Sveti Ana i Joakim | Mudrost starijih

Blagdan je svete Ane i Joakima, roditelja BD Marije, popularno kazano Isusove bake i djeda. Anu se časti još od 4. stoljeća, a Joakima se tek prisloni slično kako se uz Mariju prisloni Josipa. U Katoličkoj crkvi od davnina je tako: «vlast» imaju muškarci, dok molitva i pobožnost, pouka u vjeri pa i služenje pripada uglavnom ženama.

Prilika nam je da na današnji blagdan razmislimo o starijima u našim obiteljima i zajednicama, u našoj vjerskoj praksi i kulturi, da molimo za svoje žive i pokojne roditelje, da budemo zahvalni Bogu na dobroti starijih u našem životu. Papa Franjo je ove godine na audijencijama srijedom držao pouke o starosti, i četvrtu nedjelju u srpnju posvetio je starijima, nedjeljom baka i djedova. Činjenica jest da postajemo društvo starijih, premda se iznova budi san svih totalitarnih sustava, san vječne mladosti, kult mladosti.

O Ani i Joakimu nemamo podataka u evanđeljima. Imamo tek u Jakovljevu protoevanđelju, apokrifu iz 2. stoljeća u kojem se želi naglasiti Božje izabranje Marije. [I Kur’an spominje Hanu i muža joj Imrana od kojih će se roditi najpoštovanija žena u islamu, Merjema, majka Isaova, majka Božje riječi.] Ovi supružnici nisu imali djece i mole Boga da ih obdari djetetom što će Bog i učiniti, blagoslovom kćerkom Marijom. Jaokim je pobožan i bogat čovjek. On svoje bogatstvo dijeli u hramu potrebitima. Napominje se da se Jaokimu, dok prinosi žrtvu, ugledni Ruben ruga što nema djece. Vjerojatno se slično događalo i Ani u njezinom društvu. Biblija često napominje da se nemanje djece smatralo uskraćivanjem Božjeg blagoslova.

Ana se slika s knjigom dok poučava djevojčicu Mariju. Zaštitnica je roditelja, posebno supružnika bez djece, zaštitnica trudnica, udovica, radnica i baka. Joakim se slika s lopatom, zaštitnik je radnika, očeva i djedova. Ime Joakim, znači Bog čini čovjeka jakim, a ime Ana znači milost, Bog čini čovjeka velikodušnim, milosnim, ljupkim. Temeljna poruka ovih dvoje ljudi jest da bez Boga ništa ne čine. Čini se da bi to trebala biti poruka i nama danas, našem svijetu koji se čini tako samodovoljno moćnim, da ratuje i uništava čovjeka i svijet, i istodobno je tako nemoćan, odnosno tako krhak da se u svom razorno uništavanju ne može sam spasiti, niti sam učiniti sretnim.

Ne čini li se da bi u našem svijetu, počevši od obitelji i naših zajednice, pa sve do odnosa među narodima, vjerama i državama, vrijedilo obnoviti, reformirati naše odnose. U tom smislu bi vrijedilo razmisliti i o svakoj životnoj dobi, pa tako – na današnji blagdan – razmisliti i o smislu i vrijednosti starosti. Ne radi se tek o tome da postajemo sve «starija» kultura, da stariji sve dulje žive, da se smanjuje natalitet, nego da smo jedni drugima postali teret, a posebno što su mnogima ne samo djeca nego stariji nepodnošljivi teret.

Papa Franjo, misleći prvenstveno na starije, govori da živimo u kulturi odbacivanja. Uz odbacivanja djece, odbacuju se i stariji, a njeguje se kult vječno mladih. Starost se prezire jer su starci beskorisni, nefunkcionalni, neproduktivni. Toliki stariji osjećaju da nisu dobrodošli ni među svojima, da su suvišni, pa se sklanjaju; koliki osjećaju samoću i odbačenost!

Ako govorimo o starijima, onda bi osobito djeca trebala slijediti Božju zapovijed: Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Zamijetimo da ova zapovijed ne govori o ljubavi, jer stoji da će se dvoje ljudi uzeti, ostaviti svoje roditelje, roditeljsku kuću, i sklopiti novi savez i zasnovati novu obitelj. Ova zapovijed ne govori ni o poslušnosti, pogotovo ne o slijepoj poslušnosti kako nekada očevi žele da ih slušaju njihova djeca, da budu njihova kopija, da ih nikada ne napuštaju, da se ne osamostale, ili neke majke koje su čitava života ljubomorne jer tobože nitko ne može voljeti njihove sinove kao one, te stvaraju razmaženu djecu koji i kad ostare traže neku majku da ih štiti i hrani.

