SVETI ILIJA: BOG JE DRUKČIJI

Znamo li što s ovim svecem-prorokom, svetim Ilijom, zaštitnikom ove župe i Bosne (od 1752.). Ne možemo kazati da se njemu nešto posebno molimo za zagovor, kao na primjer BD Mariji ili sv. Anti. Što s Ilijom? Imaju sveci kojima se ne molimo, ali su nam uzori, kao što su proroci ili neki drugi kao Ivan Krstitelj, Franjo Asiški…

Prorok Ilija nam dolazi iz starih i čudnih vremena, iz daleke i duboke povijesti, s početaka židovske proročke povijesti. Njega se smatra prvim i najvećim prorokom, Božjim čovjekom. No, ono što je za njega vezano, kao da nam djeluje strano. A što i tražiti od nekoga tko je živio skoro tri tisuće godina prije nas? Ispada kao da nam je samo okamenjena tradicija, relikvija identiteta, kao i katolici ove zemlje.

Ilija je uzor-prorok i nama danas: za čistoću vjere, za socijalnu pravdu i jedinstvenu duhovnost, molitvu i pobožnost. Ilija je uzor za ljude koji u sebi nose paradokse, koji su sastavljeni od suprotnosti – od odlučnosti i krhkosti, borbenosti i nježnosti, energičnosti i zatajnosti, silovitosti i kontemplacije, vatre emocije i vode stišanosti

Ipak, vrijedilo bi posjetiti se na Iliju onako kako u redovnom otkrivamo izvanredno, u poznatom ono novo. Smatra ga se gorostasom, divom, kako ga je i kipar Anto Kajinić predstavio na dnu ove zeničke crkve. Ipak, čini se da je Ilijina veličina u njegovoj vjeri, odvažnoj vjeri, a ne u omjerima njegova tijela i snage. Ne prati, iako i ne isključuje, fizička snaga, moralnu snagu i snagu vjere.

Ilijina snaga, zacijelo, nije u tome što kod Boga, na nebesima, obavlja posao ministra groma, sijevanja, oluja i kiša. Prije će biti da su ljudi, ratari i oni okrenuti prirodi, suncu i kiši, pogotovo poljodjelci i čobani Slaveni, svojom religioznom maštom, svojstva svojih bogova (naročito Peruna) – njegovo vozanje ognjenih kola po nebu – pripisali ovom proroku čije glavno svojstvo, po svemu sudeći, nije rogušenje na ljude, stvaranje nevremena, izlijevanje gromova, vatre i vode na njih. Ilijina veličina je u nekim drugim stvarima, odnosima i ponašanjima, u njegovoj vjeri u Boga koje se valja prisjetiti.

Vrijedi nam dakle iznova sjetiti se onoga što stoji o njemu u Bibliji.

Ilija je živio u IX. st. prije Krista, u vrijeme kraljeva Ahaba (i Ahaza) i njegove žene Izabele, Feničanke, koja je, piše u Bibliji, uvodila kult boga Baala i božice Aštarte, čak dala pobiti židovske proroke. Ime Ilija i znači – Moj Bog je Jahve, jer je on revnovao, izgarao za Boga, protiv idola. Za njega samo je jedan Bog, a ne bogovi, ne ljudi-bogovi. Odatle i ono nasilno pogubljenje Baalovih svećenika, koje je zapravo suprotno evanđelju i Isusovu nauku i praksi. Učinio je to revni i svetim gnjevom opsjednuti Ilija nakon što je kraljica dala poubijati sve Jahvine proroke.

