www.polis.ba

Sunce, stablo i čovjek Đure Sedera

Na figurama uočavamo i izražajne, nerijetko velike oči koje su zatečene tajnom, širom otvorene u čuđenju, djetinjoj naivnosti, čežnji, nježnosti, toplini i blagosti ili pak ranjivosti i krhkosti

U Galeriji Vladimir Filakovac u zagrebačkoj Dubravi 11. ožujka otvorena je izložba slika i crteža jednog od najistaknutijih hrvatskih slikara novijeg vremena, akademika Đure Sedera, naziva ‘Stablo i čovjek pod suncem’.

Autorica koncepta izložbe Nevenka Šarčević izabrala je dvadeset djela iz zbirke Nediljka Paića. Na otvorenju je govorila o načinu na koji je Seder slikao, sagledavajući cjelinu i neke faze njegova opusa te istaknuvši izložene radove. Izložba se može pogledati do 4. travnja. 


Onaj tko je poznavao Đuru Sedera, zna da je umio govoriti jezgrovito o složenim stvarima. Međutim, njegove slike nam još više kazuju što je umio izraziti i koliko se poistovjećivao da je često protagonist nalikovao njemu, bilo da je riječ o domišljatom i duhovitom autoportretu, ili da je riječ o nekim drugim krajnje komornim motivima. Najveća fascinacija i glavna tema bio mu je čovjek, kako je i sam običavao govoriti, kao ideja ili arhetip čovjeka, u relacijama prema sebi ili drugome. Stablo i čovjek pod suncem metaforički upućuje na način promatranja svijeta koji je Đuro Seder reflektirao na svojim slikama, ali i na učestale teme i motive njegovih slika. Stablo se od davnina povezuje s iskustvom poimanja mudrosti, kao simbolička spona neba i zemlje. U biblijskom kontekstu, od postanka, raja do Golgote, čovjek koji neprestano razmišlja o Bogu uspoređuje se sa stablom. Usađeno u tlu, svojim granama stablo stremi k suncu kao izvoru života. Kod Sedera se pojavljuje kao samostalni motiv ili prati neki imaginarni prizor, krošnji nerijetko zaobljenih, kuglaste forme. No, sama tema ne određuje slikarstvo pa slike ne promatramo kroz ono što je prikazano, nego kako je to učinjeno. U pogledu biblijske tematike koja je Sederu bila vrlo važna i očita je i kad nije doslovna i narativna, već je fra Mirko Jozić zapazio da ne određuje Sedera biblijsko kroz odabir teme „nego prije svega način gledanja i razumijevanja čovjeka i svijeta, a što najjasnije dolazi na vidjelo u predstavljanju Krista“.

Na 20 radova, crteža i slika iz različitih tematskih ciklusa, od 1970-ih naovamo, mogu se vidjeti temeljne odlike Sederova slikanja, široki potez slobodne, opuštene tj. nesputane linije, snažna ekspresivna gesta i istaknuta materija boje koju dovodi do naglašene izražajnosti. Karakteristika njegove slike jest pojavnost figura koje su redovito tipizirane, ali mogu nositi elemente primordijalnog, jer je Seder tražio izraz primitivca i neprestano se nastojao vratiti osnovama, onog naivnog, što čovjeka veže s davnim primarnim. Na figurama uočavamo i izražajne, nerijetko velike oči koje su zatečene tajnom, širom otvorene u čuđenju, djetinjoj naivnosti, čežnji, nježnosti, toplini i blagosti ili pak ranjivosti i krhkosti.

Đuro Seder i autorica izložbe, povjesničarka umjetnosti Nevenka Šarčević. FOTO: Privatna arhiva

Govoriti o djelu Đure Sedera znači imati u vidu važne fenomene slikarstva od kraja pedesetih naovamo, ali i razumjeti njegov individualni prinos. Kada sagledavamo u cjelini Sederov opus danas, zaključujemo da je u različitim slikarskim fazama bio do kraja posvećen mogućnostima slike koja unatoč izazovima koje je on u gorgonaškoj crnoj fazi nazvao Nemogućnost slike (1971.), kada su „stvari izgubile razlog za sliku“, kada je „crnom gasio suvišno“ – da slika ipak u svojem dugom trajanju nije potrošena, a što je na svoj način izrazio u tekstu Mogućnost slike (1981.) i u kontekstu (anticipatorskog) novog ekspresionističkog slikarstva. Isto tako, iako se kod Sedera neprestano razdvajaju u svojim suprotnostima i ističu te faze, crna enformelna koja je vezana za vrijeme Gorgone i ona nakon nje kada je slikao bojama i ekspresivnom gestom, itekako je moguće uočiti povezanosti među njima. Jer u isticanju razlika ovih faza vrijedi imati na umu da „niti u gorgonaško vrijeme Seder nije dovodio u pitanje regularnost oslikane površine, nego tek sadržaj naslikanog i način izvedbe”, na što je uputio Vinko Srhoj.

