Sveti Josip: otac odgovoran i vjeran, hrabar i u sjeni

Današnje vrijeme i kulturu neki označavaju vremenom i kulturom bez oca. Čini se pak da je od postanka čovjek, i muškarac i žena, u stalnim mukama s autoritetom kojeg ponajviše utjelovljuje otac, kako onaj biološki tako i duhovni. Isus je navijestio Boga kao oca, i to još kao tatu (abba). Kroz povijest kršćanstva od slike Boga ovisili su najbliži, obiteljski i prijateljski ali i institucionalni i uopće društveni odnosi. Od slike Boga strogoga oca, nadzornika i kažnjavatelja, preko slike Boga milosrdnog starca koji dopušta gotovo sve, danas se govori o nestanku oca. Njegovo mjesto, međutim, rijetko je prazno, popunja se idolima, tiranima, feminiziranim očevima, despotima, voždovima…

Ovu je godinu Papa Franjo proglasio Godinom sv. Josipa (i to na 150. godišnjicu proglašenja sv. Josipa zaštitnikom Katoličke crkve, 8. prosinca 1870.). Franjo je poslao opširno i sadržajno pismo, naslovljeno ”Očevim srcem” (Patris corde). U njemu objašnjava razloge zašto je za kršćane važan sv. Josip te koje su njegove vrline koje i današnji vjernici, ponajprije očevi (i poglavari) trebaju ostvarivati u svome životu. Poput mnogih običnih, nezamjetljivih i zaboravljenih ljudi koji su nitima ljubavi i brige ispleli a i danas nose naše dane i živote, tako je i Josip čovjek koji je nenametljivo bio odgovoran za svoju obitelj, ženu Mariju i sina Isusa.

Franjo ističe njegovih sedam vrlina, osobina, i uvijek kao oca. Polazi od činjenice da je sv. Josip voljeni otac kojeg poštuje i cijeni kršćanski puk. Njemu se moli u potrebama, posvećuje mu crkve, institucije. Josipa Pravednog povezuje se s njegovim velikim i našim patrijarhom, imenjakom, Josipom Egipatskim, prodanim od braće iz zavisti, ali koji je od svoje životne nevolje ostvario život solidarnosti za izgladnjele, siromašne i prognane.

Druga osobina Josipova jest očinska nježnost puna ljubavi. Od Josipa je Isus učio ”rasti u mudrosti i milosti”, osvjedočio se preko njega u Božju, Očevu nježnost i milosrđe. Kroz čitavo pismo Franjo naglašava neporecivi utjecaj Isusovih roditelja, Marije i Josipa, na Isusa. Isusova ljudska narav oblikovana je rođenjem i odgojem od ljudi. Isusova predanost, poslušnost, ne svojoj već volji Božjoj, posebno naglašena u teškim trenucima pred smrt u Getsemaniju, dolazi iz roditeljskog okrilja, iz, kako se navodi u Matejevu evanđelju, Josipova poslušna odgovora na Božji plan (treća Josipova osobina: poslušni otac), posredovan ”nenasilno”, hoće reći, plan koji je dan ljudskoj slobodi, i zato je izražen kroz snove. Četiri su Josipova sna: da uzme Mariju za ženu, da bježi sa svojima u Egipat, da se vrati u domovinu, i da se ne vraća u Judeju, nego u Galileju.

Iz gornjega proizlazi četvrta osobina: Josip je otac koji prihvaća, ponajprije svoju ženu. Mimo kulture u kojoj žena ne znači mnogo, u kojoj ima toliko i javnog i skrivenog nasilja nad ženama, Josip se odlučuje ”zaštititi dobro Marijina imena”, ”ne izvrći je ruglu”. Franjo naglašava važnu dimenziju ”duhovna puta koji nam Josip pokazuje” koji ”nije put objašnjavanja nego prihvaćanja”. Pomiren sa svojom poviješću, Josip prihvaća i nevolje koje nadolaze; ne želi biti talac ni velikih očekivanja ni teških razočaranja, nego hrabro ide naprijed i onda kada se čini da je sve pošlo po zlu. Vjerovati, piše Papa, nipošto ”ne znači pronaći lagana i utješna rješenja”, nego ”otvorenih očiju” suočavati se s onim što se događa i preuzimati odgovornost (prihvaćajući druge kakvi jesu, uz posebnu brigu, kako traži Božja riječ, za sirote, udovice i tuđince).

