Svi sveti | Svetac i smrt

Svake se godine požalimo na one koji Svisvete nazivaju Danom mrtvih. Poželimo odvojiti dan posvećen „neumrlima“ od onog kada se obilaze groblja i pale svijeće za pokojne članove obitelji. Čini se da svece ovako crkveni kalendar ostavlja u sjeni smrti, ne daje im vlastitog prostora. Još više frustracije izazivaju oni koji Svisvete pretpostavljaju Noći vještica. No, imamo u kalendaru i većih razloga za lamentiranje kada se sjetimo da su nam Božić zasjenili pokloni, a Uskrs zec, jaja i šunka. Ipak, možda bi univerzalni poziv na svetost koji nam upućuje Drugi vatikanski koncil bio zapaženiji ukoliko bi imao svoje privilegirano mjesto. Ovako još dosta apstraktno zvuče riječi iz Lumen gentium 40: „Svima je dakle jasno da su svi vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav. Po toj se svetosti i u zemaljskom društvu promiče humaniji način života.“ Tako govori Koncil, a nadodati se može i često upućivana kritika ovom tekstu, koja kaže da je njime redovništvo izgubilo svoje privilegirano mjesto u Crkvi i privlačnu silu koja ga je krasila. Isključivo redovnici i redovnice su, naime, prije Koncila bili smatrani onima koji po svojim zavjetima teže stanju savršenstva (status perfectionis). Sada kada je ta zadaća povjerena svim krštenima kao da je postala obescjenjena i ne izaziva veći interes.

Malo resantimana je katkad poželjno kako bi nas natjerao da se trgnemo. Iskustvo smrti i iskustvo svetosti su toliko povezani da je providonosno moći o jednom razmišljati kroz drugo. Puno o tome možemo naučiti od egzistencijalista. Heidegger je smatrao da je svijest o smrtnosti ona koja čovjeku omogućuje da bude uistinu čovjek. Ukoliko bježimo od lica smrti, ukoliko mislimo da je to nešto što se tiče drugih a ne nas, otuđujemo se od onoga što smo pozvani biti. Ignorirajući smrt čovjek krade pravi smisao svemu što doživljava, zavarava samog sebe i zapravo umire prije vremena. Autentičan ljudski život je samo onaj koji zna inkorporirati svoju konačnost, koji prihvaća smrt kao nešto što mu pripada. Ignacije Loyolski tako kod izbora savjetuje da si predočimo svoj trenutak smrti i pitamo se koju bi odluku tada htjeli donijeti (Duhovne vježbe, 186).

Da je smrt ključna za autentičan život smatra i Karl Jaspers. Govori o „graničnim situacijama“, tj. onim životnim trenutcima kad smo suočeni sa smrću. To suočavanje može biti u obliku prijetnje završetka našeg života ili života nekoga od dragih nam ljudi, ali i u obliku ugroze mogućnosti da nastavimo životom kao do sada. Dakle, granična situacija može biti teška bolest u obitelji, stradavanje u prometnoj nesreći, starost i nemoć, ali i sagorijevanje na poslu, obiteljska svađa, obična frustracija ili bilo koja neumitna činjenica s kojom se teško suočavamo. Danas su sve češće i globalne granične situacije, koje pogađaju čitavo čovječanstvo, kao ekonomska kriza, Covid pandemija, ili opasnost od nuklearnog rata.

Te su situacije granične jer dolaze izvan ustaljenih granica našeg vremena i prostora. One propitkuju naše granice, dovode u pitanje naše ustaljene načine razmišljanja i djelovanja. U nama stvaraju anksioznost i nespokoj. Ako ih i možemo predvidjeti, te se na njih pripremiti, njihove su reperkusije često van naše kontrole, upravo zato što potječu izvan naše realnosti. Vozim oprezno kako ne bih doživio nesreću, ali ne znam kako bi se snašao ako je doživim, to nadilazi moj prostor i vrijeme. Trudim se živjeti zdravo kako me ne bi zadesila bolest, no tek ukoliko me zadesi znati ću kako se s njom nositi, odnosno nadam se da ću znati.

Granične su situacije česte i neizbježne, a pred njima čovjek ima dva izbora. Prvi je da se postavi defenzivno, nastoji ih negirati i nastavi koliko je moguće ustaljeni način života. Većina ljudi će, slažu se svi egzistencijalisti, kod graničnih situacija tako reagirati. Druga je da prihvate graničnu situaciju i dopuste joj da proširi granice njihove stvarnosti. Druga opcija je opcija svetaca. Ukoliko granične situacije u kršćanski diskurs prevedemo kao križeve, onda je lako povući paralelu s Isusovim zahtjevom svecima: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“ (Mt 16, 24-25).

Smrt, granica ili križ prate nas već od djetinjstva. Jacques Lacan veli da je temeljni životni šok onaj kada dijete želi progovoriti. Da bi to učinilo mora se odvojiti od majčinih grudi i limitirati svoje zadovoljstvo. No, ukoliko ne progovori neće postati autentičnim čovjekom, i ukoliko to ne učini odlučno čitavog će života tražiti nadomjestak izgubljenom užitku. Svetac nije mazohist koji bježi od užitka, niti zanesenjak koji teži samousavršavanju. Nije čudak opsjednut smrću, niti fanatik koji se raduje križevima. No, svetac u svom životu odražava onaj temeljni opis iz Knjige otkrivenja: „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj“ (Otk, 7,14). Da bi se život nastavio izvan granica ovog vremena i prostora mora biti fleksibilan, mora se dati oblikovati događajima koji proširuju njegove granice. Nevolje nas dovode do svetosti, a Isusova blizina čini da nas njihova oluja ne proguta. Umjesto ranjeni i okrvavljeni, iz nevolja izlazimo obnovljeni i ojačani. Često ćemo pritom trebati pomoć drugih ljudi, ili ćemo tražiti načina kako se regenerirati kroz umjetnost ili druge aktivnosti koje vraćaju smisao. No, svetost će uvijek težit probijanju granica, nadilaženju smrti, sve do sjedinjenja s Onim koji nas zove k sebi i oprema za taj put.

Stanko Perica, polis.ba