Iz te zgode nam je važno vidjeti Ilijinu odlučnost, i njegovo ismijavanje kako se možemo moliti Bogu gromoglasno, poput Baalovi proroka, a Bog nas ne čuje. On govori Baalovim svećenicima da viču sve više, jer možda Bog ne čuje, baš onako kako Boga zamišljamo, zaspao je, ili ima prečega posla. Ilija ismijava krivu vjeru, kako neki naši suvremenici ismijavaju i naša kumirska ponašanja. [Možda je ovdje na sceni i određeni sukob proročkog i svećeničkog razumijevanja vjere.] Može se naime vjerovati u Boga i Krista, a ponašati se tako da ustvari štujemo druge bogove: novac, vlast, nasilje, seks, imamo ljude za bogove i idole, svoje oltare i obrede (ceremonijalizam). Politeizam i mješavina vjera (tipa sve su vjere iste), nije put vjere. Naravno, vjera u Boga ljubavi i milosrđa nije ispravna ako je isključiva, ako prezire druge, ako je nasilna, ako uništava druge. Revnovanje u čistoći vjere, da, ali nikada nasiljem, ni duhovnim, ni fizičkim, nikakvom duhovnom indoktrinacijom ili ucjenama.

Sljedeće čega se vrijedi spomenuti kod Proroka Ilije je solidarnost sa strancima i veličina gostoljublja žene strankinje. Udovica iz Sarfate Sidonske primjer je kako Ilija djeluje među onima koji nisu njegove vjere ni narodnosti. U gladi Bog šalje Iliju da pomogne sirotici, strankinji udovici, iako je bilo mnogo siromašnih udovica i u njegovu narodu. A strankinja, i kada ne vjeruje kao Ilija, pokazuje se čovjekom. Ugošćuje ga! Koliko je samo u naše vrijeme važan odnos prema strancima, drukčijima, migrantima. Oni su potrebni utočišta, njima trebamo pogledati u oči, pomoći im, vratiti im dostojanstvo. Sjetimo se da će Isus u Nazaretu, u sinagogi svoga zavičaja, svojim sugrađanima napomenuti da se Ilija sklonio ne kod svojih, u svoj narod, nego kod poganke, da je Elizej, Ilijin učenik, izliječio poganina Naamana Sirca, što će do te mjere razbjesniti Isusove sugrađane da će ga pograbit i odvesti da kamenuju. I mi trebamo učiti od Ilije komu pomagati i na čiju stranu stati u tuđoj nevolji.

Vrlo je dirljiva i zahtjevna i ona zgoda iz Ilijina života prema kojoj bogati kralj Ahab, koji ne zna što će od svoga imanja, pohlepno i bezdušno otima jedini vinograd siromahu Nabotu koji se nalazi pokraj njegove palače. Kralj traži vinograd za povrtnjak, nudi Nabotu drugu zemlju ili novca koliko hoće. I tko i koliko ljudi ne bi pristalo na takvu kraljevsku ponudu. No, Nabot odgovara: »Bog zabranjuje da predam nasljedstvo svojih predaka.»

Ahab se vratio kući ljut i zlovoljan. U akciju kreće njegova žena, Izabela, izopačena kraljica. Podrugljivo pita svoga muža, pa tko je on zapravo a da ne može Nabotu ništa. Ona podgrijava oholost silnika. I uzima sve u svoje ruke. Piše pismo starješinama u Nabotov grad, s kraljevim pečatom. «Starješine i imućnici iz Nabotova grada učinili su kako im je Izabela zapovjedila u pismu. Proglasili su dan posta, okupili narod, a Nabotu dali počasno mjesto na skupu. No došla su dvojica lažljivaca i pred svima lažno svjedočila da je Nabot govorio protiv Boga i kralja.»

Božji prorok Ilija ne posustaje u ispravljanju socijalne nepravde. Dolazi Ahabu i kaže mu da neće dobro proći, Bog ne dopušta nepravde, i da će psi lizati i njegovu krv ondje gdje su lizali krv siromaha Nabota. I to se dogodilo

Tako to biva: najprije nedužna okleveću najtežim klevetama, za hulu na Boga i za neposluh poglavaru, a onda ga bezočno usmrte. Nabota su kamenovali. Ahab se dokopao vinograda. Tobože se smirio. Ali Bog ne miruje. Božji prorok Ilija ne posustaje u ispravljanju socijalne nepravde. Dolazi Ahabu i kaže mu da neće dobro proći, Bog ne dopušta nepravde, i da će psi lizati i njegovu krv ondje gdje su lizali krv siromaha Nabota. I to se dogodilo.

