Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Što je ustvari demokršćanstvo i ima li ga uopće u Hrvatskoj?
Nedostaje kvalitetan zakon o radu i učinkoviti sudski sustav koji bi se bavio radnim sporovima. Pitanje informiranja radnika i njihovog sudioništva u poduzećima često je riješeno površno i deklarativno, bez stvarne implementacije i učinkovitih mehanizama
Ususret izborima za Hrvatski sabor
Na susretu u kolovozu 2023. s predstavnicima Međunarodne katoličke mreže zakonodavaca, koji su održavali svoj skup u Frascatiu, papa Franjo je istaknuo važnost podrške Socijalnom nauku Crkve od strane političara. Naglasio je da crkveno učenje može pridonijeti stvaranju humanijeg i pravednijeg društva, ali samo ako se Crkvi dopusti sudjelovanje u odgovoru na „velika pitanja društva u našem vremenu“. Prema izvješću Radio Vatikana, Papa je skupu poručio:
„Zakoni koje donosite i primjenjujete trebali bi graditi mostove dijaloga između različitih političkih perspektiva, posebice kada se bave specifičnim ciljevima kao što su unaprjeđenje skrbi za bespomoćne i marginalizirane, osobito za one koji su prisiljeni napustiti svoje zemlje, te promicanje pravilne ljudske i prirodne ekologije“.
Papa je ovom porukom zapravo istaknuo osnovne postavke demokršćanske politike, na koju se mnoge političke stranke pozivaju diljem Europe, pa tako i neke u Hrvatskoj. Činjenica je da je današnja Europa rezultat djelovanja demokršćana. Oni su bili arhitekti europskih integracija i poslijeratnog atlantizma, te su igrali ključnu ulogu u oblikovanju oblika ustavne demokracije, koji je prevladao u zapadnoj polovici kontinenta nakon 1945. godine, šireći se neprestano na istok nakon pada Berlinskog zida 1989. godine. I danas je potrebna demokršćanska politika.
Istinska demokršćanska politika nije utopija i potrebna je i Hrvatskoj i Europi. Francuski političar Georges Bidault opisao je demokršćansku politiku riječima: „vladati u centru, a voditi politiku ljevice po metodama desnice“. Pravo demokršćanstvo sintetizira mnoge elemente konzervatizma, liberalizma i socijalizma nudeći filozofiju, koja se razlikuje od tih „izama“. Zastupa ekonomski sustav utemeljen na polazištu da gospodarstvo mora biti poduprto ne samo vlasničkim pravima, već i ekonomskim pravima. Demokršćanstvo nije ni nadomjestak za konzervatizam ni kopija socijaldemokracije, već je osebujan politički akter i ne znači samo formuliranje i propisivanje sustavnih etičkih apriori zadanih normi. Politička praksa i djelovanje smještaju se unutar određenih filozofskih i etičkih principa, okvira i vizija, ali se također prilagođavaju realnoj situaciji. Ukratko: Ono što najjasnije definira kršćansku demokraciju jest njezino vrijednosno usmjerenje.
Iako Socijalni nauk naglašava da je „život u Kristu je prvi i najvažniji faktor razvoja”, njegova primjena ne smije dovesti do klerikalizacije i kristijanizacije društva, odnosno do iskorištavanja vjere u političke svrhe. Umjesto toga, demokršćanska politika treba biti konkretno ostvarenje Socijalnog nauka Crkve, čije se ideje mogu potpuno realizirati u stvarnom životu, ako ih istinski i učinkovito usvoji politička stranka, koja pritom ne mora nužno nositi oznaku „demokršćanska“. Socijalni nauk prepoznaje sedam središnjih tema koje oblikuju crkveni stav prema svijetu: poštovanje dostojanstva cjelokupnog ljudskog života, važnost obitelji, zajednice i sudioništva; socijalna pravda i odgovornost; posebna briga za siromašne i ugrožene; dostojanstvo rada; solidarnost te briga za Božje stvaranje. K tome treba pridodati i potporu regulaciji tržišnih sila.
