Sveti Jakov: cjeloživotno obraćenje jednoga ribara

2 Kor 4,7-15; Mt 20,20-28

Malo je podataka o Jakovu Starijem, ima i onaj Alfejev, kao inače o Isusovim učenicima. Zajedno sa svojim mlađim bratom Ivanom, stoji u evanđelju, ostavio je svoga oca Zebedeja, ostavio je ribarske mreže i na Isusov poziv uputio se biti ribar ljudi. Bilo je to u Betsaidi, gradu i druge dvojice braće, Petra i Andrije. Jakov se nalazi među trojicom, kao treći u nabrajanju, koje Isus sa sobom vodi u nekim posebnim događajima da budu svjedoci: pri uskršavanju Jairove kćeri, pri preobraženju na gori i u predsmrtnoj tjeskobi u Getsemaniju.

U Djelima Apostolskim stoji da je Herod, misli se na Heroda Agripu, zlostavljao neke od Crkve, dakle Isusove učenike i da je dao pogubiti Jakova, brata Ivanova, dok je Petra uhvatio i stavio u tamnicu. Predaja pak govori da je Jakov prije svoje pogibije stigao sve do Španjolske, do mjesta koje nosi njegovo ime: Santiago de Compostela (ondje mu je i grob), i koji se kroz povijest nakon Jeruzalema, Rima smatrao trećim najsvetijim kršćanskim gradom. Jer je mnogo hodočastio, Jakov je zaštitnik hodočasnika, putnika. Slika se redovito s hodočasničkim štapom i školjkom (Jakovljeva kapica) kojom uzima vodu iz svoga spremišta od tikve. Zaštitnik je i ljekara, kožara, voćara i uopće ratara. Zaštitnik je Španjolske, mornara, nekih gradova; skladna šibenska katedrala posvećena je sv. Jakovu. U prijašnja vremena više a neki i danas daju ime djetetu Jakov (=peta, jer se Jakov blizanac držao u majčinoj utrobi Ezavu za petu). Isusov učenik Jakov dobio je ime po patrijarhu Jakovu, onomu koji se svu noć borio s Božjim anđelom, kojemu je promijenjeno ime u Izrael – hrabro se borio i nadvladao, Bog nadvladava, Bog pobjeđuje.

Što nam poručuje život ovoga Isusova učenika? Jakovljev hodočasnički život poziva nas da s mudrošću vodimo svoje živote svjesni da smo prolazni, da ništa na ovoj zemlji ne pretvaramo u vječno, pogotovo da priznamo kako možemo daleko opuštenije živjeti i odnositi se prema drugima. Odatle se čini najvažnijim onaj početni Jakovljev odgovor na Isusov poziv da pođe za njim, dakle ostavljanje staroga života, sigurnosti mreža i polazak na put neizvjesnosti, pri čemu nije riječ o nekoj zajamčenoj sigurnosti, nego o obećanju da će Isus biti s nama. Ako mi i ne napuštamo svoja mjesta i stare poslove, važno je da od Jakova naučimo da je nužno promijeniti svoj uhodani život, iznova postati navjestitelji Božje riječi, graditelji novih odnosa, da stare stvari počnemo činiti na nov način.

Jakovljevo ostavljanje mreža i oca, znak je ostavljanja staroga načina ponašanja i starih odnosa. Zar ima išta veće nego se obratiti od svoga grešnog puta, i zar ima išta veće nego zovnuti drugoga da se obrati, biti kako je Isus tražio od svojih učenika ribari ljudi?

Važno je sebi priznati da se trebamo obratiti, promijeniti život, izaći iz svoje uhodane prakse. Pogotovo ako je to grešna praksa. Treba li govoriti kako se često naviknemo na svoja pa i tuđa loša ponašanja kao da su normalna: na pretvaranja, na lijenosti, sebičnosti, zajedljivosti, prijekore, pijanstva, nasilja, duhovna i fizička, na krve govore i laži. Možemo živjeti jedni s drugima predstavljajući se kakvi nismo. Zaista, živimo jedni s drugima i svojim bližnjima često s maskama, onakvi kakvi nismo. Jakovljevo ostavljanje mreža i oca, znak je ostavljanja staroga načina ponašanja i starih odnosa. Zar ima išta veće nego se obratiti od svoga grešnog puta, i zar ima išta veće nego zovnuti drugoga da se obrati, biti kako je Isus tražio od svojih učenika ribari ljudi?

