Što je čovjek?

Već dugo nisam bila u Rijeci, više od pola godine. Valjalo mi je ponovo doći, vidjeti što se promijenilo, a što nikada neće. Siromaha ćemo uvijek imati, to ostaje. Prošli su put bile duge studene kiše. Ovaj je put sunce rujno, blago, svečano. Tračnice su veselije, šator prostraniji. U njega samo žene ne ulaze. I kad s braćom i muževima putuju, one zanoće na otvorenome. Pitam se kako uspijevaju održavati duge kose čiste i uredne. Lica blistava. Djeca u više slojeva odjeće umotana, šareni zamotuljci na platformi željeznice. Zanoće, odlaze.

Ima dana pa sam Uzbek, Turkmen, Paštun, Tadžik, Hazar, danas sam iz Afganistana. Čujem samo paštu i farsi. Plešem. Attan. Plesu me uče moja gracilna braća. Ples je to ždralova, tijelo leluja kao najljepši list ove jeseni. Klize kao labudovi. Najljepše je to što su oči vidjele. A možda je sve to siromašno pretjerivanje. Možda je ta ljepota i ta tuga zapravo neopisiva. Ples je to slobodnjaka. Gipko su, u trenu ovaj svijet napustili, u plesu sad prebivaju. Uče me nečemu što sama nikada neću naučiti. Iza nas su tračnice, iza nas su vlakovi, široko nebo i muzika. Neki su sad od Steffi izašli. Steffi je medicinska sestra u penziji. Sad svoje dane provodi u kontejneru i liječi. Vida rane. Sad su od nje izašli i s nogama u povojima, ostavljaju kilometre tuge iza sebe, da bi plesali. Walake, walake, dozivaju sve ostale svoje iz šatora da se pomole, da plešu. Ždralovi u letu. Među njima sam golub šepavi. Rujansko je sunce blago i zrikavo. Muzika mu godi. Na tračnicama sunčaju se madraci. Upravo su dječaci šator očistili, uskoro će krenuti, nova će grupa doći. I zato nam se valja rastati, valja se veseliti, valja živjeti. Zovu Steffi, doktor, doktor, dens. I Steffi pleše, majka svih ždralova. Ostavljaju joj, na vratima kontejnera, buketić cvijeća zalijepljen. Cvijeće što raste uz prugu, nenjegovano, raskošno kao siromaštvo, lijepo kao zahvalnost. Steffi će ga odnijeti sve do Austrije, a onda će se opet vratiti. Jer se osjeća dužna svim tim dječacima.

Dok mi pokazuju snimke sebe iz neke bugarske šume, razbacane ispod stabala, umotane u ćebad, pomišljam kako je ovo njihova prva pustolovina, prvo u životu dalje putovanje. Vjerojatno će, kad se domognu Europe čarobne, ostati i posljednje. Ili će ostati beskućnici, ili će raditi poslove izbjegličke, one koje ne daju šanse čovjeku opet putovati.  Ponekad mi se život njihov ovako učini. Dok putujem, misli me takve salijeću, krajolici klize zajedno s mojim pogledom, pa se pričinja da i on putuju. A zapravo ostaju, u dugotrajnom čekanju. Ništa se ne mijenja. I kada dospiju u te zemlje sretnije, godine prolaze, jedna, dvije, tri, rijetki su sretnici koji se skuće. Azil se odbija, prvi put, drugi put, čeka se, čeka, dogodi se deportacija, dogodi se vraćanje. Putuje se, dugo se putuje, ali sve su to prividi.

U mislima mi prilazi jedan walake, Uzbek, čeka na odobrenje azila. Prvi su ga puta odbili. Čeka na drugi sastanak. Prolazim u mislima njegove krajolike. Putovanje šumama. Preumoran da bi se smirio. Osvrćem se na njega u autobusu dok pokušava zaspati. I zbog toga se dužna osjećam. Svijet je premrežen informacijama, uvijek ima nekoga tko zna nekoga, i tražim za malog Uzbeka, tog nekoga. I uvijek ima žena koje cijeli svoj dan provedu tražeći ljude, kontakte, kao što se traži onaj biser zbog kojeg se sve drugo ostavi. Nađu broj na koji će se netko javiti. U ponedjeljak. Pružiti pomoć kod traženja azila. Pravni savjet. Taj broj je nada zbog koje mali Uzbek putuje i putuje, kao ona priroda u prolazu, u treptaju. Mali Uzbek živi, cvijeta, raduje se.

Dolazi nova grupa dječaraca. I među njima jedan walake, on izgleda baš kao da biste ga željeli posvojiti i kući povesti. I ne samo to. Poželjeli biste ga roditi u nekom svijetu daleko nježnijem. Ali takvo nešto ne postoji. I onda njega posebno pazite i tetošite s više hrane, više odjeće, i dajete više nego drugima, jer se tješite i Bog ima svoje miljenike. Ljudi mi se neki čude što tražim među stvarima samo prijeko potrebnim, dakle izbjegličkim, regeneratore. Zar ćemo na izbjeglice trošiti regeneratore? Što će izbjeglicama u prolazu takve stvari koje su nama odavno prestale biti luksuzne. Zašto bi se na njihove glave prosipalo nešto tako njima nepotrebno. Siromaha ćemo uvijek imati. Kažu da more tako utječe na ljude pozitivno, oni jednostavno postaju velikodušniji. U Rijeci, kad noću oči zatvorim znam da je iza mojih prozora more. Uvijek. Zato ću izjutra kad se probudim, za izbjeglice tražiti stvari luksuzne.

Nismo mi svjesni svojih predrasuda, niti dobro razumijemo jezik kojim nas obasipaju mediji. Kada kažu recimo ilegalni migranti, ili pritisak na granici, ili kad kažu: To još nigdje nema, čim pređu granicu ilegalno, imaju sve beneficije. Što to zapravo znači? Kako se odgovara na pritisak? Naravno, potiskom. Što je suprotno beneficijama?

Samo u rujnu i početkom listopada ove godine najmanje je sedamsto ljudi vraćenih s hrvatske granice zatražilo smještaj i prijevoz do kampa Lipa, udaljenog trideset kilometara od Bihaća ili do porodičnog kampa Borići u Bihaću. Svi su bili žrtve nekog oblika zlostavljanja, psihičkog i/ili fizičkog, zastrašivani, vrijeđani, tjerani preko rijeke bosi, gladni, žedni. Humanitarne organizacije koje odlaze na teren zatekle su ovog rujna i početkom listopada ljude s ranjenim nogama, s vidnim fizičkim ozljedama, s bolovima u leđima, s frakturom noge, ponižene, iscrpljene. Uzimali su im mobitele, i obuću, bacali na hrpu i palili. Mobitel je veza sa svijetom, karta svijeta, glas roditelja, braće i sestara. Luksuz na kojim smo mi odavno oglušili, obnevidjeli. Zatekli su ljude opljačkane, mokre, bose, ljude koji su se žalili da su ih držali u nekom skučenom prostoru, pitali jesu li gladni, i kad bi odgovorili da jesu, nasmijali bi im se posprdno: hahahah za vas nema hrane.

Na takve se beneficije misli kad se kaže ilegalni migranti. Jer tim se pokrije svaki oblik nasilja. Kako je ono Stefan Zweig govorio: Ako nemaš pasoš, nisi više čovjek. Više se prema tebi ne odnose kao prema čovjeku.

A što je čovjek danas? List na vjetru, ždral u letu. Uzbek, Paštun, Tadžik.

U vjetar  bacam svoje pasoše.

Roberta Nikšić, polis.ba