Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Suzanina priča – priča za razbuđivanje
Strašna su društva u kojima se žrtve moraju pravdati. Nasilna i strašna su društva u kojima je sva odgovornost na tijelima i(li) ponašanju žrtava
Ima u Bibliji priča o Suzani1. Opisana je kao lijepa, bogobojazna kći svojih roditelja, udana za bogatog, u društvu iznimno cijenjenog Jojakima. Cijela zajednica okuplja se u njihovoj kući kako bi pravedno i mudro sudila. Među njima i dva novoimenovana suca, u godinama, koji su se smatrali upravljačima naroda. Iza kuće je vrt skriven od pogleda. U tom vrtu, iza očiju javnosti, dane provodi Suzana. Suci sude, ljudi se okupljaju, rade važan posao, mudruju, završe do podne. Poslije je vrijeme ručka. Ljudi odlaze svojim kućama. Suzana tada šeta u vrtu. Rekli bi: idila. Ne šeta Suzana ulicama, to ne priliči ženama njezina doba, na ulicama su uličarke, prostitutke. Na ulici, izvan omeđenog svijeta vrta, su nevolje. A Suzana, kao dobro odgojena kći svojih roditelja, kloni se nevolja.
Sude joj oni što su je danima uhodili i napastovali
Pa ipak, Biblija govori kako se nevolje dogode i u strogo čuvanim zatvorima, privatnim malim rajevima kakav je njezin vrt: lijep, mirisan, udoban, dovoljno udaljen od zlih pogleda. Suzana se kreće među poznatim ljudima. Ipak, Biblija govori da opasnost dolazi i od poznatih, gotovo ukućana. Uz to još i iznimno cijenjenih sudaca. Pravde djelitelja. Nitko od njezinih to ne bi očekivao. Pa ipak. Suci je prate danima. Čekaju trenutak ranjivosti. Kada dođe taj dan, znaju dobro iskoristiti priliku njezine krajnje bespomoćnosti. Nude joj pogodbu iz koje nema izlaza. Suzana sama govori da njihovim rukama neće umaći. Dobro zna u kakvoj je poziciji i koliko njezina priča u njihovoj priči znači. Znači ništa. Žene i djeca ne mogu biti svjedoci na sudovima njezinog vremena. Oni koji ne posjeduju ništa, nemaju ni glasa. Suzana doduše ima muža. Zapravo, njezin bogati muž ima nju, lijepu i bogobojaznu. Ona je njegov ponos. Uskoro bi mogla postati „sramota“. Takva su pravila igre, takvi su odnosi među ljudima. Biblija ni jednom riječju ne govori da je to dobro. Ona samo priča i daje glas onima koji nemaju svoga glasa pred posvećenim institucijama svog vremena.
Suzana je izrazito inteligentna, i u zamku ulovljena. Izlaza za nju nema. Ili će biti njihova ili ničija. Pa nek bira. Kad je lijepo optuže da je bila s nekim trećim, čeka je javni linč, kamenovanje i sva sramota na njezine. Kako su samo vješti u postavljanju zamke, očito im nije prvi put. Prvi put to rade zajedno. Ako čitamo tekst nepažljivo, s povezom na očima, ne vidimo razmjere nasilja. Suzana zastenje, kupuje vrijeme riječima. Kako je pritisnuta sa svih strana, skuplja snagu i zaziva pomoć. Vrišti. Plače. Ako kroz život idemo s povezom na očima, umanjivat ćemo nasilje koje se oko nas događa.
Dakle, Suzana povika iza glasa, sluge dolaze. Nju nitko ništa ne pita, takva su pravila. Dovoljna su dva svjedoka, sude joj oni što su je danima uhodili i napastovali, bez njezinog znanja i privole. Sad je siluju i u optužbama. Presuda i njezino izvršenje čeka je već sutra. Sudbina bi joj mogla biti riješena prije ručka, poslije će se svi otputiti svojim kućama sa željom da što prije zaborave tu neugodu što je njihov lijepi idilični svijet poljuljala iz temelja.
Biblija ne govori ni slova o toj noći uoči suđenja. Suzana je posve sama, u tišini teksta. Ne znamo kakve trenutke užasa i straha žrtva ucjene i seksualnog nasilja provodi prije ponovna susreta sa svojim zlostavljačima. Ne znamo ni kakvi su odnosi u obitelji, tješe li je roditelji, muž, djeca, ili im se teško s tom „sramotom“ nositi.
Kako se Suzani nositi s mišlju da je važnija „sramota“ od njezinog života?

