Što je obraćenje dublje, manje se maše vjerom u javnosti

Najveći «posao» na zemlji, gledano iz vjere, jest obraćenje. Ono se odnosi na ostavljanje grešnog puta, još više, na nepokolebljivo i bezuvjetno opredjeljenje za dobro. No, ni to nije sve, jer obraćenje se ne događa samo na praktičnoj razini, u području moralnosti, nego još više u području mišljenja, stavova, uvjerenja, u prostoru vjere. Obraćenje se tiče čovjekove najintimnije nutrine, motivacija i intencija, unutarnjeg odnosa prema Bogu i ljudima.

Ističemo da je obraćenje eminentno stvar vjere, ne da bismo isključili nevjernike, nego da bismo naglasili milosnost i neprocjenjivu dragocjenost obraćenja. Doista, nema ničeg tako rijetkog a većeg što se čovjeku može dogoditi. To što se u nas, naročito od promjene društvenog sistema, naveliko govori o obraćenicima, često je pomodarstvo, više stvar političkih i vanjskih promjena nego stvarnog obraćenja. Takvi obraćenici su većinom gori poslije nego prije obraćenja. Histeričniji su, nestrpljiviji, svojeglaviji, s manje radosti nego prije; više mrze druge, često preziru žene i tijelo. Svijet im je opasno mjesto đavolskih kušnji, u njemu nema Boga. I što više kao vjeruju u Boga, to imaju manje povjerenja u ljude.

Istinski obraćenik više nego prije živi skromno i samozatajno, podnosi i voli onoga koga je prije mrzio, stroži je prema sebi a milosrdniji prema drugima. Što je obraćenje dublje, obraćenik se u svom svjedočenju više susteže, manje maše vjerom u javnosti i po trgovima, ali osobnije, sadržajnije i poniznije govori o Bogu i «čudu» milosti koje ga je zahvatilo.

Biblija, knjiga «ljudske» vjere – ljudske, jer u njoj nema mistificiranja obraćenja ni duhovnjačkih basanja po pustim nebesima – vrlo plastičnim riječima izražava obraćenje.

Biblija, knjiga ljudskih iskustava, na dosta mjesta govori o nužnosti obraćenja. Ona se, međutim, ne razmeće obraćenjima. Vrijedilo bi prebrojiti stanu li na prste ruku sva biblijska obraćenja? To što u evanđeljima djeluje da ima priličan broj ljudi, muškaraca i žena koji su pošli za Isusom, nije potvrda obraćenja. Većina koja je slušala Isusa, pogotovo glavari svećenički i starješine naroda, toliki farizeji i pismoznanci, sva ta mnoštva nisu mu baš povjerovali. A i kod Isusovih učenika uočava se da je njihova odluka da pođu za Isusom više je vanjska promjena, početak nečega što je išlo mučno i trajalo čitav život.

Biblija, knjiga «ljudske» vjere – ljudske, jer u njoj nema mistificiranja obraćenja ni duhovnjačkih basanja po pustim nebesima – vrlo plastičnim riječima izražava obraćenje. Tako hebrejski glagol šub, koji se preko tisuću puta pojavljuje, doslovno znači mijenjanje puta, okretanje glave i tijela u smislu vraćanja natrag. Misli se na stvarni zaokret od dosadašnjeg puta i vraćanje k Bogu. Obraćenje tako podrazumijeva samokritični dolazak k sebi, napuštanje prijašnjeg života, kajanje za grijehe što uključuje jaku pokoru, praktične čine tjelesne i duhovne stege i to sve u svijesti Božje prisutnosti i njegove dobrote. Obraćenje, novi život, događa se samo kad se povjeruje da ovako više ne može te da netko daleko veći i bolji stoji s drugu stranu dosadašnjega puta.

Obraćenik se ne koncentrira na sebe, ni na samosažaljenje ni na samousavršavanje, koliko god to bilo neophodno, nego obraćenje podrazumijeva okretanje milosrdnom Bogu i novi put, novo poslanje među ljudima kojima nas Bog šalje.

Za hebrejsku riječ šub grčki prevodioci Biblije redovito koriste glagol epistrepho koji se odnosi više na praktičnu razinu obraćenja na odvraćanje od zla i okretanje Božjim zapovijedima, na kajanje, pokoru i praktična djela zadovoljštine. Druga riječ za obraćenje, nama mnogo poznatija, i većinom se koristi u evanđeljima, je riječ metanoja. Kod nje naglasak nije toliko na žalosti i kajanju za grešni život pa ni na pokorničkim praksama, iako se one ne niječu, nego na korjenitoj promjeni mišljenja, unutarnjeg stava, na promjeni temeljne životne opcije i uvjerenja. I na još nečemu presudnom – na okretanju k osobi, prema Bogu kao spasitelju. Do obraćenja svijet se većinom gleda crno-bijelo, kroz odnos vjere i nevjere, mržnje i ljubavi, prijatelja i neprijatelja, od obraćenja kroz prizmu Božjeg, Isusovog bezuvjetnoga milosrđa za sve. Svaki grešnik, od Adama do rasipnoga sina obraća se tek kad si posvijesti Očevu dobrotu, ako odluči vratiti se onamo odakle je pobjegao.

Obraćenik se ne koncentrira na sebe, ni na samosažaljenje ni na samousavršavanje, koliko god to bilo neophodno, nego obraćenje podrazumijeva okretanje milosrdnom Bogu i novi put, novo poslanje među ljudima kojima nas Bog šalje. Zoran primjer su Isusova dvojica učenika, Juda i Petar. Obojica su došli k sebi, uvidjeli svoj grijeh, jedan je izdao drugi zatajio prijatelja, oba su se ražalostila, pokajala, ali Juda nije mogao povjerovati u Božje bezuvjetno opraštanje i mogućnost novoga života.

Ivan Šarčević, Jajački vjesnik, ožujak 2023.