Najvažniji koncept socijalnog nauka je pojam „općeg dobra”. U svojoj enciklici „Laudato si’“ papa Franjo ga naziva „središnjim i objedinjujućim načelom društvene etike”. Opće dobro je dobrobit „svih” i odražava prirodu ljudske društvenosti. Koncilski dokument „Gaudium et spes“ definira ga kao „skup uvjeta društvenog života koji društvenim skupinama i njihovim pojedinačnim članovima omogućuju relativno potpun pristup vlastitom ostvarenju”. Papa Ivan XXIII. istaknuo je u enciklici „Mater et magistra“ da je svrha države ostvarenje općeg dobra, što ponekad zahtjeva intervenciju u gospodarske poslove. Suprotno ideologiji slobodnog tržišta, Crkva poučava da nitko ne smije biti isključen iz općeg dobra. Opće dobro je usko povezano s još jednim ključnim načelom socijalnog nauka: „cjelovitim ljudskim razvojem“. Ovaj koncept povezuje se s papom Pavlom VI. i njegovom enciklikom „Populorum progressio“. Cjelovit ljudski razvoj znači razvoj cijele osobe i svih ljudi. To podrazumijeva širi pojam ljudskog razvoja od pukog materijalnog te traži najpotpuniji razvoj sposobnosti svake osobe.
Nažalost, danas u Hrvatskoj nema pravog demokršćanstva, a nema ga ni u Europskoj uniji. Analizirajući situaciju, ugledni katolički intelektualac Radovan Grgec, dao je u knjizi „Odsjevi kršćanske kulture“ još prije petnaestak godina i danas važeću procjenu:
„Unatoč postojanju nekoliko stranaka koje se deklariraju kao demokršćanske, nijedna od njih do sada nije jasno zagovarala istinske i dosljedne demokršćanske ideje. Većina tih stranaka demokršćanske su samo po imenu. Demokršćanska opcija zahtijeva kritički stav prema stvarnim oblicima socijalizma i kapitalizma, brigu za ljudska prava te za marginalizirane, neuspješne i hendikepirane. Važno je imati na umu da se u program može uključiti mnogo lijepih deklaracija, ali je još važnije iskazati svoja uvjerenja djelima.”
Rad se i dalje smatra tek robom koja ima objektivnu vrijednost i ne razmišlja se o njegovoj subjektivnoj strani. Nije ostvaren na zadovoljavajući način pravilan i pošteni odnos rad – kapital, primjerice, prema stajalištu pape Ivana Pavla II.: „Čovjek je subjekt a ne objekt u radnom procesu“. Nedostaje kvalitetan zakon o radu i učinkoviti sudski sustav koji bi se bavio radnim sporovima. Pitanje informiranja radnika i njihovog sudioništva u poduzećima često je riješeno površno i deklarativno, bez stvarne implementacije i učinkovitih mehanizama.
Demokršćanska politika pretpostavlja posebnu pozornost prema političkoj korupciji, koja obuhvaća podmićivanje, lobiranje, kronizam, nepotizam, političku podobnost, pokroviteljstvo i trgovinu utjecajem. Socijalni nauk Crkve ističe važnost suzbijanja političke korupcije, jer ona negativno utječe na razvoj društva i stvara nepovjerenje među građanima. Nažalost malo se po tom pitanju postupa. „Kompendij socijalnog nauka“ upozorava da je
„među deformacijama demokratskog sustava politička korupcija jedna od najgorih, jer istodobno izdaje načela morala i norme socijalne pravednosti. … Korupcija iskrivljuje ulogu zastupničkih ustanova u korijenu, jer se njima koristi kao terenom političke razmjene između klijentelističkih zahtjeva i usluga vladajućih. Na taj način politički odabiri pospješuju uske ciljeve onih koji imaju sredstva da na njih utječu, te sprječavaju ostvarenje općeg dobra svih građana.“
Usto, „uvodi se sve veće nepovjerenje prema javnim ustanovama, uzrokujući postupno pomanjkanje odvažnosti građana prema politici i njezinim predstavnicima.“
Jedna od ključnih odrednica Socijalnog nauka je načelo supsidijarnosti, koje naglašava da funkcije koje mogu biti obavljane na nižim razinama ili u manjim jedinicama društva ne bi trebale biti preuzimane od strane viših razina vlasti. Ovo načelo ima značajnu ulogu u djelovanju političara začetnika EU-a i nalazi se u njenim službenim dokumentima. Iako se načelo supsidijarnosti implicitno može uočiti već u Rimskom ugovoru o uspostavljanju ekonomske zajednice potpisanom 1957., izravno se spominje tek 1993. u Ugovoru iz Maastricha. S druge strane, u Predgovoru Ugovora o Europskoj uniji ističe se da su potpisnice „odlučne nastaviti proces stvaranja što tješnje unije između naroda Europe u kojoj se odluke donose što je više moguće u skladu s načelom supsidijarnosti“. Ovaj izričaj predstavlja kompromis između onih koji teže prema što većoj integraciji i onih koji naglašavaju važnost načela supsidijarnosti. Nažalost, ispada da je u EU potrebna veća centralizacija kako bi se postigla učinkovitija primjena načela supsidijarnosti. Osim toga treba naglasiti da je tzv. Lisabonski sporazum iz 2007., iako na vrlo mnogo mjesta govori o supsidijarnosti, dao veću važnost Europskom parlamentu umanjujući tako neizravno načelo supsidijarnosti.