Koliko još neizrečenih nasilja žrtva od svojih najbližih doživljava? O toj usamljenoj noći i vremenu ne znamo ništa. Suzana ih na suđenju nije uvjerila da ništa nije učinila. Da nije njezina krivnja. Da se žrtvi sudi. Da joj sude počinitelji. Zajednica ih je legitimirala i teško je zajednici „svoje“ okriviti. I što se događa? Krivci joj presuđuju, a cijela zajednica, njezini roditelji, muž i djeca, povjeruju sucima: … ta oni bijahu starješine narodne, suci i osudiše je na smrt. (Dn 13, 41)
Ponovno je skidaju, sada pred javnošću. U mnoštvu je sama, ogoljena, ponižena. Ona zaziva nepristran sud, neopterećen rođačkim vezama, sramotom, ugledom, sud koji vidi dalje od ljudskoga i ne ponižava i ne sudi nevina. Njezin čin je i duboko proročki. Naravno, umiješa se božanska instanca preko momčića Danijela, koji je nepristran. Nije nevažno kako Biblija opisuje budućega proroka, izrazito mladog, spremnog preispitati stare okoštale odnose, kao novu osobu što ne pati od mišljenja i „veličine“ zajednice, kao nekoga što staje na stranu bezglasnoga i proniče istinu što svima izmiče. Provodi pošteno suđenje. Nije li upravo božanski stati na stranu onih koji se nemaju pravo niti braniti? Nije li božanski preispitati „bogomdane“ autoritete, ne stoga što bi nam kritika bila mila, nego da bi si uvidjelo rade li povjerene zadaće na dobrobit zajednice ili im autoritet služi kao paravan za vlastite izokrenute potrebe? Nije nevažno kako prorok razotkriva sve njihove stare grijehe, nema nikakve zastare.
Sretan kraj opisan je riječima: tako je onoga dana spašena jedna nedužna krv. Zanimljivo je kako je opisana radost Suzaninih najbližih, prinijeli su Bogu zahvalu jer nije se pronašlo nikakve sramote na Suzani. Kako se Suzani nositi s mišlju da je važnija „sramota“ od njezina života, to Biblija ne spominje, kao ni to što Suzana osjeća u ponovnom zagrljaju ljudi koji su sudjelovali u smrtnoj presudi. Ono što Biblija ne kazuje nama je na razmišljanje i (su)osjećanje.
Strašna su društva u kojima se žrtve moraju pravdati
Ovo je priča koju ne pričamo djeci prije spavanja. Nije nimalo ugodna. Priča je to koja ne da zaspati. Prokazuje lažne autoritete, uvriježene sudove i tako nam je blizu, kao da nema vremenskoga odmaka, iznova se događa.
Naše društvo doduše ima svoje priče koje ponavlja: nemoj u šumu, vuk će te pojesti, pazi s kim se družiš, nemoj dokasno, nemoj sama po mraku, pamet u glavu, nešto je prekratko, nešto je preusko, nešto izaziva… Sve same zabrane. Ovakvim se pričama društvo anestetizira od odgovornosti prema žrtvama nasilja, jer nije svoje članove odgajalo da za nasilja nema opravdanja. Kada se zlo dogodi, zajednica se pita zar i žrtva ništa nije naučila, što je svojim ponašanjem tražila i slično. Strašna su društva u kojima se žrtve moraju pravdati. Nasilna i strašna su društva u kojima je sva odgovornost na tijelima i(li) ponašanju žrtava. Žrtve, kroz sve što su naučile u zabranama, osjećaju i krivnju i sram i samoću, najčešće se pitaju jesu li nečim same sebe ugrozile. Znaju kakvi su odnosi moći, čiji glas ulijeva više povjerenja, kome se prije vjeruje, ženi, djetetu ili uglednim i starijim osobama, funkcijama koje obnašaju, stranci kojoj pripadaju, ili uglednom imenu koje nose. I šute. Pate same, njihove noći duže su od Suzanine.
Suzanina priča u književnosti
Suzanina priča ostavila je dubok trag u umjetnosti, nekad joj je namjera bila da bude utilitarna, nekad možda i nije. Meni je eto važno da iz nje nešto naučimo. Nešto drugačije, da ostanemo budni.
Kako bi ublažio Suzaninu osamljenost, Marko Marulić u poemi o Suzani prati biblijski predložak, ali nadodaje i neke nove momente. Primjerice bliskost koju je Suzana doživjela od svoje obitelji i potporu svoga supruga. On joj vjeruje. Pa ipak, kazna se mora izvršiti, časni sud ispoštovati. Zajednica sama je prikazana kao žrtva podlih i pokvarenih autoriteta.
