Sveta obitelj | Povjerenje, strpljivost i sućutno suputništvo

Najvažnija ljudska zajednica za čovjeka jest njegova obitelj. U njoj se rađa, ona je prirodni habitat, dakle najpogodnije okružje u kojem raste i sazrijeva; obitelj je prva škola i zadnje utočište. Mogli bismo tako nizati važnosti obitelji i nećemo pogriješiti ako svi ti pridjevi budu u superlativu. S druge strane, skladni obiteljski odnosi, odnosi poštivanja i ljubavi, nisu ni među najbližima unaprijed zajamčeni. Obitelj je takva mreža odnosa i takav život na blizu koji traži najvišu moguću mjeru osjetljivosti, pozornosti, zaborava sebe i brige za druge. I nema tragičnijih lomova nego ako se dogode nesporazumi, sukobi i raskidi u obitelji. Bol i rane nanesene od bližnjih, uvijek su dvostruke od redovnih; i tajna zla, ovisnost,  ljubomora, nevjerstvo, zavist, nadmetanje, u koju hotimično ili nehotice upadaju najbliži, stvaraju od obitelji nepodnošljivo mjesto – zemaljski pakao.

Današnja svetkovina svete obitelji ove godine slavi 99. godinu (1921). Ovom svetkovinom se hoće odgovoriti na rastuću krizu obitelji. Za uzor je postavljena obitelj Josipa, Marije i Isusa, sveta obitelj. Nažalost, ta se sveta obitelj često idilično razumijeva, naglašava se uzornost svakoga njezina člana. Pritom sva se svojstva ovih osoba preidealiziraju, pa se više naglašava Marijino djevičanstvo nego majčinstvo, više Josipova poslušnost nego razumni odgovor iz vjere. Dominantna katolička pobožnost prenaglašava Marijinu ulogu (ovaj papa nastoji vratiti Josipovo značenje!), pa što Mariju više prikazuje kao neudatu, ili čak malo odrasliju djevojčicu, to Josipa prikazuje starijim. S Isusom je najlakše, on je – što se tiče djetinjstva i mladosti – u trajnom stadiju poslušnosti, maleni dječak koji se vrti oko stolarskih alata «djeda» Josipa. A njegov gubitak na hodočašću u Jeruzalem, tek je nestašluk, uvijek vjerna i poslušna mamina djeteta. I to što su kasnije majka i njegova rodbina dolazili da ga «sprate» kući zbog nedolična ponašanja, ili što je govorio «tko su moja majka, braća i sestre», ma to je nekakva greška pisaca evanđelja.

Bilo kako bilo, nije uopće lagano znati kakvi su sve odnosi bili u svetoj obitelji. Ono što se traži svakako je više nasljedovanja Isusa nego inzistiranje na «sporednim» detaljima koje samo površno hrane gladnu vjeru. Nužno je pritom znati da nema ljudske zajednice koja je toliko ugrožena kao obitelj, bila je to i sveta obitelj, i to pogotovo što na poteškoće nailaze najprije muževi i žene, očevi i majke. Uvijek je, a i danas, prepuno onih koji o obitelji i obiteljskim odnosima donose planove i projekte, naredbe i savjete. I, doista, moglo bi se o obitelji raspredati naširoko, govoriti o važnosti bližih i širih rodbinskih odnosa, o porodičnim mrežama, i uvijek zaboravimo na neki, naoči, detalj, ali koji zna narušiti tako osjetljivu zgradu obiteljskih odnosa, uvijek ima nekih podlih baba i djedova, svekrva i svekara, punica i punaca, tetaka, stričeva, kumova i kuma, susjeda, nekih zlih glasova… koji ne podnose da ljudi žive u ljubavi, koji ubacuju kukavičja jaja, koji razgrađuju ljudski sklad.