Osim što je revnovao za čistoću vjere, prorok Ilija revnuje da društvenu pravdu, staje u zaštitu siromaha. Treba  li uopće govoriti da svakome od nas, u našim obiteljima i zajednicama, u ovom našem gradu, u ovoj zemlji, treba jasnoga pogleda i čvrstoga moralnoga djelovanja da se suprotstavimo nepravdama, lažima, klevetama, raznim kradljivcima ljudskog imanja, ali i sreće, budućnosti – korumpiranim otimačima života svoje braće i sestara i u Crkvi i u društvu. Nepravde su veće što dolaze s većih «vrhova», od «neupitnijih» poglavara i «svetijih» službenika!

Ipak, ne zaboravimo: Ilija je bio samo čovjek. Iako prorok, on nije nikakav polubog, demijurg, koji zasjeda u nekom Božjem nebeskom dikasteriju ili savjetu. On je odlučan ali i slab, čovjek odvažan ali krhak, bojažljiv, gubi ustrajnost. Jer urotili su se moćni protiv njega. Mnogi su slični njemu uklonjeni, čak poubijani. Puno je napada da sve izdrži. Vjerovati u Boga ne lišava čovjeka straha, nevolja i stradanja, neuspjeha i poraza. Ilija bježi ispred kraljice o čemu govori i današnje prvo čitanje. Bježi u pustinju, u nenastanjen kraj. Sklanja se od ljudi. Umorio se veliki i hrabri Ilija. Sve što je činio, djeluje mu uzaludno. Zahvatila ga tuga života, acedija, na rubu je očaja. Sjeda pod smreku i moli Boga da umre.

Koje iskustvo nemoći! Kao da se i Bog nekamo izmakao. Moli Ilija Boga da umre, jer nije bolji od svojih otaca. A onda ga – nekim čudom – anđeo hrani, kao prije gavran. Živi Ilija opet od hrane i sna, od očekivanja. Veli mu anđeo: Ustani i jedi! Kada dođu krize, glas Božji govori: Ustani i jedi. Živi gotovo normalno, jedi i spavaj, ako ništa drugo ne možeš i hodi. Još je dalek put pred tobom. Treba ti fizičke snage, i kao da mu kaže: neko će rješenje doći. I Ilija je poslušao. Piše da je išao četrdeset dana i četrdeset noći (koliko će i Isus biti u pustinji), sve do Horeba (drugo ime za Sinaj, mjesto Božje objave Mojsiju, mjesto razgovora s Bogom, mjesto saveza i Dekaloga). Išao je s nakanom da se susretne s Bogom, da ga čuje i posluša.

I stiže Ilija na Horeb, na Božju goru, poražen od života i ljudi. Zavlači se u mrak, duboko u špilju. Daleko od svih, od kralja, kraljice, od ljudi. Posve sam, nikoga nema. Ni prijatelja. I tu je, u mraku špilje noćio. I onda mu opet Bog stiže – nenajavljen. Pita ga: Što ćeš ovdje Ilija? Odgovara: Revnovao sam gorljivo za Gospodina, ali njegov sunarodnjaci su ostavili Boga, razvrgli savez, srušili oltare, ubili proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život. Govori mu glas: “Iziđi iz svoje špilje, stani ispred nje, jer Gospodin prolazi.”

Bog nije u prirodnim nepogodama, u stihijama koje uništavaju. Bog se ne objavljuje u onome što straši, on ne kažnjava čovjeka nevremenima. Bog dolazi u šapatu laganoga lahora, gotovo nečujno

Izgleda da jedino što će Ilija imati jest Božja prisutnost, ali koju ne može odmah raspoznati. Nastaje silna buka, olujni vihor koji je drobio kamenje i hridi, ali Boga nije bilo, pa silan potres, pa oganj, pa sve te grmljavine i strahovi, ratovi i oružja, Boga tu nema.

