III. nedjelja došašća | Što je meni danas činiti?

Bračani su škrti, Bosanci tvrdoglavi, a Dalmatinci lijeni. Vjerojatno ste već čuli za ove, ali i za brojne druge stereotipe. Iako smo svjesni opasnosti, pa i besmisla ovakvog generaliziranja određenih skupina ljudi i dalje ih ponekad u govoru i šalama i sami koristimo, a ponekad takve stereotipe vlastitim iskustvom ili ponašanjem i potvrdimo.

Današnji evanđeoski ulomak u kojemu Ivan nakon što je pozvao na obraćenje odgovara na pitanje „Što nam je činiti?“ koje mu postavlja mnoštvo, carinici i vojnici kao da progovara o stereotipima tog vremena. Na poseban način na to asocira odgovor vojnicima kada im kaže „ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom“. Osim nasilja koje se povezuje uz vojnu službu, izgleda da su i prije dvije tisuće godina oni koji su bili u državnim službama bili nezadovoljni svojim primanjima. Tada nisu imali nekakav sindikat koji bi ih zaštitio, ali ostaje dojam kao da su se na to žalili i prigovarali. Slično bismo mogli zaključiti da su carinici bili na glasu kao oni koji uzimaju više nego što je bilo određeno, dok je mnoštvo bilo škrto, nisu brinuli o drugima, nego je svatko gledao samo na sebe. Zato ih Ivan sve upozorava da obraćenje znači promjenu tih negativnih karakteristika koje su im drugi isticali.

Zanimljivo je primijetiti kako Ivan u kontekstu obraćenja ne poziva sve na jedan opći ideal, koji bi imao opasnost da ostane apstraktan, nego svakome daje vrlo jasne i dohvatljive upute. Tako carinike ne zove na radikalan zaokret da prestanu surađivati s okupatorom, da se prestanu baviti tim poslom, nego ih poziva da to čine pošteno, da se sami ne okorištavaju svojom službom.

Ovaj Ivanov poziv na obraćenje jednako je važan i danas. Zato se možemo pitati što bi danas Ivan nama odgovorio na pitanje „Što nam je činiti?“. Možda bi svećenicima u Hrvatskoj gdje smo mnogi materijalno osigurani, i redovnicima i dijecezancima, rekao da zbog evanđelja ostavimo sigurnost i prigrlimo siromaštvo. Možda bi u današnjem vremenu biskupima rekao da se odreknu dvorova, časti i moći i bez prestanka se trude upoznavati i osluškivati strahove i tjeskobe ljudi našeg vremena, osobito siromašnih. Možda bi mnoštvu, vjernicima rekao da imaju više povjerenja u svoje pastire, osobito papu Franju. Možda bi političarima ponovio poziv koji je stoljećima krasio ulaz u dvoranu Velikog vijeća u Kneževom dvoru u Dubrovniku, da zaborave na privatno, a brinu se za javno.

Mogli bismo još dugo nastaviti ovaj niz sanjarenja što bi Ivan Krstitelj danas propovijedao i govorio, na koje nepravde upozoravao, ali čini mi se da je danas najvažnije potražiti odgovor na pitanje „Što je meni danas činiti?“ U traženju tog odgovora svakako se poslužimo osluškivanjem, drugih, bližnjih, prijatelja i onih daljih, kako me oni vide, što mi zamjeraju, prigovaraju. Obraćenje je konkretan proces i vjerujem da je ovo važan korak. Gledati kako me bližnji vide, ogledati se u njima i sve što prepoznamo da je neravno ispraviti, hrapavo zagladiti, prazno ispuniti, uznosito poravnati.

Hrvoje Katušić