Kad god je neka kriza, na obitelj, na tu malu zajednicu, i iz Crkve stižu zahtjevi za promjenu. Što god se kao treba raditi, mnogi crkvenjaci i bez razmišljanja viču: od obitelji sve treba početi. Naročito se rado i stalno upućuje kritika obiteljima zbog malog broja djece, i čine to najčešće afektivno nezreli celibateri. Prečesto se čuje kako je jedini razlog nedostatka duhovnih zvanja zato što obitelji neće da imaju više djece, i to se govori tako bešćutno i s visoka, da se nijednoga trenutka za razlog ne uzima nevjerodostojnost biskupa i svećenika, ili to da toliki duhovnici i službenici Crkve svojim lošim ponašanjem najviše tjeraju ljude od Crkve i čak ateiziraju vjernike. Uostalom podatak da ima toliko duhovnih osoba koji su jedinci ili jedinice u obitelji, demantira te nedomišljene i lakomislene «pridike». Tko se sve ne obrušava na obitelj, kakvi se neetični političari, kakvi sve dvolični kršćani ne govore «u ime obitelji», tko sve ne uzurpira glas roditelja, a takvi niti žive u obitelji niti su u stanju živjeti najjednostavnije zajedništvo s ljudima, nijedan čestit obvezujući supružnički, roditeljski ili uopće prijateljski odnos. Toliki dakle dijele savjete obitelji, a jedva sebe same u svojoj egoističnoj samoći podnose.

Na današnju svetkovinu uz sjećanje na sve naše bližnje, na sve naše uže i šire obitelji, na sve one koji su ovoga trenutka zbog bolesti ili posla, zbog pandemije, nekoga drugoga razloga ili smrti razdvojeni i nisu zajedno, za tolike ljude prevarene u ljubavi, za one kojima nije uzvraćena ljubav, za zaboravljene i ostavljene od najbližih, za sve one koji čeznu za zagrljajem, za oslobođenjem od samoće, za toplinom obiteljskog zajedništva, za sve one koji s brižnom ljubavi ophode jedni s drugima, koji su ovih božićnih dana na poseban način povezani, za sve one obitelji koje se raduju novom životu, za obitelji koje se pomlađuju novim Božjim stvorenjima, sa svima njima želimo uputiti Bogu molitvu i prikazati Gospodinovu žrtvu, euharistiju, gozbu zahvale za sve naše obitelji, za sve članove i žive i pokojne. Danas slavimo misu  kao jedna velika obitelj, i biološka i duhovna, kao mala i velika Kristova zajednica, kao hodočasnička obitelj na zemlji i ona velika obitelj koja je s nama iz Božje perspektive.

Nitko od nas se ne rađa stručnjakom za odnose, i zato je važno prihvatiti da smo cjeloživotni učenici u školi obiteljskog i zajedničkog života, i onda kada živimo kao samci, a apsolutnih samaca nema, i onda kada živimo u većim ili manjim zajednicama. Najgore je za čovjek, a još više za jednu zajednicu, ako joj je netko nesnosni teret, ako netko terorizira svoje najbliže, fizičkim ili duhovnim nasiljem. Nije, međutim, dovoljno ne smetati i povući se u najminimalnije odnose. Sve naše relacije, a posebno one  obiteljske, traže iznimnu osjetljivost za bližnje, pretjecanje u dobru, traže čistoću unutarnje nakane, jer se nepodnošenje, pa i prezir znaju ugnijezditi upravo u najsvetije, jer se kontrola i posesivnost, kao i sitničava briga za sebe, podivljala uvredljivost, samovolja i sebična sloboda samo za sebe, a nebriga ili ravnodušnost za druge nameću kao vrednotu. Nijednoj ljudskoj zajednici, bez obzira na veličinu, nije unaprijed zajamčen sklad i ljubav. Obitelj nastaje na ljubavi muža i žene, obvezuje se sakramentom ženidbe i kroz život se osnažuje prizivom na Boga, podlaganjem evanđelju i stalnom radu, obraćeničkom radu na sebi iz dana u dan, u stalnom rastu u odnosu ljubavi a ne dominacije i nebrige. Nijedan odnos ne zahtijeva takvu delikatnost ponašanja kao oni najbliži, obiteljski odnosi, odnosi ljubavi supružnika međusobno, te uzajamne ljubavi roditelja i djece.