Bog nije u prirodnim nepogodama, u stihijama koje uništavaju. Bog se ne objavljuje u onome što straši, on ne kažnjava čovjeka nevremenima. Bog dolazi u šapatu laganoga lahora, gotovo nečujno. Slično kao kad se izvana ništa ne događa, nitko ništa ne primjećuje, a mi se iznutra preokrećemo, izokreće se struktura naše osobnosti.

I opet glas pita Iliju: Što će tu gdje jest? Ilija odgovara, brani se, opravdava se opet na isti način: Revnovao sam veoma gorljivo za Gospodina nad vojskama! On je bo ratnik Božji. Glas mu ništa posebno ne tumači, niti objašnjava, samo mu veli: Idi vrati se istim putem i treba pomazati novoga čovjeka za novoga kralja, novoga Božjeg izabranika i svoga učenika Elizeja sebi za nasljednika u proroštvu. Ništa ne biva rečeno Iliji da će biti pošteđen od nevolja, ili da će Bog uništiti njegove protivnike, ništa baš. Nema više govora o ismijavanju i uništavanju idolatra, krivih proroka i izopačenih svećenika koji su se umjesto Gospodina Boga podali bogu novca i ugode, spletki i varanja.

Iliju su za svoga zaštitnika uzeli ljudi koji živu u pluralnim (politeističkim) sredinama poput naše zemlje. Zaštitnik je i pokornika i pustinjaka (karmelićani). On je uzor-prorok i nama danas: za čistoću vjere, za socijalnu pravdu i jedinstvenu duhovnost, molitvu i pobožnost. Ilija je uzor za ljude koji u sebi nose paradokse, koji su sastavljeni od suprotnosti – od odlučnosti i krhkosti, borbenosti i nježnosti, energičnosti i zatajnosti, silovitosti i kontemplacije, vatre emocije i vode stišanosti.

Prošao je Ilija svoj vlastiti razvoj u vjeri: od rušenja tuđih oltara, spaljivanja tuđih kumira, čak ubijanja tuđih svećenika, do straha i bijega od ljudi i ljudskoga nasilja. Prošao je od očekivanja Boga u gromovima i rušenjima, usred ljudske vike, uličnih i stadionskih svetih galama, do susreta s Bogom bez vike, u šapatu prisutnosti koja ne nalazi snagu u vanjskom nasilju i moći, nego u snazi koja dolazi iznutra i stvara duhovnu drhtavcu i vrtoglavicu duha.

Prošao je Ilija put od molitve koja se obavlja mačem, od čekanja Boga u vihoru, potresu i ognju, do molitve dugoga hoda, iščekivanja i molitve Božjeg pohoda u tišini i pozornom slušanju. S preobraženim Isusom se iz današnjega evanđelja još više objašnjava prorok Ilija kao i zakonodonositelj Mojsije. Valja stići do punine Božje prisutnosti kojom se ne može ovladati, do molitve u nedostupnu svjetlu, do Isusova lica kojemu treba povjerovati kao ispunjenju i proroka i zakona.

A onda ni tu, u tom prekrasnom ambijentu duhovnosti nema zaustavljanja, nema duljega taborovanja i pravljenja sjenica. Nego valja krenuti natrag, u tešku ljudsku, jedinu našu svakodnevicu i ondje tražiti sebi svoga Elizeja, svoga nasljednika, i čekati dok se sve ne zbude, dok se ne ispuni mjera Božjega zahvata u svijetu koji Boga niječe i slavi, koji Božjim siromasima čini silne nepravde i pomaže im i kada su tuđinci.

Kada dakle govorimo o Iliji, govorimo o proroku, Božjem čovjeku, o njegovoj molitvi i odnosu prema Bogu. On je svjedok, veliki svjedok iskrenoga odnosa i razgovora s Bogom. Bio je uslišavan i nije bio uslišan. Mnogi od nas maju nebrojena iskustva patnje, boli, nerazumijevanja, beskorisna života i neuslišane molitve, “Božje gluhoće”, s kojom se suočavao Ilija, a prije i poslije njega toliki drugi ljudi. I mnogi tu oko nas. Koliko je samo razne patnje iz obijesti, mučenje i teroriziranja, progona nedužnih.