Kontinuirano je na slikama izražavao dualnost svjetla i tame, egzistencijalnu zapitanost i optimizam, što se zapaža i na djelima ove izložbe. Riječ je o radovima iz znamenitog tematskog niza Postanak (2008.) na kojima je motivima kao što su ruka i stablo, bojom i materijom izrazio elementarnost prvotnog, zatim Crno sunce (1997.) s figurom velikih očiju uzdignutih ruku poput oranta. Ona podsjeća i na Joba, kao i figura na slici Onaj koji viče (1988.), koja je i sama pretvorena u krik. Tu je samostalni motiv Joba, zatim rad iz ciklusa War iz ratnih 1990-ih kada se Seder pitao u razgovoru s Ivicom Županom iz 1992., „ima li uopće smisla slikati dok ljudi ginu“. Stanje patnje i straha evocirao je i na slici Tri figure (1997.). Spokojnija slika Pred plovidbu (2010.) sadrži aluziju na apostola Petra, a optimističnija slika Dvoje (2007.) u prednjem planu figure podsjećaju na Adama i Evu. Tu su i djela s likom Isusa na crtežima Raspeće (nedatirano), Krist, gospodar subote (oko 1991.) i slikama Isus u hramu (nakon 2000.), Isus s Marijom i Martom (2020.). Gotovo da Sederu nije bilo veće od teme Krista, „svjetla svijeta“, isticao je da mu je „neopisiva tajna utjelovljenja“ čovjeka i Boga.

Sederove slike biblijske tematike pokazuju uvažavanje postojećih ikonografskih obrazaca, vitalnost interpretacije te napose odsutnost suvišne deskripcije. Od kraja 70-ih godina posvetio se kršćanskim temama, a istaknuvši se napose 80-ih kroz brojne angažmane franjevaca Provincije Bosne Srebrene, kasnije i šire te održavajući kontinuitet do kraja života. Seder nije često izlagao svoje crteže, a izborom djela iz zbirke Nediljka Paića željela sam još jednom staviti naglasak na odnose početnih zamisli tj. crteža različitih tehnika koji su bili nositelji ideje za slike, primjerice ulja na platnu. Otkrivaju nam kako je pripremao i „mislio“ sliku, kako je umio svoditi figurativne prikaze na elementarne linije, jer je stremio doživljaju Cjeline i stoga se ne iscrpljivati racionaliziranjem ili detaljima, što mu je konačno omogućavalo izražavati se jednostavno o složenom. Stvaralaštvo Đure Sedera dobilo je hvalevrijedna tumačenja, no kada djela u bogatoj kolekciji Nediljka Paića budu u cijelosti katalogizirana i pomnije procijenjena trebali bismo još bolje razumjeti njegov umjetnički opus.


Nevenka Šarčević, polis.ba /Govor na otvaranju izložbe/

Slike fotografirao: Nediljko Paić


Đuro Seder rođen je 1927. godine u Zagrebu, gdje je i preminuo 2022. godine. Diplomirao je 1951. godine slikarstvo u klasi Antuna Mezdjića, a potom završio je specijalku kod Marina Tartaglie na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nakon studija radio je kao ilustrator i tehnički urednik u novinama, u Vjesniku je bio grafički dizajner. Kasnije, od 1981. do 1983. godine bio je docent, a od 1983. do 1987. godine na dužnosti dekana te je radio kao redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 2012. izabran je i u počasno zvanje ‘professor emeritus’. Bio je član protokonceptualne grupe Gorgona koja se okupljala 1959. – 1966. Pisao je i poeziju koja mu je objavljivana u književnim časopisima, a potom u zbirci ‘Otac iz lonca’ (1978.). Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Bio je jedan od najangažiranijih slikara u crkvama i samostanima Franjevačke provincije Bosne Srebrene, gdje je radio zidne oslike, mozaike, vitraje i ulja na platnu. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada: Odličje Danice s likom Marka Marulića (1996.), nagrada ‘Vladimir Nazor’ za životno djelo (2001.) te nagradu za životno djelo HDLU-a. Stvaralaštvom Đure Sedera bavili su se brojni povjesničari umjetnosti, pisci i publicisti, ali vrijedi istaknuti monografije Zdenka Rusa i Vlastimira Kusika (1997.) te Mirka Jozića (2006.).