Danas su, nažalost, u Europi demokršćanske političke stranke, unatoč slavnoj i djelatnoj poslijeratnoj prošlosti, sve više to samo po nazivu. Demokršćanstvo, koje je bilo iznimno vitalno u 20. stoljeću, danas je prilično izblijedilo. Tijekom vremena, europske demokršćanske stranke postale su znatno manje kršćanske, a više su se okrenule centrističkim ili desno-liberalnim stavovima. Napuštene su ideje velikih vođa poput Alcidea de Gasperija, Konrada Adenauera i Roberta Schumana, koji su bili pioniri ideje Europske unije. Oni su svoju kršćansku vjeru proživljavali na autentičan način, te iz nje crpili inspiraciju za djelovanje u smislu stvaranja zajedničkog (općeg) dobra. Njihova želja bila je udahnuti dušu Europi. Ali sada je došlo vrijeme u kojem su narasle antikršćanske tendencija europskih birokrata te je potrebno opet naglašavati duh, ideale i nadanja ovih velikana. Mnoge od postojećih EU stranaka danas ne pokazuju istinsko utemeljenje u kršćanstvu, što se jasno očituje u njihovoj podršci istraživanjima na matičnim embrionalnim stanicama ili u blagonaklonom gledanju na pitanje pobačaja i eutanazije s jedne strane, te u podržavanju očitog porasta neoliberalizma, rodne ideologije i neprimjenjivanju načela supsidijarnosti. Sada podržavaju nejasnu i stalno revidiranu filozofiju sekularnih „ljudskih prava”, koju dijele ne samo s umjerenom ljevicom, već i s radikalnom ljevicom. Dok se socijalni nauk nastavio razvijati, demokršćanstvo je, čini se, zapalo u krizu i prigrlilo centrizam zajedno s nekritičkim prihvaćanjem neoliberalne ekonomije.
Može se postaviti pitanje: „Gdje su bili demokršćani kad se donosio novi ustav Europske Unije“? U dokumentu od sedamdeset tisuća riječi nije bilo mjesta za jednu riječ – kršćanstvo. „Demokršćani“ su napustili srednji put između između (socijalističkog) apsolutizma države, u kojem je društveni život reguliran autoritativno, i neoliberalnog individualizma u kojem je kretanje društva prepušteno pojedincima i dominira trka za profitom. Dozvolili su da profit postane glavno mjerilo. Od pedesetih godina prošlog stoljeća europski demokršćani reduciraju svoju kršćansku vjeru, malo pomalo, na isprazni humanizam razine raznih nevladinih organizacija koje financira EU. Poteškoća „liberalnog kršćanstva“ (ili onog što je od njega ostalo) leži u tome što više nije zainteresirano za afirmaciju kršćanskih vrijednosti, koje nadilaze sentimentalne i ispražnjene fraze o toleranciji i jednakosti. Agresivni lobi za liberalne vrijednosti iz nekih zapadnih zemalja daje dojam da ekonomsko povezivanje znači automatsko odustajanje od nekih (uglavnom kršćanskih) tradicijskih vrijednosti. Zanemarene su trajne duhovne vrjednote, a uspjeh je vezan isključivo uz materijalno.