I što nam ostaje od Ilije i njegova života danas? Priče o vatrenim kolima, grmljavini i gromovima. Ipak, nada sve je važno uočiti da nas Ilijino iskustvo s neočekivanim Bogom postavlja pred radikalno pitanje koliko vjerujemo. Kako je vrijeme išlo, Iliji se Bog sve manje pokazivao prilagodljivijim za njegove želje, sve tišim, sve “nefunkcionalnijim”, drukčijim Bogom. Što je Ilija više čekao da Bog nasilu zahvati u povijest i ukloni njegove protivnike i neprijatelje, to se Bog više «povlačio». «Pravo mjesto vjere nije čudo, nego odsutnost čuda», piše teolog T. Halik i nastavlja: «Vjera postaje istinska vjera ondje gdje se ne događa čudo (makar ga mi možda žarko željeli). ‘Blaženi koji ne vide, a vjeruju’, kaže Isus na rastanku apostolu Tomi. Onaj pravi izazov za vjeru je prije suprotnost čuda: situacija u kojoj se stvari događaju upravo na suprotan način od onoga kako mi zamišljamo i želimo.»

Ilija ime znači: Jahve je jedini Bog; on je drukčiji od ljudskih predodžbi o Bogu, i od tvojih proreče! Ta drukčijost Boga toliko je ogromna i toliko radikalna, ponovimo s teologom Halikom, da se ne radi o tome da svoju staru predodžbu Boga zamijenimo nekom novijom, nego o tome da skupimo hrabrosti i odložimo sve svoje ljudske predodžbe o Bogu (ili ih barem “stavimo u zagrade”) te šutljivi i zadivljeni zastanemo pred Tajnom

Pred činjenicom Božje razlike, korjenite razlike od naših očekivanja, a da ipak u vjeri ostaje «Bog za nas», mi se ljudi različito odnosimo. Jednima je to dokaz da Boga nema. Neki pak upadaju u ravnodušnost, malodušje; makar umom navodno «sigurno» vjerovali, oni ipak smatraju da vjerom u Boga praktično ništa ne mogu promijeniti. Neki opet svojim umovanjima, pobožnjačkim riječima brane Boga uvjeravajući da nešto jest što nije i obratno, naime, da je neuslišana molitva ipak uslišana.

Životna poruka najvećega biblijskog proroka jest da je Bog sasvim drukčiji od naših predodžbi. Ilija ime znači: Jahve je jedini Bog; on je drukčiji od ljudskih predodžbi o Bogu, i od tvojih proreče! Ta drukčijost Boga toliko je ogromna i toliko radikalna, ponovimo s teologom Halikom, da se ne radi o tome da svoju staru predodžbu Boga zamijenimo nekom novijom, nego o tome da skupimo hrabrosti i odložimo sve svoje ljudske predodžbe o Bogu (ili ih barem “stavimo u zagrade”) te šutljivi i zadivljeni zastanemo pred Tajnom. To je rezultat teške životne lekcije koju je Ilija prošao – zato toliko hoda, toliko bježanja, samoće, šutnje; zato ono njegovo samotničko pokrivanja lica i očiju kad Bog nadolazi.

Tu, u toj neočekivanoj Božjoj drukčijosti leži izvor hrabrosti da Ilija iznova posluša Boga, da se vrati natrag odakle je ustrašen utekao – u uzavreli, pluralni, idolatrični i socijalno hiroviti društveni kontekst, ali sada bez očekivanja Božjeg kažnjavanja ljudi olujama i potresima, mačem i ognjem, nego novim zadatkom da prenese svoje iskustvo i pomazanje na novoga kralja i novoga proroka.

---

Fra Ivan Šarčević, crkva sv. Ilije – Zenica 2022.

---