova uskrsnuća. Žene su za Luku važne i u trenutku događaja Duhova. Za njih (poganske udovice) se u prvoj Crkvi moraju izabrati poslužitelji (đakoni).

S Lukinim evanđeljem – Isus, duboko ukorijenjen u vjeru židovskoga naroda, prelazi nacionalne i konfesionalne okvire i postaje Božja ponuda spasenja svim ljudima počevši od siromašnih i svih onih koje ljudi isključuju, omalovažavaju i obespravljuju.

Fra Ivan Šarčević