Mavro Vetranović, benediktinac iz Dubrovnika, ide pak dalje, pa u dramskom tekstu Suzana čista prikazuje supruga voljnog da umire umjesto nje. Ne zna se je li drama ikad bila izvođena, ako i jest, onda najvjerojatnije na prostoru današnje Gundulićeve poljane. On poziva vlastelu, vladike i puk da zastanu pred pričom o Suzani, kojoj su stari i mahniti popovi učinili veliku nepravdu. Vetranović se zanima za društvena i politička zbivanja u ondašnjoj Dubrovačkoj Republici i ne libi se ukazati na korumpiranost društva, iako je ono počivalo na premisi brige za javno dobro. Osobito je vješt u pokazivanju kako određena pozicija ili funkcija stvaraju dojam nedodirljivosti, kvazi-posvećenosti kojom se štiti počinitelja. Vetranovićev Danilo optužuje suce i popove za zloupotrebu položaja. Zasigurno mu je bila poznata sudbina mnogobrojnih sluškinja po vlasteoskim i trgovačkim kućama koje bi zanijele s gosparima. Djeca bi završila u nahodištima kod časnih sestara. Stasala bi u služinčad i – povijest se ponavljala. Vetranović je morao znati da nije moglo uvijek biti slobodnog pristanka i da stav žena žrtava ne znači ništa. Možda on u tekstu nije mislio na njihove sudbine, možda se to meni samo priviđa, možda je mislio na neke druge Suzane i njihove sudbine. Kako god, lakše mi je disati kada znam, ili to samo maštam, da su se čeljad odgajala da trebaju stati uz nepravedno iskorištene, ponižene, zlostavljane, da su znali prepoznati znakove nasilja i kako su učinili da nema svetih, nedodirljivih pozicija. Zar nisu nedavne inicijative pokrenute od žrtava seksualnog nasilja potvrdile kako su osobe na određenim pozicijama posvećene i nedodirljive, čak i kada se zna za sva njihova nedjela?
Suzanina priča u slikarstvu

Osim u književnosti, Suzanina priča bila je popularna i u slikarstvu. Od XVI. do XVIII. stoljeća umnažale su se slike na zidovima privatnih kolekcionara sklonih voajerizmu poput Suzaninih sudaca. Artemisia Gentileschi, za koju nalazim suh podatak po bespućima interneta da je bila silovana, motiv prikazuje drugačije od uobičajenoga. Za razliku od kolega koji Suzanu prikazuju kao koketnu, mladu, zavodljivu ženu, Artemisia slika Suzanin užas, strah i samoću. Muške kolege ponavljaju stari mit o „ženskoj naravi“ koja je zavodljiva, grešna, sklonija karnalnim grijesima, pala Eva. Artemisia pak slika što iskrivljeni pogledi na ženu i žensku narav, ako takvo nešto i postoji, čine ženama. Samim tim što je žena, već je kriva.
Mavro osuđuje takve svjetonazore kroz dijalog Suzane i sudaca koji ju okrivljuju, ko biva ona ih zavela i ništa tu oni ne mogu učiniti nego je sebi podložiti.
Mavro i Artemisia nisu se poznavali, ona živi cijelo jedno stoljeće iza njega, njezino je XVII. stoljeće. I jedno i drugo odgajaju da nije krivnja na žrtvama i skreću pažnju s tijela i ženske naravi na koruptivne pojedince i sustave koji takve poglede iskorištavaju sve kako bi sebe i svoju grešnost opravdali. Treba nam više takva odgoja, više priča koje ne daju zaspati, priča za razbuđivanje.
Roberta Nikšić, polis.ba
1U Babilonu življaše neki čovjek po imenu Jojakim. On se oženi Suzanom, kćerju Hilkijinom, veoma lijepom i bogobojaznom. Njezini roditelji bijahu pravednici i odgojiše svoju kćer po Zakonu Mojsijevu. Jojakim bijaše vrlo bogat: uz kuću imaše vrt. Judejci se skupljahu kod njega jer bijaše poštovaniji od svih.
One godine izabraše za suce dva starca iz naroda. O takvima reče Gospod: »Bezakonje izađe iz Babilona po starješinama, sucima koji su se smatrali upravljačima naroda.« Ovi posjećivahu kuću Jojakimovu, i svi koji imahu kakvu parnicu obraćahu se njima.