Čini se da posebno u petoj osobini, kreativno hrabar otac , kojoj posvećuje i najviše prostora, stupa na vidjelo i Papina duhovnost, njegova posvećenost svetom Josipu još prije nego što je postao papa i počeo naglašavati značenje sv. Josipa za kršćane i Crkvu. Josip je, piše Franjo, nailazeći na poteškoće stajao pred izborom, kao što se to događa svim očevima, svima: odustati i otići ili se suočiti s poteškoćama. Josip ne odustaje, ne odlazi, nego se suočava.

U poteškoćama, navodi Papa, otkrivamo često snagu za koju nismo mislili da je uopće imamo. Možemo postavljati pitanja zašto Bog nije drukčije intervenirao u Isusov, Marijin, Josipov život. ”Pri površnom čitanju ovih [evanđeoskih] priča može se steći dojam da je svijet u milosti i nemilosti snažnih i moćnih, ali ‘dobra vijest’ Evanđelja leži u pokazivanju kako, unatoč bahatosti i nasilju zemaljskih vladara, Bog uvijek pronalazi način da izvrši svoj plan spasenja. Čak se i naš život ponekad čini kao da je prepušten na milost i nemilost moćnika, ali Evanđelje nam govori da ga Bog uvijek uspije spasiti pod uvjetom da koristimo kreativnu hrabrost kao tesar iz Nazareta, koji zna kako problem preobraziti u mogućnost, pouzdajući se uvijek najprije u božansku providnost.”

Josipova kreativna vjera, izgleda, najviše obistinjuje Franjin zahtjev za nasljedovanjem sv. Josipa: ”Ako se ponekad čini da nam Bog ne pomaže, to ne znači da nas je napustio, već da nam vjeruje, da budemo kreativni i da sami pronalazimo rješenja.” Ako se to ima u vidu, jasna je onda važnost kako su se Josip i njegovi suočavali s konkretnim problemima, poput svih drugih ljudi, poput odbačenih, poput migranata. Zato je Josip čuvar obitelji, čuvar Crkve, ”zaštitnik nesretnika, potrebitih, prognanika, nevoljnika, siromaha i umirućih”.

Kao pretposljednju, šestu, ali nimalo nevažnu Josipovu vrlinu, Franjo za Josipa tvrdi poznato, on je otac koji radi, koji pošteno radi i zarađuje svoj kruh za sebe i svoje. ”Rad je sredstvo sudjelovanja u djelu spasenja, prilika da se ubrza dolazak Kraljevstva, da se razviju darovi i sposobnosti te da ih tako možemo staviti u službu društva i zajedništva.” Rad nije samo sebeostvarenje nego još više izgradnja obitelji. Bez rada ni pojedinac ni obitelj nemaju dostojanstva i izloženi su poteškoćama i problemima, napetostima i otuđenostima. ”Čovjek koji radi, bez obzira na vrstu zaposlenja, surađuje sa samim Bogom i tako postaje, na neki način, stvoritelj svijeta oko nas.” Kriza našega vremena održava se i kao kriza rada, zaposlenja, gubitak posla. ”Djelo svetoga Josipa podsjeća nas da sam Bog, postajući čovjekom, nije prezirao raditi.”

