Sv. Benedikt | Vještina osluškivanja

Pravilo sv. Benedikta, koje je svetac napisao oko 530. godine, uređuje život monaške zajednice, ali je ujedno i jedno od temeljnih kršćanskih spisa. Određeno je kontekstom svoga vremena, ali i evanđeoskom logikom, kojom i nas danas može podučiti. Pravilo ima svoj uvod, odnosno proslov, koji izražava poziv monasima da žive dosljedan evanđeoski život. U središnjem dijelu proslova Benedikt im se obraća ovim riječima: “Ustanimo stoga već jednom jer nas Pismo budi govoreći: Vrijeme je napokon da se oda sna prenemo. Otvorimo svoje oči božanstvenom svjetlu i pažljivim uhom poslušajmo opomene što nam ih božanski glas dan za danom dovikuje: O, da danas glas mu poslušate, ne budite srca tvrda!”

Benedikt, dakle, polazi od toga da je čovjek prirodno i redovito u stanju sna, stanju koje ga onemogućuje da ispravno percipira stvarnost. Mora se od sna prenuti, odnosno napraviti napor kako bi ispravno spoznao stanje stvari, mogao se spram njega orijentirati i djelovati. Bez tog epistemološkog skoka, čovjek živi u zabludi, u stanju neuračunljivosti nalik na snivanje. Sam Benedikt će svoje buđenje ostvariti kroz fizički odmak od stvarnosti, odnosno kroz trogodišnje samovanje u špilji kraj Subiaca. Njegov hagiograf papa Grgur će kasnije pisati da je ondje od mladića postao muškarac. Dakle, kršćanska inicijacija je težak i bolan proces u kojem se čovjek uči uzdizati kako bi mogao gledati stvari s distance. Nije to jednokratna odluka, nije trenutak obraćenja, nije krštenje u duhu, niti egzorcizam. To je distanciranje od realnosti, ne da bi se stvorila vlastita alternativa, nego da bi se realnost bolje vidjela, mogla ispravnije prosuditi. Svaka prosudba stvarnosti koja je donesena “na prvu loptu”, po inerciji, vjerojatno je pogrešna, jer je bazirana na konformizmu, ugodi i instinktu samoočuvanja.

Citirani dio proslova nadalje tumači kako put do istine vodi preko Svetog pisma. Ono nas budi, diže iz sna. Božji glas ondje konstantno opominje, štoviše, viče. Da bi ga čuli, potrebno je imati uši koje su pažljive i istrenirane. Drugim riječima, valja svoj život oblikovati evanđeoskom slobodom i nenavezanošću, poravnati svoje staze kako bi postale prohodne, pripitomljene. Istina kojoj težimo je, dakle, s jedne strane teško dostupna i zahtjeva proces buđenja, ali je s druge vrlo jasna, dohvatljiva i objektivna. Zanimljiv je hermeneutički princip koji Benedikt vidi kao ključ koji nas otvara istini. Nalazi ga u Psalmu 95, koji navodi sposobnost slušanja Božjeg glasa povezuje s mekoćom srca. Tvrdo je srce koje nije u stanju gotovo ništa osjetiti, nije sposobno biti dotaknuto, sažaliti se. Ono je gluho za Božji glas. Naprotiv, srce koje posjeduje empatiju, koje osjeća i zna svoje emocije iščitati, jest srce koje doseže Boga. Kasnija će duhovnost ovo načelo izreći kroz praksu razlikovanja duhova, odnosno duhovnog razlučivanja. Božji glas se može raspoznati kroz pokrete vlastitog srca. To slušanje mora biti istančano, strpljivo i samoodricajuće.

Šteta da je Benedikt kod mnogih vjernika danas najpoznatiji po “svojoj” medaljici, koja je zapravo oko 1.000 godina mlađa od njega. Ideja da zlo može biti otklonjeno nošenjem nekog predmeta ili izgovaranjem molitvene formule zapravo je suprotna Benediktovoj ideji da se zlo pobjeđuje naporom i ustrajnošću. Drugi njegov prepoznatljivi motiv je benediktinski moto “ora et labora” (moli i radi). Premda ga on sam ne izriče u tom obliku, moto proizlazi iz Benediktove ideje da je “besposlica neprijatelj duše” (48. poglavlje Pravila), te zapravo izražava potrebu za životom u kojem ne dominiraju niti isključivo molitva, niti samo rad. U logici inkarnacije i ljubavi prema zemaljskoj stvarnosti čovjek je pozvan biti duhovno i materijalno kreativan. Umjesto da bježi u duhovnu sferu ili u materijalizam, pozvan je naći zdravu ravnotežu kroz koju će se oplemenjivati sve što dotiče, i ujedno sam biti obogaćen stvarnošću koja ga okružuje.

Život u samostanu stoga nije bijeg od svijeta, kao što ni život u svijetu ne podrazumijeva nižu razinu duhovnosti. Međutim, samostanska tišina je privilegirano mjesto osluškivanja, mjesto buđenja iz sna, napose u našem zaglušujućem vremenu pragmatizma i samoživosti, te su stoga redovnici prije svih pozvani biti proroci naših dana. Riječima pape Franje iz pisma redovnicima u prigodi Godine posvećenog života, “U društvu koje se razmeće kultom efikasnosti, salutizma, uspjeha i koje marginalizira siromašne i isključuje »gubitnike«, možemo, svojim životom, svjedočiti istinu svetopisamskih riječi: »kad sam slab, onda sam jak«”.

Stanko Perica, polis.ba