Ljudsko dostojanstvo bi trebalo biti temelj demokršćanske doktrine, no, na žalost, ono ostaje danas samo deklarativno zastupano i navodi se u odgovarajućim političkim dokumentima stranaka. Stoga kao zaključak svega navedenog vrijede riječi iz apostolske pobudnice „Porta fidei“ (Vrata vjere), koju je napisao papa Benedikt XVI.:
„Dok je u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstvenu kulturnu matricu, koja je naširoko prihvaćena u svojem podsjećanju na sadržaj vjere i na vrijednosti i koje ona nadahnjuje, danas se čini kako, zbog duboke krize vjere kojom su pogođene mnoge osobe, to nije slučaj u velikim područjima društva.“
Papa Ivan Pavao II. je upozoravao, „da svi mogući izvori i potencijali što su stavljeni čovjeku na raspolaganje, ako nisu moralno usmjereni i upravljeni dobrobiti ljudskog roda, lako se okreću protiv samog čovjeka te ga guše“. Nadbiskup Münchena, kardinal Reinhard Marx, predsjednik Komisije za socijalna pitanja Biskupske konferencije Europske zajednice je izjavio:
„Socijalni nauk Crkve je davno spoznao ideju potrebe globalnog upravljanja da bi se uspostavila pravednost, razvidnost i odgovornost na svjetskim financijskim tržištima. Došlo je vrijeme da se primijeni taj socijalni nauk. Važno je da naše vlade i sve EU ustanove počnu brinuti o socijalnim posljedicama, koje će mnogi ni krivi ni dužni zbog financijske krize snositi. Došli smo do trenutka kad europski socijalni model treba spriječiti da se financijska kriza ne pretvori u političku i socijalnu.“
Europa je danas čvrsto oblikovana onime što je filozof Kanađanin Charles Taylor nazvao isključivim humanizmom – skupom ideja i zadanih političkih pozicija, koje, u ime demokracije, ljudskih prava, tolerancije i uljudnosti, zahtijevaju da se sve transcendentne religiozne ili duhovne postavke moraju držati izvan javnog života. A to je posebice došlo do izražaja, kako je već rečeno, među ostalim, i kod izrade europskog ustava. Francis Fukuyama uočio je taj paradoks u srcu modernog društva:
„Ako demokratske i kapitalističke institucije žele ispravno djelovati, tada moraju koegzistirati s određenim predmodernim kulturnim navikama, koje osiguravaju njihovo ispravno djelovanje. Zakon, ugovor i ekonomska racionalnost daju nužan ali ne i dovoljan temelj za stabilnost i napredak postindustrijskih društava. Oni moraju biti uzajamno nadopunjeni moralnom obvezom, dužnošću prema zajednici te povjerenjem, koje se više temelje na navikama nego na racionalnim računima. To nije anakronizam (zastarjelost) modernog društva već nuždan uvjet bez kojeg nema uspjeha.“
Nažalost mnogi katolici nisu upoznati s temeljnim sadržajem Socijalnog nauka Crkve. Štoviše, mnogi ne shvaćaju, ne prihvaćaju i ne osjećaju da je socijalni nauk bitni i tvorbeni dio katoličke vjere. To je u više prilika naglašavao papa Ivan Pavao II. U apostolskom pismu „Nadolaskom trećeg tisućljeća” ukazao je na suodgovornost mnogih kršćana zbog postojanja socijalne nepravde u svijetu i pitao se: „Koliki među njima temeljito poznaju i dosljedno prakticiraju upute Socijalnog nauka Crkve?”
U apostolskom pismu „Porta fidei“ („Vrata vjere“) papa Benedikt XVI. poručuje:
„Ispovijedati ustima, pak, znači da vjera podrazumijeva javno svjedočenje i djelovanje. Kršćanin nikada ne smije smatrati vjeru privatnim činom. … vjera, upravo zato jer je slobodan čin, zahtijeva također društvenu odgovornost za ono što se vjeruje.“
Vjernici bi dakle trebali shvatiti i prihvatiti da je socijalni nauk praksa kršćanskog života, kako kaže Drugi vatikanski sabor u dokumentu „Lumen Gentium“. Trebali bi steći sposobnost da u svjetlu vjere, a na temelju njega snažnije utječu na društvene i političke procese u Hrvatskoj ili u zemljama u kojim žive, a ne gurati poput noja glavu u pijesak. Vrijedi upozorenje:
„Naša vjera nije samo vikend obveza, otajstvo koje slavimo sakupljeni nedjeljom oko oltara. To je ponajprije stvarnost koju treba prakticirati svaki dan u domovima, uredima, tvornicama, školama i poslovima naše zemlje. Ne možemo razdvajati ono što vjerujemo od načina kako djelujemo na tržištu šire zajednice … „, kao što su napisali američki biskupi svojedobno u pastoralnoj pobudnici „Ekonomska pravda za sve.“
Krešimir Cerovac, polis.ba