Druga stvar koja se čini važnom iz Jakovljeva života jest ta da je Jakov i nakon što je pozvan bio nesiguran u vjeri. Nije razumio što to Isus traži. Čitava života je učio, obraćao se kao i drugi apostoli. Koliko je samo nas koji mislimo da smo dosegnuli ljudskost, da se ne možemo bolje ponašati i odnositi prema drugima! Gotovo svi koji su na vlasti ili pozicijama, i u crkvi u javnosti, o sebi misle da su najbolji, da ništa ne trebaju mijenjati, da najbolje rade, najbolje vjeruju. Većina ne vidi i ne želi vidjeti svoju neprikladnost, nestručnost, neljudskost.

Vrijedno je čvrsto zapamtiti da je obraćenje tek početak, da s Bogom nema stajanja, da je Bog neprilagodljiv našim potrebama i željama, da naš život, dokle god živimo, nije dovršen, da je svaki posao, a pogotovo zvanje kršćanina, Isusova učenika i učenice, nešto što nas nadilazi. Kao i drugi apostoli, Jakov je morao učiti sve vrijeme dok je bio s Isusom: bio je nepoučljiv, malovjeran, nesiguran – ljudski, rekli bismo, tvrdokoran i prevrtljiv, strašljiv i mlak. Vidi se to i u Isusovu Getsemaniju kada je zajedno s Petrom i Ivanom zaspao, kada nije mogao nimalo bdjeti s Isusom, kao što i mi u presudnim trenucima izdamo svoje bližnje, uzmaknemo od svojih prijatelja, kada nismo postojani, dosljedni. No, za razliku od Jakova i Isusovih učenika, i kad uvidimo da nismo dobro učinili, mi se ne obraćamo, nego tvrdoglavo ustrajavamo u tobožnjoj svojoj ispravnosti; svoju prijetvornost i malenost čak proglašavamo vrlinom ili se lažno ispričavamo da nismo mogli drukčije postupiti. Nije sav problem u grešnosti, nego o tvrdokornoj izopačenosti da nismo pogriješili!

Vrijedi prihvatiti da se čitava života trebamo učiti dosljednosti, postojanosti; uvijek iznova obnavljati svoje početno obraćenje. Nije dovoljno što smo kršteni, nije dovoljna pričest, krizma, nije dovoljno kako neki misle svećeničko ređenje pa poslije mlade mise završava put Isusova učeništva, jer imamo osiguran život; nije dovoljno, kao što neki misle, da su nekoć doživljenim obraćenjem stigli do točke savršenstva, kako god taj doživljaj bio snažan, ili da je dovoljno da se obavlja stara tradicija, običaji, ili da se zovemo Hrvati i katolici, pa smo već vjernici. Svako uljuljavanje u tobože dosegnutu ljudskost, znak je nazadovanja; to nije hod naprijed, nego okamenjivanje u svoju umišljenu sebeljubivu utvrdu.

Ključno je da Isus u svojoj zajednici želi da princip svjetovne vlasti, a taj je princip pun ratobornog gnjeva i intriga, varanja i kupovanja, laganja i ucjenjivanja, slijepe poslušnosti i neslobode, zamjeni bratskim principom služenja

Jedinstvena je zgoda iz evanđelja o Jakovljevoj i Ivanovoj majci koju slušamo danas na blagdan sv. Jakova. Ona nam iznova zorno očituje kako je teško razumjeti i nasljedovati Isusa (Mt 20,20-28). Naime, Isusu je došla majka sinova Zebedejevih, Jakova i Ivana, pala nice preda nj i zamolila ga da njezini sinovi, onoga trenutka kada Isus uspostavi svoje kraljevstvo, na vladarskoj stolici okruže Isusa: jedan sjedne drugi s druge strane.

Sinovi su ostavili oca Zebedeja, ali čini se nisu majku! Ostavili su očev posao, ali nisu u duhovnom području oslobodili se majke. Ostali su majčina djeca. Jakov i Ivan slika su onih koji vjeru i nasljedovanje Isusa shvaćaju kao osvajanje društvenoga položaja, kao sredstvo moći, zarade i ugode, vlasti i čast; kao majčina djeca za koje majka treba urgirati za njihov položaje i posao i kada oni odrastu. Majčina djeca, a uvijek neki traže ili imaju neku majku (moćnog poglavara, bogatog prijatelja, neku debelu vezu, instituciju na raspolaganju…), takvi imaju ne samo biološku majku, nego majku koja je uvijek tu za njih, takvi doduše mogu odrasti, čak duboko ostarjeti, ali ne i postati zreli.