Božja zapovijed govori o poštivanju, čašćenju roditelja i starijih u njihovom dostojanstvu. Poštivanje je poseban izraz ljubavi. U poštivanju se ne prelazi granica dostojanstva. Roditelji i stariji (odgojitelji, učitelji…) ostaju uvijek vrijedni poštovanja, ne mogu biti jednaki sa mnom. Ima nas, međutim, koji sve odnose želimo strovaliti u banalnost, u prosječnost, u vulgarno drugarstvo ili lakrdijašku podrugljivost, ili postajemo napuhani, strogi, otresiti i drski prema starijima koji su slabi, krhki, koji traže pažnju i brigu.

Kada govorimo o poštivanju roditelja i starijih, onda to podrazumijeva i brigu za njih, primjerenu brigu. Znači ne dati im samo novac i sredstva, i tako ih se riješiti, nego posvetiti im vrijeme, nježnost i slušanje. Inače, darovati vrijeme drugome, nešto je najuzvišenije, jer vremena nikada nemamo dovoljno, a pravo darivanje je upravo darivanje onoga čega se nema. Najbolji odgoj je posvetiti vrijeme djeci, najbolji odnos sa starijima je posvetiti im vrijeme, saslušati ih

Kada govorimo o poštivanju roditelja i starijih, onda to podrazumijeva i brigu za njih, primjerenu brigu. Znači ne dati im samo novac i sredstva, i tako ih se riješiti, nego posvetiti im vrijeme, nježnost i slušanje. Inače, darovati vrijeme drugome, nešto je najuzvišenije, jer vremena nikada nemamo dovoljno, a pravo darivanje je upravo darivanje onoga čega se nema. Najbolji odgoj je posvetiti vrijeme djeci, najbolji odnos sa starijima je posvetiti im vrijeme, saslušati ih. Najgore je razumijevati naše odnose kao gubljenje vremena ili stalno govoriti kako su stariji dosadni.

Zato je važno da ponovno izgradimo odnose i umjesto da djeci dajemo igračke i mobitele, a starije prepuštamo samoći, nađemo vremena da se igramo s djecom i razgovaramo sa starijima. Nužna nam je reforma naših obiteljskih odnosa: svih odnosa. Ondje gdje se ljudi ne susreću, gdje se ne razgovara, to je društvo bez budućnosti. [Sjetite se kako se nekada ovdje okupljalo i staro i mlado. Nema povratka na staro, ali vrijedi posvetiti se obnovi odnosa.] U odnosima posredujemo vjeru. Nema vjere bez tradicije, nema istinske tradicije bez slušanja iskusnih i mudrih starijih.

U obnovljenim odnosima vrijedno je učiti jedni od drugih, pogotovo iz iskustva i mudrosti starijih. Ne može se sve naučiti na televiziji, s mobitela i interneta. O strahu i čežnji, o veličanstvu ljubavi i o besmislu rata, može se čuti samo od bake i djeda. O veličini Boga, o patnji i neuslišanoj molitvi, o Isusovoj dobroti, o blagoslovu i težini vjere, o veličanstvenosti opraštanja, o dugom i uskom putu nasljedovanja Isusova, može se najbolje učiti posredovanjem vjere i svjedočenjem naših starijih. Zato je potrebno ne voditi se vremenom profita i moći, nego prirodnim satom ljudskog životnog ritma, živjeti svaku svoj dob u punini, i živjeti u međugeneracijskom skladu i harmoniji odnosa. Zar nije predivno vidjeti u jednoj obitelji sve generacije kako se poštuju, zajedno žive, mole se, idu u crkvu, igraju se, raduju se i žaloste, nose zajedničke radosti i patnje?!

Iznimno je važno znati starjeti, pripremati se za odlazak i susret s Bogom. Od Ane i Joakima možemo učiti da nas kao starije ne zahvati starački materijalizam, onaj ružni strah od nemanja i grozničavo skupljanje novca i zdravstvenoga osiguranja. Joakim je, kaže predaja, svoje dijelio potrebitima. Nećemo propasti ako vjerujemo u Boga, a s vjerom će se naći i dobrih ljudi koji će nam pomoći u našoj starosti da ne budemo prikraćeni za osnovno.

