Sveti Anto Padovanski: učitelj evanđelja i tješitelj nemoćnih

Fernanda di Martina, rodom iz Lisabona (1195), poznatijeg kao fra Antu Padovanskog katolici časte kao čudotvorca i moćnog zagovornika kod Boga. Leon XIII. nazvao ga je «svecem svega svijeta», jer i muslimani i ljudi drugih vjera u njemu, kao i u Franji Asiškom, prepoznaju univerzalno značenje vjere u Boga: Bog je osjetljiv za čovjeka, za ljudske potrebe, za sve vrste ljudskih traženja i izgubljenosti. Kult najpopularnijeg sveca poslije BD Marije ne poništava razlike u vjeri, ne stvara sinkretizam, nego budi nadu da Bog nikoga ne napušta i da je vjera u Boga uvijek služenje ljudima, počev od potrebitih.

U Anti ljudi prepoznaju nešto od izvorne religioznosti i humanosti: posvemašnje izručenje Bogu i ničim zamjenjivi altruizam, svjedočanstvo da se Bog protivi vjerskoj dvoličnosti, nepravednom bogaćenju, lihvarstvu, nasilju političkih moćnika, iskorištavanju radnika, tlačenju ljudi i svakoj vrsti zavođenja i nasilja prema malenima, svakom duhovnom i fizičkom porobljavanju…

Sve rečeno, naravno, može se pripisati i nekim drugim svecima i ljudima. Točno, ali svaki od njih ima svoj životni put. Tako i Anto Padovanski. Anto je njegovo franjevačko ime. Školovao se kao samostanski redovnik augustinac, discipliniran i posvećen izučavanju Svetoga Pisma i teologije, čime će sve pridonijeti pokretu Franje Asiškog kojem pristupa 1220. Nemamo detaljnih podataka, ali ovaj mladi svećenik, nakon neuspjelog puta da podnese mučeništvo među muslimanima, u franjevački pokret donosi ono što je njegov učitelj i utemeljitelj, veliki Augustin, a na početku Pavao Apostol, ostavio u baštinu zapadnome kršćanstvu. Prije svega obraćenički duh, neumorno uvjerenje u moć Božje milosti, u snagu Božje providnosti: Bog je u stanju promijeniti i najokorjelijeg grešnika. Taj prozelitsko-svjedočki duh ostat će trajno u Crkvi, ne samo kod Ante, ili kasnije kod augustinca Luthera, nego i danas.

Uz iskustvo vlastite grešnosti i neizmjerene Božje milosti, Anto će se zajedno s Franjom naći na istom putu svjedočenja evanđelja kao nezaobilaznog uvjeta da se nasljeduje Isusa iz Nazareta. U evanđelju oni nalaze da se Isusa može nasljedovati samo kao čovjeka, u utjelovljenom siromaštvu, u radikalnoj nenavezanosti na materijalno. Isusov se učenik, pokornik-propovjednik, ne može voditi pustom retorikom, ljeporječivim zavođenjem ili pobožnim glamurom, svečanim hodanjima, obrednim razmetanjem, nikakvim trijumfalističkim ceremonijama, nego skromnim i povučenim životom, ali i jasnim svjedočanstvom među ljudima.

Prvi franjevci, uz Franju i Antu, pridonose tome da nijedna kršćanska duhovnost u Crkvi, nijedna teologija, ne može biti bez poznavanja Biblije i «doslovnog» nasljedovanja a onda i tumačenja evanđelja. [Da se sveopća Crkva toga držala, pitanje je bi li bilo Luthera i poziva na sola scriptura.] Antu će suvremenik i poznavatelj franjevaca, papa Grgur IX., zbog njegova znanja Svetoga pisma i zbog njegova propovjedništva, na kanonizaciji, godinu dana nakon Antine smrti (1232), proglasiti «škrinjom zavjetnom» jer se pokazao znalcem, korisnom riznicom Svetoga pisma. A u naše vrijeme, Ivan Pavao II. uvrstit će ga među crkvene naučitelje jer je bio «učitelj evanđelja» (doctor evangelicus). Ovim se potvrđuje da nema kršćanske teologije bez biblijske teologije!