Kad bi se narod, oko podneva, razišao, Suzana bi dolazila šetati u vrt svog muža. Ona je dva starca svaki dan promatrahu gdje ulazi i šeta, pa je poželješe. Izgubiše od toga razum, odvratiše svoje oči od Neba i zaboraviše njegove pravedne sudove. Obojica njome ranjena, skrivahu jedan od drugoga svoju muku, jer su se stidjeli priznati svoju pohotu za njom, ali su živo nastojali da je svaki dan vide.
Jednom se rastadoše rekavši: »Hajdemo kući, doba je ručku.« I svaki ode na svoju stranu, ali se vratiše i nađoše na istom mjestu. Ispitujući se za povod, priznaše pohotu za njom, i tada ugovoriše priliku kad bi mogli zateći Suzanu samu. I dok su tako vrebali zgodan dan, uđe ona jednom, kao i minulih dana, samo s dvije djevojke: htjede se okupati u vrtu, jer bijaše vruće. Ondje ne bijaše nikoga: osim ona dva starca, koji je, skriveni, vrebahu. Ona reče djevojkama: »Donesite mi ulja i pomasti pa zaključajte vrtna vrata da se okupam!« One učine kako im zapovjedi: zaključaše vrtna vrata te iziđoše na pokrajnja vrata da donesu što im je zapovjedila; ništa nisu znale o starcima, jer bijahu skriveni.
Čim djevojke izađoše, oni ustadoše i pritrčaše k njoj. »Evo, rekoše, vrtna su vrata zaključana, nitko nas ne vidi. Mi te se poželjesmo, podaj nam se i budi naša! Ako li nećeš, mi ćemo protiv tebe svjedočiti da je neki mladić bio s tobom i da si zbog toga udaljila od sebe svoje djevojke.« Suzana zastenja: »Odasvud sam pritisnuta: učinim li to, smrt me čeka; ne učinim li, neću vam ruci umaći. Milije mi je da nedužna padnem u vaše ruke nego da sagriješim pred Gospodom.« I povika iza glasa. Okrenuše vikati i oba starca na nju, a jedan potrča i otvori vrtna vrata.
Kad ukućani čuše krikove u vrtu, dotrčaše na pokrajnja vrata da vide što se dogodilo. Pošto starci ispripovjediše svoju pripovijest, postidješe se sluge veoma, jer se o Suzani takvo što nikad ne ču. Sutradan se narod sabra kod Jojakima, njezina muža. Dođoše onamo starci, puni bezbožne namjere da Suzanu usmrte. Rekoše skupljenu narodu: »Pošaljite po Suzanu, kćer Hilkijinu, ženu Jojakimovu!« Poslaše po nju. Ona dođe sa svojim roditeljima, djecom i svim rođacima. A Suzana bijaše veoma ljupka i ljepolika. Kako bijaše pod koprenom, oni bezakonici narediše da skine koprenu da bi se nasitili njezine ljepote. Svi njezini plakahu, a tako i svi koji je gledahu. Oba starca ustadoše usred naroda i staviše joj ruke na glavu. Ona plačući, srca zaufana u Gospoda, pogleda prema nebu. Starci rekoše: »Dok mi šetasmo sami po vrtu, uđe ona s dvije djevojke, zaključa vrtna vrata i otpusti djevojke. Priđe k njoj mladić koji bijaše skriven i leže s njom. Mi bijasmo u kutu vrta; videći to bezakonje, potrčasmo k njima. Vidjesmo ih zajedno, ali ne mogosmo uhvatiti mladića jer bijaše jači od nas pa otvori vrata i pobježe. Ali ovu uhvatismo i zapitasmo tko ono bijaše. Ne htjede nam kazati. Za to svjedočimo.« Povjerova im zbor – ta oni bijahu starješine narodne, suci, i osudiše je na smrt.
Suzana povika iza glasa: »Bože vječni, ti koji poznaješ tajne, koji znaš sve prije negoli se zbude, ti znadeš da su lažno svjedočili protiv mene. I evo umrijet’ mi je, a da ne učinih ništa od onoga što je njihova pakost izmislila protiv mene.«
Gospod usliši njezin vapaj. Dok su je vodili u smrt, probudi Bog sveti duh mladog momčića Daniela. On povika iza glasa: »Ja sam čist od krvi njezine!« Sav se narod okrenu prema njemu i zapita: »Što si to kazao?« Stade posred njih i reče: »Tako li ste ludi, sinovi Izraelovi? Bez istrage i bez uvida u istinu osudiste kćer Izraelovu? Vratite se u sudnicu, jer lažno ovi svjedočiše protiv nje.« (Daniel 13, 1-49)
Biblija. Stari i Novi zavjet, KS, Zagreb 1997, str. 882-883.