Posljednja, sedma, sedam je broj punine, Josipova vrlina jest da je on otac u sjeni. Ovdje Papa koristi sliku poljskoga književnika Jana Dobraczyńskog (roman Sjena oca) da kaže kako Josip čitavo vrijeme prati Isusa, odgovorno, brižno, ali poput zaštitničke sjene, nikada nasilno, nametljivo, nikada strogo ni posesivno. ”Očevi se ne rađaju, već stvaraju. Čovjek ne postaje otac jednostavno rađanjem, već preuzimanjem odgovornosti da se brine za to dijete. Kad god čovjek prihvati odgovornost za život drugoga, na neki način toj osobi postaje otac.” Dakle, ocem se ne rađa, nego se ocem postaje. Možemo kazati da se ocem postaje kroz dijete, kroz djelotvornu ljubav za djecu. Djeca, kako kaže suvremena psihologija, ”stvaraju” očeve!

Papa ističe da se mnoga današnja djeca osjećaju siročadima, djecom bez oca. Događa se, nastavlja on, slično i u Crkvi, da nema očeva, nema takvih biskupa i svećenika koji bi poput Pavla mogli govoriti o svojim vjernicima kao ljubljenoj djeci.

U nastavku razmatranja o istoj Josipovoj osobini, oca iz sjene, Franjo se usredotočuje na važnu dimenziju sv. Josipa, dimenziju očeva, ali i njega samoga – oca pape. Veli: ”Biti otac podrazumijeva upoznavanje djece sa životom i stvarnošću.” To podrazumijeva da otac ne zaštićuje tako djecu da ih izolira, nego ih uvodi u svijet, pokazuje im da je stvarnost složena, da svijet, predmeti, priroda, živa bića, pogotovo ljudi nisu na raspolaganju, da realnost pruža otpor. Suvremena psihoanaliza govori o tome da je otac ”simbol zakona”, limita, granice. Otac, a u kršćanstvu otac je i najvažnija usporedba za Boga, jest simbol onoga što je nemoguće i što se ne smije prekoračiti, koji kaže nije sve dopušteno.

Odmah na gornju značajku oca Papa navodi njezinu neodvojivu pratilju. Otac je simbol zakona, ali i simbol darovane slobode. Papa to kaže ovim riječima: ”Ne sputavati ih [djecu], biti previše zaštitnički nastrojeni ili posesivni, već ih učiniti sposobnima da sami odlučuju, uživaju u slobodi i istražuju nove mogućnosti.” Dakle, otac nije samo simbol zakona, zabrane i ograničenja, nego i slobode. Oznaka pravoga oca jest da nije posesivan nego da je u ”sjeni”, da ostavlja slobodu, da odbija živjeti život svoje djece, da se brine za njih, ali zahtjeva i njihovu odgovornost, zrelost, samostalnost.

Papa u pismu ne tumači, ali nam se čini važnim napomenuti da ovdje riječ ”u sjeni”, nije u značenju ”iz sjene”, u smislu onog perverznog djelovanja skrivenih i zamaskiranih ”otaca” i surogata poglavara, koje nekada označavamo i ”sivim eminencijama”. Takvi, naime, umjesto da se sami suoče s problemima i ljudima isturaju druge, druge zavode, ucjenjuju i nagovaraju da za njih odrade ”prljave” poslove. Ovdje je riječ da je Josip, ”otac u sjeni”. Takav otac je uvijek u blizini, na njega može računati, ali je istodobno suzdržan, nenametljiv, diskretno zainteresiran i na brižljivoj distanci od djece. Od svoje djece on očekuje i traži da budu slobodni i zreli, i u tome im pomaže. Nije u konkurenciji s njima niti se s njima grozničavo jagmi za vječnu mladost, prva mjesta, novac i baštinu.

Papa Franjo kaže također da i Josipov naziv Prečisti otac znači slobodu od posesivnosti, od zarobljavanja i nadzora, od činjenja sebe središtem, jer je čistoća znak brige za druge, za Mariju i Isusa.

