Sv. Juraj | Probosti zmaja u sebi

Malo se koji svetac uspio inkulturirati u toliko naroda i postati naširoko omiljen kao što je to sv. Juraj. Slavljen kod katolika i pravoslavaca (velikomučenik Georgije ili Đorđe), štovan je čak i kod mnogih muslimana, napose onih na Bliskom istoku. Zaštitnik je, uz ostale, Brača, Visa, Senja, Poljica, Lovrana, zatim Engleske, Portugala, Armenije, Gruzije, te Barcelone i Genove. Drugi je zaštitnik Bosne od 1752. godine. U našim krajevima je oduvijek fascinacija za etnologe, jer je u folklornom smislu Jurjevo, uz Badnji dan, najbogatiji dan u godini, uz koji su vezani nebrojeni običaji. Zahvaljujući glazbi i filmu posljednjih je desetljeća u nas najeksponiranija proslava Jurjeva u Roma. To je najveći romski blagdan (Đurđevdan, Ederlezi), kojim se slavi kraj zime i povratak proljeća.

Šturi povijesni podaci kazuju da je Juraj bio rimski časnik koji je postao kršćaninom i umro mučeničkom smrću za vrijeme Dioklecijanova progona. Kasnije će se o njegovoj smrti isplesti brojne legende, poput one najpoznatije u kojoj probada zmaja, koju nalazimo na bezbrojnim Jurjevim umjetničkim prikazima. No ono što je sigurno jest da je položio život poradi kršćanskih uvjerenja, i to najvjerojatnije na području Palestine, gdje prvo nailazimo na kult njemu posvećen. Zaštitnik je zato kršćana u Izraelu i Palestini, kao i sirijskih i libanonskih kršćana, kojih smo se na njegov dan također pozvani sjetiti u molitvama.

Ono temeljno što za nas vjernike ostaje iza sv. Jurja je pitanje moralne autentičnosti. Zašto bi časnik rimske vojske, osoba visokog ugleda i utjecaja, koji je tom pozicijom materijalno situirao sebe i širu obitelj, zbog svojih religijskih uvjerenja riskirao svoju karijeru, društvenu poziciju, pa i sam život? Zašto bi se u bilo kojem vremenu netko dovodio u neugodnost poradi svoje savjesti? Služi li moral samo za moraliziranje drugima ili i onda kada nas potiče na teške korake? Zašto bi itko birao uski put umjesto širokog?

Obraćenje na koje Krist poziva je jedna vrsta mučeništva. ‟Tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga”, kaže evanđelje (Mt 16,25). Izgubiti svoj život znači raditi za druge, premda se to ne isplati. Znači činiti uslugu bez da se dobije nešto zauzvrat. Izgubiti život znači ustrajati i kada je neuspjeh najvjerojatniji ishod, kada se to protivi svakoj trezvenosti i računici. Zato takva djela nisu praćena pompom i dramatičnim gestama. Život se daje jednostavno, bez trublji, poput pogleda majke koja njeguje svoje dijete, ili poput znoja na čelu poljodjelca.

Suprotno je tome, ali se odvija u sličnom tihom stilu, umiranje života dobrote, morala i savjesti. U trenutcima kada radi vlastite ugode, a na štetu drugih, odlučujemo prešutjeti, ne reagirati, pognuti glavu, tada umire božanski život u nama. Zlo se najdrastičnije umnaža kada pojedinačni grijesi stvore strukture grijeha, kada grijeh postane konvencija, kada ga više i ne primjećujemo, niti spominjemo. Grešne strukture su nerijetko i očito prisutne, ali smo nemoćni suprotstaviti im se, jer nam izgledaju poput velikog i strašnog zmaja naspram kojem smo slabi i beznačajni. Posebno su strukturama grijeha sklone monolitne organizacije, koje teže da se u njima jedinstveno misli i djeluje. Sv. Juraj je imao snage biti disident u jednoj takvoj organizaciji. Koliko li nam je samo potreban njegov zagovor u našoj Crkvi i društvu danas.

Stanko Perica, polis.ba