Imajući u vidu naše vrijeme, čini se da bi obiteljske odnose danas trebale resiti posebno tri kreposti: povjerenje, strpljivost i sućutno suputništvo. Ove kreposti, jasno, podrazumijevaju i druge, kao što je prije svih ljubav i volja da se ljubi i želi dobro drugome. Kada pak kažemo povjerenje, onda to znači da svi članovi obitelji, a pogotovo djeca osjećaju svoju obitelj mjestom sigurnosti, pouzdanosti. U obitelji se prima povjerenje za život, za druge ljude, povjerljiva otvorenost da se svijet i okolina ne doživljava neprijateljskom. Ako otac ili majka nemaju povjerenja u svoju djecu, ako starija braća i sestre drže svoje mlađe u stalnom stanju infantilnosti, ako su stariji više kontrolori u posesivnoj ljubavi nego ljudi koji odgajaju za samostalno mišljenje i postupanje, ili ako djeca nemaju povjerenja u svoje roditelje, jer su ovi neodrasli u odgovornosti, nesigurni, ako su roditelji dvolični, ako spletkare, lažu i kradu, makar i nasitno, tada pada čovjekov zadnji svijet povjerenja, zadnje utočište i oaza sigurnosti i sreće. Ako pak takvi ljudi, kojima je uskraćeno i nije darovano povjerenje, kasnije preuzmu kakvu bilo funkciju, ili trebaju stupiti u odnos, pa i s voljenom osobom, oni će sve ljude gledati s oprezom, pa i kao moguće takmace, protivnike, čak neprijatelje, oni će u konačnici i samoga Boga doživljavati kao konkurenta i svoga unesrećitelja.

Samo kratko nadovezujemo se i na krepost strpljivosti ili ako hoćemo krepost poštivanja dostojanstva drugoga pred Bogom. Nepodnošenje drugih, fanatizam, fundamentalizam, nacionalizam, svaka vrsta kolektivne mržnje i društvene isključivosti do nasilja i «svetoga terora» prema ljudima drugih pogleda, druge boje kože, orijentacije, druge narodnosti i vjere, počinje u obitelji. Ako se u obitelji nasilno ušutkuje razlika, a tu su i male razlike iznimno važne, ili ako se bez osvrtanja na druge, inzistira na svome (Takav sam!), ili se prenaglašava svoja različitost, ako vlada bezočni darvinizam od «grabljenja» hrane do bezobzirnog «snalaženja» i među svojima, ili, s druge strane, ako čak vlada lažni sklad i namješteno poštivanje u nedodirivanju, tobožnje beskonfliktno, «anđeosko» ponašanje, kad-tad će zasigurno buknuti netrpeljivost i nestrpljivost, neki bijes nepodnošenja će se razviti kao bolest, možda i kao bolesna šutnja, nerazmjerno gojenje ili pasivna potištenost, ili kao fizičko ili duhovno nasilje nad drugima.

Toliki ljudi osjećaju svoje obitelji zagušljivim prostorom tjeskobe, «zatvorom» u kojem nema slobodna zraka, jer netko uvijek nekoga tlači, pogotovo duhovno. Toliko djece i mlađih trpe torturu vlastitih roditelja, majke i oca, koji jadikuju nad neuzvraćenom ljubavi i nikad im dosta pažnje, koji su umjesto sigurnih roditelja postali razmažena djeca. Toliko je onih koji svojim bližnjima ne dopuštaju slobodu da idu svojim putem, kao što ima i onih koji na darovanu slobodu, prepadnuti od nje i netolerantni prema samima sebi, paradoksalno optužuju druge da im je sloboda uskraćena, ili do onih koji podrazumijevaju raspolaganje i služenje svojih bližnjih u svako doba, a oni im nisu ne samo zahvalni nego im nisu ni pravedni. Toliki su bolji drugima nego svojim najbližima.

U svojoj slobodi životnoga poslanja i odlaska od svojih roditelja, Isus je dobar uzor poštivanja i slobode u odnosu na roditelje, razne očeve ili “majka za odrasle”, sve vrste religijskih i političkih poglavara. Uostalom Četvrta zapovijed Božja, koju Isus preuzima u evanđelju, ne traži niti govori o slijepoj poslušnosti roditeljima (starijima i poglavarima) nego kaže: Poštuj svoga oca i majku… Poštivanje je više od poslušnosti. Poštivanje ima iznimno mnogo više povjerenja i strpljivosti od posluha. Poštivanje je ljubav s dostojanstvom. Sam Bog ne traži od ljudi slijepi posluh nego ljubav koja je razumna i samostalna, domišljena i slobodna, koja se samopoštuje.