Mogli bismo nadodati: ljudsko iskustvo oca, iskustvo je njegove odsutnosti. Svi se žalimo na tjelesne očeve, ali i na Boga Oca da nije bio kad nam je bilo najpotrebnije. To iskustvo ni Bog ne poništava. Uvijek nam manjka (”neki”) otac, a što ne znači da je to manjak slobode. Mnogi se od nas također žale da uvijek imaju (”nekog”) oca previše (”tutora”), neki i s pravom to kažu, a kod nekoga to ne znači da nas taj otac zarobljava, naprotiv, možda bismo mi pobjegli od njega ili ga odbacili, jer od nas traži zrelost, autonomiju, a mi se zapravo bojimo slobode, želimo oca-gospodara (sveodreditelja), koji će za nas misliti i raditi, rješavati naše probleme i odnose i onda nas ostaviti na miru.

Često iskustvo mnogih, i nevjernika i vjernika, jest iskustvo očeve i Božje odsutnosti, nemoći i neučinkovitosti, iskustvo ostavljenosti i samoće. To je, međutim, i iskustvo najveće slobode koju čovjek može imati, vrijeme u kojem se najradikalnije može ostvariti i posvjedočiti vlastita ljudskost i pronađeni smisao života, razlog vjere, nade, ljubavi, i to potpuno iz sebe samoga. Baš je to iskustvo imao i Isus, drvodjeljin sin, i to čitava života, a posebno na križu. Ondje se on spušta do u dubinu totalnog čina vjere u totalnom iskustvu napuštenosti od ljudi i totalnom iskustvu očeve odsutnosti.

Papa Franjo zaključuje svoje pismo jedinstvenom porukom, opet svojstvenom Josipovom liku i njegovoj duhovnosti, duhovnosti slobode i samozatajnoga djelovanja. Sjajne su to riječi, životno programske: ”Josip sreću nije pronašao u samopožrtvovnosti već u samodarivanju. U njemu nikada ne vidimo frustraciju, već samo povjerenje. Njegova strpljiva šutnja ne uključuje prigovore, već konkretne geste povjerenja. Svijet danas treba očeve, nema korist od tirana koji žele dominirati nad drugima kako bi ispunili vlastite potrebe; odbacuje one koji miješaju autoritet s autoritarnošću, služenje sa servilnošću, sučeljavanje s ugnjetavanjem, dobročinstvo s dobrobiti, silu s uništenjem. Svako zvanje rođeno je iz dara samoga sebe, a to je plod žrtve.”

Navedeni citat iz Papina pisma radikalni je obrat od uobičajene kršćanske i katoličke, svećeničke i redovničke duhovnosti i pobožnosti koje su žrtvu i izgaranje, samousavršavanje i samomučeništvo postavile za smisao i cilj svih nastojanja, gdje se zvanje ”zaustavlja na žrtvi”, te ”umjesto da se čini znakom ljepote i radosti ljubavi, riskira da se iskaže nesreća, tuga i frustracija”.

Svako očinstvo, i tjelesno i duhovno, treba upućivati na ono više od sebe, na Božje očinstvo. Svako istinsko poslanje svetaca, a tako i svetoga Josipa, ”nije samo postizanje čuda i milosti” nego da ”moleći njegov [Josipov] zagovor”, ”nasljedujemo njegove vrline i njegovu revnost”, u zvanju u kojem jesmo.

Papa Franjo na kraju pisma donosi i svoju molitvu svetom Josipu:

Pozdravljamo te, Čuvaru Otkupitelja
i Zaručniče Djevice Marije.
Tebi je Bog povjerio svoga Sina;
u tebe je Marija položila svoje povjerenje;
uz tebe je Krist postao čovjekom.
O, blaženi Josipe,
i nama se očituj u svom očinstvu
i vodi nas putom života.
Izmoli nam milost, milosrđe i hrabrost
te nas brani od svakoga zla. Amen.

Fra Ivan Šarčević

---