U nastavku ovog evanđelja, nakon što su se drugi učenici narogušili na svoje drugove, Jakova i Ivana, na njih čija je majka izrazila svoju želju za pozicijama svojih sinova, Isus saziva učenike i traži od njih nešto što je tako lako shvatljivo ali teško ostvarivo. Isus uspoređuje svoje učenike s ovosvjetskim vladarima i gospodarima i kaže im da tako ne smije biti među njima. Naposljetku sebe daje za primjer za razliku od svjetovnih vladara i velikaša. Veli Isus: «Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, nek vam bude poslužitelj i tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga.» I za sebe Isus veli da nije došao «da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge».

Isusov učenik Jakov, Isusov učenici, odazvali su se njegovu pozivu. No, nije dovoljno odazvati se. Potrebno je mijenjati se sukladno tom pozivu, potrebno je izgrađivati nove odnose – služiti. Načelo služenja preokret je uređenja ljudskih zajednica, obiteljskih, redovničkih, crkvenih, svih onih koje se žele vezati za Isusa. Ponovimo uvijek iznova: Isus nije protiv najvećih i prvih, vladara i velikaša, nego protiv stava da se prvo mjesto uzima samo da se vlada, a ne da se služi. A kakvih iskrivljenja sve nemamo u našim obiteljima i zajednicama, kakvih malih i mizernih ljudi a velikih despota i tirana!

Isus ne upada u nama tako zavodljivu ideju da kod svih ljudi postoji samo ista težnja za vlašću, niti, s druge strane, opravdava gnjevne učenike koji su se vjerojatno licemjerno ljutili na dvojicu braće, jer tobože kod njih nije bila prisutna ljudska prirodna želja za prvenstvom i dominacijom. Isus ne kaže ni da je vlast izuzetno traženo dobro, jer zna Isus koliko posjedovanje i najmanje vlasti može korumpirati ljude, kao i da dulje ostajanje na vlasti, čini od ljudi oholice koji smatraju da im vlast pripada po pravu, da nitko to bolje ne može činiti od njih, ili ako su u Crkvi, da je sama Božja volja da oni budu poglavari. Sjetimo se uostalom kako su tirani i diktatori teško silazili s vlasti. Sjetimo se tko se to u Crkvi odrekao vlasti, a da to je to bilo iz višeg motiva i odgovornosti. Ima takvih, ali je to krajnja rijetkost.

Isus dakle ne raspravljala s učenicima o tehnologiji vlasti. On ne zamišlja svijet niti učeničku zajednicu kao neko idealno bratstvo bez “najvećih” i “prvih”. On dakle ne predlaže uređenje zajednice i društva bez poglavara. S druge strane, nije Isus, kako će ga optužiti izopačeni religiozni prvaci koji su uzurpirali Mojsijevu stolicu “borac za fotelju”, politički pobunjenik naroda da se svrgne vlast, nije antiinstitucionalan. Nije Isus nikakav anarhist ili revolucionar, kako su ga neki smatrali ili smatraju pa njime mašu da bi zaštitili svoju sebičnu i neodgovornu slobodu, ugodnu zavjetrinu i u konačnici pristajanje i omogućavanje tiranije i despocije najbezočnijih i najnemoralnijih.

Ključno je da Isus u svojoj zajednici želi da princip svjetovne vlasti, a taj je princip pun ratobornog gnjeva i intriga, varanja i kupovanja, laganja i ucjenjivanja, slijepe poslušnosti i neslobode, zamjeni bratskim principom služenja. Proći će mnoga stoljeća kršćanstva da taj ministarski princip Franjo Asiški (XIII. stoljeće) s teškom mukom uvede u svoj pokret i red, a preko njega, uza sve devijacije i protivštine, stigne i udomaći se u političkom životu zapadnih demokracija. Naime, upravo na tragu gore spomenutih Isusovih riječi Franjo Asiški citira ovo mjesto iz Matejeva evanđelja i organizira svoje bratstvo tako da više ne govori o poglavaru, superioru (kasnije šefu!), ni i o ikakvim titulima koji bi iskazivali neku nadređenosti, nego o ministru, kojemu samo ime kaže da je služitelj (lat.: minister). Poglavar nema svoje ministre, nego je sam ministar, služitelj, kako je Isus služitelja objasnio svojim učenicima.