Svezan za Božju riječ, Anto je prvi franjevac teolog, prvi profesor teologije. Njemu je Franjo pisao pismo «upozorenja» da, dok poučava mlade franjevce teologiji, pazi da se ne izgubi duh pobožnosti. Ove riječi ne treba shvatiti kao Franjinu isključivost prema teolozima ili opravdanje duha lijenosti i mržnju prema školovanju i knjizi. Naprotiv, prije se može kazati da je s Antinim dolaskom riječ o Franjinu zaokretu u gledanju na teologiju, jer nekoliko godina prije, Franjo je protjerao braću iz bolonjskoga samostana, imajući u vidu radikalno siromaštvo, a sada dopušta svome teologu Anti da u Bologni postoji teološko učilište i da Anto uči druge svetoj znanosti. Uklapaju se u to i Franjine riječi iz Oporuke gdje kaže: «Sve teologe i one koji su u službi presvetih božanskih riječi moramo častiti i poštivati kao one koji nam pružaju duh i život.»

Ove Franjine riječi, kao i Antino propovijedanje, treba razumjeti u širem odnosu prema znanju i neznanju. I znanje i neznanje, ovisno o govorniku i propovjedniku može biti sredstvo moći. Jednima, lažnim prorocima, demagozima, lažnim propovjednicima i dvorskim teolozima, znanje je sredstvo moći, sofisterija, mudrovanje kako da se zavede i zavara. Drugima je znanje, po onoj Isusovoj iz evanđelja, služenje bližnjima, nađeno blago, sloboda i radost da se usreći drugoga. Jasno, i neznanje, držanje ljudi u neistini, u poluistinama, u neobrazovanosti, također je sredstvo zle moći i loše politike.

Fra Anto Padovanski (kroz 11 godina) bio je propovjednik-teolog, služitelj evanđelja, a ne njegov vlasnik; nasljedovatelj Isusa-propovjednika, a ne njegov epigon i gospodar. Jasno je govorio protiv krivovjerja u vjeri, ali i protiv bogatoga klera koji se bavio političkom i ekonomskom moći Crkve, koji se prljao trgovanjem crkvenim imanjima i svetim stvarima; protiv kardinala, biskupa i svećenika koji su se ponašali nedostojno poziva, koji su se laktali za položaj, raskošno odijevali; protiv svih vlastodržaca koji su tlačili ljude.

Ljubitelj osame u kojoj je kontemplirao o Božjoj riječi, da bi je što bolje razumio i što snažnije naviještao, Anto Padovanski nazvan je «umilnim tješiteljem siromaha». Oštri propovjednik i koritelj religijskih zloporaba i licemjerja (nazvan i «maljem heretika»), imao je iznimnu senzibilnost za siromašne i potrebite, grešne i unesrećene – sve na tragu Isusova evanđelja. Spoj uma i volje, djetinjeg pouzdanja i čvrste odluke do nepopustljivosti, čovjek molitve i studija, povlačenja i misionarskog zelosa, kontemplacije i akcije, zajedno s nekim drugim velikanima kršćanstva ostat će uzor jednostavnog života i svetac socijalnoga, karitativnog apostolata (Kruh svetoga Ante).

No, nije Anto požanjao samo uspjeh. Kratko je živio, 36 godina, uz Božji blagoslov, ali i uz velika odricanja i nesporazume, uz zavisti i ljubomore, uz šikaniranja i krive govore, uz onaj grdni neuspjeh kada je tražio od moćnika da pusti zarobljene ljude i da se popravi socijalno stanje siromašnih, a naišao na ogluhu.

Izrastao na evanđeoskom obraćenju, sv. Anto i nama svjedoči o neizmjernosti Božje milosti, o Božjoj ljubavi prema izgubljenima i grešnima, u svakodnevnim dosadnim poslovima i odnosima tako ostarjelim (Augustin: O Ljepoto tako staro a tako nova!).

Anto je – usred religioznih bučanja i ratnih pokliča – čuo Gospodina Isusa koji mu je sa svojim siromasima kucao na vrata. Riječi trebaju prestati kako bi progovorila djela, bila je Antina deviza. Ali ne samo kao milostinja od suviška, kao karitativna asistencija, nego kao korjenita promjena «grešnih struktura», kao obraćenje i onih koji se smatraju svetima, a ustvari su slijepi za svoje grijehe prema siromašnima i potlačenima.

Preko sv. Ante – propovjednika Božje časti i ljudskog dostojanstva – Bog poručuje svakome od nas: Potraži me u osami, izdvoji se iz buke, zastani, obrati se od svoga puta! Poručuje također: Iziđi iz svoje samodovoljnosti! Napusti svoju ugodu! Prepoznaj čežnju potlačenih za slobodom, izgubljenost grešnih i slabih, potrebu za domom prognanih…! Mijenjaj svoju zajednicu, obitelj i svijet, svoje strukture evanđeoskom riječju i Isusovom ljubavlju!

---

Fra Ivan Šarčević

---