Neizmjerno je važno susresti starije ljude koji su ostali dosljedni u svojoj vjeri, koherentni u moralnim stavovima, koji se nisu kolebali niti su upali u religiozno farizejstvo ili etičku neutralnost, ili da jedno govore a drugo rade, nego svojoj djeci do smrti daju izniman primjer postojanog karaktera. Ljudi nas gledaju, pogotovo nas mladi gledaju, stalno govori današnji Papa starijima. Ne smije zato biti simuliranja vjere, formalizma i licemjerja, a pogotovo je važno ne dati se potkupiti materijalnim bogatstvom, čemu su skloni ne samo mlađi nego i stariji. Stariji trebaju biti kritičari korumpiranosti (Papa Franjo), proroci protiv loših stvari u društvu, oni koji razobličuju, denunciraju kriminal i zlo, koji se ne straše stati na stranu potlačenih, nepravedno osuđenih ili oštećenih. Oni koji znaju da nemaju što izgubiti osim duše!

Nije rijetkost da roditelji i stariji svojoj djeci djeluju dosadni. Da, točno, ima nepotrebna dosađivanja od strane starijih, neke stalne kontrole i nadzora nad djecom (mobitel), ali nerijetko je to i dosada iz ljubavi, jer roditelji i stariji mole i tjeraju djecu da budu bolji ljudi, da mole Boga, da idu na misu, da pošteno rade, da se ostave alkohola, droge, lijenosti.

Dobri roditelji žele slobodnu i samostalnu svoju djecu. Raduju su ne samo koliko su njihova djeca stekla, nego prije svega jesu li njihova djeca čestiti ljudi, dobri vjernici. Oni ne žele bolesno vezati svoju djecu stalno uza se. Oni poštuju svoju nevjestu ili zeta, jer je nevjesta životna ljubav njihova sina, zet je životna ljubav njihove kćeri. Kao što i nevjesta poštuje svoju svekrvu, jer je majka njezina muža, a zet svoju punicu, jer je majka njegove žene. Nije, naravno, uvijek svaki odnos po sebi lagan, kao ni svaki odgoj. Zato je važno posvetiti se odnosima. I ne znači da su dobri odnosi svemu popuštati. Ispravno starjeti također ne znači sve i svima popuštati kako bi drugi kazali vidi kako je on dobar, nego valja biti milosrdno zahtjevan i to ne radi svoga dobra i časti nego radi dobra drugoga.

Vrlo je, s druge strane, loše biti potkupljiv u stare dane, lagati i petljati s pokvarenima, živjeti iskrvljenu vječnu mladost, ili nikada dokraja proživljeni pubertet. Nemoguće je sakriti svoje sijede kose i svoje bore, ne možemo se uljepšati. Starost valja prihvatiti, starost je također puni život, starost je odnos s Bogom i ljudima. Vrlo je ružno pod stare dane predstavljati se kakav nisam, hvastati se i razmetati se nečim što nikada nismo bili. Najgore je izopačiti se kao što su bili pokvareni oni starci, kako stoji u Bibliji, koji su poludjeli zbog Suzanine ljepote i bili spremni da slažu, čak da bude ubijena, zbog njihove perverzije. Bog traži od starijih da dokraja života se izgrađuju, da budu vjerni, odgovorni za budućnost svoje djece.

Vrijedi mirno starjeti i pomalo se, bez ljubomore i zavisti, opraštati od glavnih uloga u životu, rastajati se, napuštati scenu. Valja učiti od protagonista postajati svjedokom, učiti se prihvaćati bolesti i ograničenja i to spokojno, mirno, sa zahvalnošću. Valja prihvatiti da nismo više glavni, u prvom planu, znati povući se bez gorčine, bez ozlojeđenosti i smrknutosti, vedro i zahvalno, sretni da su drugi odgovorni, pa i kad drugi pogriješe da se lažno ne skandaliziramo nad njihovim grijesima i propustima, nego da im pružamo novu šansu