Još je jedna važna zgoda iz evanđelja (Lk 9,51-56) vezana uz Jakova Apostola, a i njegova brata Ivana. Isus se, prema vrhuncu svoga djelovanja, spremao za Jeruzalem i na putu je morao proći kroz Samariju. Učenici su kao glasnici otišli pred njim u jedno samarijsko selo «da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: ‘Gospodine hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?’ No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo.» U to vrijeme Židovi i Samarijci su neprijateljski raspoloženi jedni prema drugima. Samarijci ne podnose Jeruzalem kao glavni grad, ni kao upravno ni kao religiozno središte, a Židovi Samarijnce, svoju braću, smatraju polupoganima.

Poput Jakova koji je krenuo od ribara i učio se kroz život kako vrijedi napustiti sve, pogotovo silu i nasilje i dati se u služenje braći ljudima, tako uvijek iznova se učimo služiti svojim bližnjima

Dvojica Isusovih učenika, braća, sinovi Zebedejevi, Jakov i Ivan, traže od Isusa da im dopusti molitvu za oganj koji bi spržio to selo. No, Isus na negostoljubivost ne dopušta da se odgovara ikakvim nasiljem. Sloboda u nasljedovanju Isusa ne trpi takvu vrstu sile. Treba – Isus to traži – jednostavno napustiti zle okolnosti i prijeći u drugo mjesto gdje će biti primljeni. Isus ne dopušta učenicima da se “okome” na tuđince koji ga nisu primili. To je njegov usud, počev od zavičaja Nazareta do starješina, glavara svećeničkih i intelektualaca njegova naroda. On je opet slobodno i uspravno prošao “između njih”.

Oni koji među nama imaju iskustvo rata, spaljenih kuća i svoga sela, koji imaju iskustvo povratka i započinjanja života iznova, svjesni su ovoga Isusova upozorenja kako se ne smije uništavati tuđe. Upravo su nenasilje, ljubav prema svome kraju, a ne osveta održali i sačuvali mnoge. I više od toga: tu su svi oni koji su umorni i opterećeni od raznih nepravdi i nasilja, a ipak se nisu umorili činiti dobro, nisu se priklonili zlu kako god bilo teško, nisu se dopustili spržiti ljudskoj osvetničkoj zloći. Kršćani svih vremena, i vi koji ste uporni da živite u ovom gorju Pougarju, župi Dobretićima i posvuda gdje želite izgradit bolji svijet, slični ste onima koje Pavao Apostol opisuje u današnjoj poslanici:

Niste ni vi nešto posebno hrabri, slično Pavlovih Korinćanima, jer ste i sami kao zemlja, glineni, krhki i nejaki; onakvi kakav je bio i Apostol Jakov, slab čovjek koji je u slabom tijelu i malom vjerom pronosio svijetom snagu Isusova evanđelja, tu veliku Božju milost. Neka se, kaže Pavao, očituje Božja, a ne naša ljudska snaga. Zar se na onima najvjernijima među nama ne mogu primijeniti Pavlove riječi: pritisnuti mnogim nevoljama, ali nismo pritiješnjeni zlom niti smo očajni; obarani toliko puta kroz povijest, toliki su životni porazi u našoj prošlosti, ali ipak nismo oboreni, nego sa svom svojom nejakošću stameni i uspravni, jer svjedočimo Isusa slugu Božjega i poslužitelja ljudi, onoga koji je umro za nas ljude. Poput Jakova koji je krenuo od ribara i učio se kroz život kako vrijedi napustiti sve, pogotovo silu i nasilje i dati se u služenje braći ljudima, tako uvijek iznova se učimo služiti svojim bližnjima.

Iznimno je važno da učimo od ljudi koji podnose mnoge nevolje, a ima ih oko nas, koji ne čine zlo drugima, koji žele biti dobri vjernici, koji trpe mnoge nepravde, koji čuvaju svoja stara ognjišta, u miru žive i pomažu drugima, koji se ne busaju u prsa kako su oni jedini pravi Hrvati ili pravovjerni vjernici, koji ne traže samo svoje, nego se žrtvuju za druge, koji ne dijele lekcije kako treba živjeti, nego su izabrali teži put svjedočenja za Isusa.

Iako o Jakovu Apostolu nemamo puno podataka, ostaje uzvišeno svjedočanstvo njegova učeničkog života. O velikim, svetim ljudima nije presudno ima li o njima puno napisano, jer oni se ne čitaju, oni se slijede!

---

Fra Ivan Šarčević

---