I treća važna krepost ili dimenzija obiteljskih odnosa jest sućutno suputništvo. Nigdje se, naime, kao u obiteljskim (a i prijateljskim) odnosima ne traži od ljudi da budu osjetljivi za bližnje kao u tim najbližim odnosima, kao što se nigdje tako ne može postati neotesan, nasilan, nigdje tako ogrubjeti kao u obiteljima. U svijetu u kojem nedostaje sigurnosti, u kojem se odnosi mijenjaju po želji, u kojem se pati od manjka ljubavi i odnosa, a istodobno ima toliko straha od darivanja i ljubavi, od ulaska u rizik odnosa, u kojem vlastita, osobna sigurnost za zdravlje, za sreću oduzima osjetljivost i oči za druge, upravo u takvom svijetu traži se uzvišeni iskaz vjere i humanosti: rizik solidarnosti, rekli bismo sućutno suputništvo – i to ne za kratko nego do kraja života, pa i uz najtežu cijenu nevjernosti i prijevare. Sućutno suputništvo je izlaz iz egoistične usredotočenosti na sebe, i iz teških pa i «paklenih» familijarnih odnosa. To je put spasa i u situacijama u kojima neki članovi obitelji ili samo jedan žive nihilistički narcizam: drugi su samo sredstvo vlastite sreće i uspjeha.

Sućutno suputništvo podrazumijeva odluku vjernosti svojim bližnjima u svim okolnostima života, naglašavamo, do smrti, i onda kada oni nisu prisutni, kada ih nema. To sućutno suputništvo znači najprije misliti i raditi za dobro bližnjih, a tek onda misliti na sebe, raditi na sebi i za sebe. Nije rijetko da u požrtvovnim odnosima pojedina osoba, osobito majka, kaže da nije imala kada ni stati ni razmišljati o sebi. Takvi ljudi svoju «svetost» izgrađuju «usput», u žrtvovanju. Time ne znači izgubiti svoje dostojanstvo, nego znati da se vlastita osoba izgrađuje, obraća, mijenja na bolje ne u stalnom odmjeravanju da se «sebe ne izgubi», da se ne okrnji vlastiti «neupitni identitet», da se smišlja kako će se odgovoriti drugima, da se ne dokine samoostvarenje, nego u prihvaćanju Isusove riječi da je «gubitak života» dobitak, da se čovjek najviše ostvaruje u sućutnosti i solidarnosti, u tom, kako današnji papa govori, «bratskom humanizmu».

Na svetkovinu svete obitelji, samo smo dotaknuli svu složenost i zahtjevnost, ali i svu jednostavnost, ljepotu i otajstvenu zbilju naših primarnih odnosa, odnosa u obitelji. Savršene obitelji nema, nema savršenih odnosa, nema savršenoga muža, supruge, majke, oca, brata, sestre, djeteta… Obitelj je ne samo prva nego životna škola ljubavi, povjerenja, strpljenja, sućutnog suputništva… Bog je onaj koji nam u toj školi pomaže, prosvjetljuje nam pamet da se ne uobrazimo kako smo dovršili učenje. Isus je nadahnuće, snaga i utjeha u umorima i uvijek novim počecima naših odnosa. Nigdje se kao u obitelji ne može osjetiti da je Bog u kojega vjerujemo Bog koji nas bezuvjetno voli, poput majke, dariva nam slobodu poput oca, i uvijek nam daje novu šansu poput roditelja, poput braće i sestara koji ne žele da budemo kao oni, nego da budemo bolji od njih. On je ona tiha snaga povjerenja, strpljivosti i sućutne pratnje kroz sve nevolje, bolesti i smrti, on je zadnji razlog zahvale za sve naše gozbe, uspjehe, rođenja i igre, za sve obiteljske radosti. Bog je najbolji i vanjski i unutarnji suradnik i prijatelj, pouzdani i sigurni pratitelj svake obitelji!

Fra Ivan Šarčević