Za starije je također važno osim darežljivost, osim dosljednosti i postojanosti u vjeri, da budu ljudi bez nadmenosti, bez oholosti. Ima naime starijih koji stalno govore mlađima kako je samo prije bilo dobro, ustvari dok su oni bili mladi, a zaboravili su kako su zapravo živjeli. Vrijedi mirno starjeti i pomalo se, bez ljubomore i zavisti, opraštati od glavnih uloga u životu, rastajati se, napuštati scenu. Valja učiti od protagonista postajati svjedokom, učiti se prihvaćati bolesti i ograničenja i to spokojno, mirno, sa zahvalnošću. Valja prihvatiti da nismo više glavni, u prvom planu, znati povući se bez gorčine, bez ozlojeđenosti i smrknutosti, vedro i zahvalno, sretni da su drugi odgovorni, pa i kad drugi pogriješe da se lažno ne skandaliziramo nad njihovim grijesima i propustima, nego da im pružamo novu šansu.

U starosti slabe fizičke snage, osjećaji, vid, refleksi, ali nije dobro ako pritom postajemo čangrizavi, tužni, sebični, namrgođeni i histerični starci; ako nam se događa anestezija duhovnih osjećaja, ako uopće ne gledamo kako je drugima, nego mislimo samo na sebe. Može se to dogoditi i onda ako smo kroz život mnogo patili. Velika patnja nije jamac ljudskosti, patnje ne očvršćuje uvijek, nego zna učiniti ljude vrlo labilnima, krhkima, sitničavim, kukavicama. Zato je važno biti osjetljiv za svoje starenje i pomoći starijima da ne padnu u duševnu slomljenost.

Sve ovo govorimo u kontekstu vjere. Vjera u Boga nas treba osnažiti u starosti i prema starijima. Bog je onaj koji sve vodi, koji je naša nada i ondje gdje smo na rubu očaja, i ondje gdje s zahvalni za dobra u životu. Vjera ne dopušta onu najlošiju osobinu – bezosjećajnost. Kušnja je to svih nas. Zato je važno radovati se djeci, mladima, radovati se dobroti i uspjesima drugih. Vrijedi izići iz staračke (kleričke) zavisti.

Ima, nažalost, starih zavidnika, onih staraca koji ne dopuštaju čak ni smijeh ni malu radost svojima oko sebe, a kamoli pjesmu i veselje. Ti su bez sumnje još zarana, dok su bili mlađi, zavidno gledali na radosne i vedre ljude, nisu mogli podnositi dobre ni bolje oko sebe, jer ne stari se odjednom, ne mijenjamo se tek preko noći. Ima dakle starijih koji su postali bezosjećajni prema bližnjima, bez grižnje savjesti, bez moralnih senzora da možda ne čine dobro (uzimaju sve prvi, pa i kradu zajedničko misleći da je sve njihovo), čak nemaju ni stida. [Neki postaju desničari, isključivi za druge i različite ljude. Neki kažu da je to prirodno, ali kršćanin je onaj koji izrasta iz «prirodnoga» ponašanja, evangelizira svoju narav!] Iznimno je važno da nema zavisti među najbližima, mužem i ženom, roditeljima i djecom, braćom i sestrama, da nema bolesnog nadmetanja i takmičenja, jagme i svađa oko međa i ostavština, nego da se stvara otvoreni odnos poštivanja i razumijevanja, susretljivosti i pomoći.

Starost je kao i svaka čovjekova dob Božji dar, sastavni dio života. Za nju se treba spremati, treba je prihvatiti. Valja se pripremati i za posljednji odlazak, za smrt, prihvaćajući svoje slabosti, grijehe, zakazivanja, bolesti, valja mirno se izručiti Bogu (Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!), bez grubosti i zlovolje, zahvalni za sve. Kao stariji valja biti svjedocima čestita života i onda kada nas možda naši bližnji nisu razumjeli. Ne treba skrivati svoju starost, svoje nemoći, nego uvijek valja sanjati s Bogom kao da smo tek sada krenuli s njime na put ljubavi i poštovanja.

Na blagdan svetih Joakima i Ane zahvalimo svim našim starijima, živima i pokojnima. Oni su naša memorija, naša tradicija. Oni su pamćenje obitelji, rodbine, sela; oni su sjećanje crkve i posrednici vjere. Oni su mudrost života. Oni su nam dali život. Preko njih smo susreli vječno milosrdnoga Boga, preko njih smo se oduševili za Isusa Gospodina i Učitelja.

---

Milaševci-Dobretići, 26. srpnja 2022.

Fra Ivan Šarčević

---