Stipo Kljajić: Božić – da ljudi budemo

Lakše je na silu plakati nego se smijati, lakše je odglumiti tragediju nego komediju – u tome su složni gotovo svi glumci i kritičari sedme (i druge) umjetnosti. I nije tako samo u glumi, nego i u stvarnom životu: kao da se razlozi za žalost nameću sami od sebe, dok one za radost treba tražiti, nekada i povećalom.

Jedan od problema proslave Božića vezan je uz radost, uz željkovano happy stanje. Od Božića se jednostavno očekuje da bude radostan: da barem tada, ako nikada drugo, budemo sretni. Zapovjeđena radost dolazi ili sa strane ili smo je sami sebi nametnuli: u svakom slučaju, normalno je da smo za Božić i Novu godinu radosni. Na koncu, čovjek je biće nade i očekuje bolji, radosniji i sretniji život, ili barem jedan njegov dio.

Božić je proslava, a slava podrazumijeva radost i sreću; on je blagdan, štoviše najomiljeniji blagdan kršćanstva, a od blagdana se očekuje radost. Još ako se ima na umu da Božić nije bilo kakva proslava niti neki beznačajni blagdan, nego je to spomen-događaj Božjeg utjelovljenja, učovječenja i očovječenja, blagdan koji je po važnosti uz bok Uskrsu, onda su razumljiva naša očekivanja radosti i sreće.

Očekivanja božićne radosti, su, dakle, sasvim opravdana, no nije rijetkost da za Božić upravo radost izostane i da se božićno vrijeme pretvori u prazno, tupo vrijeme. Vrijeme u kojem se, istina, manje radi i bolje jede, dijele pokloni i posjećuje drage osobe, no često samo da se odradi, bez gotovo ikakvog, a kamoli istinskog radovanja. Mnogima je, premda to rijetko naglas izgovaraju, zapovjeđena ili podrazumijevana božićna radost zapravo tlaka, samopropisani ili od drugih nametnuti – sasvim nebitno – teret. Takvi se, ne bez razloga, pred svaki Božić iznova intimno pitaju zar opet?, zar opet moramo glumiti da je sve bajno i krasno?, zar opet trebamo hiniti radost i sreću jer je Božić i jer tako svi rade? I doista, zašto je sve teže osjetiti božićnu radost i zašto se, posve iskreno, mučimo s proslavom Božića?

Povodi i razlozi zacijelo nisu jednoznačni i nemoguće ih je akribično dijagnosticirati, no čini mi se da bi se barem dio mukâ s Božićem mogao podvesti pod sljedeće, međusobno povezane stvarnosti: Sekularizacija Božića i Božić prije Božića; Božići našega djetinjstva i Nedostatno razumijevanje/vrednovanje Božjeg utjelovljenja. Krenimo redom.

Sekularizacija Božića i Božić prije Božića

Jedan od najčešće spominjanih problema proslave Božića jest njezina sekularizacija, posvjetovljenje, odnosno preseljenje simbola Božića iz crkvenog i obiteljskog ambijenta prvo u trgovačke centre pa zatim na trgove i ulice. Uskoro će biti pola stoljeća od kako se intenzivnije počelo s komercijalizacijom Božića, tako da je vremenom konzumeristički Božić poprimao sve veće razmjere i danas dobrano nadišao i liturgijsko božićno vrijeme. Više je nego očito da se vrijeme Adventa, vrijeme iščekivanja i priprave, na vani pretvorilo u vrijeme Božića. Odavno, čak i prije Adventa, postavljeni su gotovo svi nekoć samo božićni simboli, tako se čini da je Božić već došao. Ne čudi stoga da mnogi u Crkvi jadikuju i kukaju kako im je netko ukrao Božić i kako je kapitalistički svijet, svijet zarade i profita, od kršćanâ oduzeo ono tipično i samo njihovo.

Na takvo i slično jadikovanje valjalo bi reći barem sljedeće. Činjenica da su božićni simboli iz crkvenog i obiteljskog ambijenta prešli u javni prostor, odnosno na trgove i ulice, sama po sebi ne bi trebala biti problematična. Naprotiv. Božić i jest svetkovina svetoga u profanom, jer se sam Bog sekularizirao, potjelesnio, odnosno utjelovljenjem/očovječenjem napustio nedodirljivi duhovni svijet. Ukratko, sišao s neba na zemlju, i to baš u svjetovni, profani, a ne sakralni prostor: rodio se, i slikovito i doslovno, u štali/pećini, a ne u Hramu/sinagogi. Nije, dakle, problem što su božićni simboli izišli u svijet, na ulice, nego je problem što oni predstavljaju i što se s njima radi.

Problematično je, dakle, što su božićni simboli – od Zvijezde do Djeteta u jaslicama – gotovo posve ispražnjeni sadržajem koji zapravo predstavljaju i pretvoreni u marketinške, odnosno trgovačke rekvizite. Simbolički govoreći, omot, celofan je ostao isti, a sadržaj posve drukčiji. Tako je, samo za primjer, simbol svetog Nikole – sam po sebi zagonetan i pogodan manipuliranju – postao Djed Mraz; jaslice – nerijetko i bez glavnog lika, odnosno Djeteta Isusa – primamljivi ukras za holove trgovačkih giganata; Svim na zemlji „prekomponirana“ u Zvončiće, a Božje darivanje u Djetetu reklamni trik za sumanutu kupovinu darova. Radi se, ukratko, o trgovini pod maskom svetoga, o svjetovnoj duhovnosti u kojoj su božićni simboli izgubili svoju temeljnu poruku, odnosno smisao.

Što nam je činiti? Očekivati da će kršćanima netko „vratiti Božić“, odnosno da će prestati profanacija božićnih simbola i njihova upotreba isključivo u komercijalne svrhe, jest prilično iluzorno. Borba protiv „trgovačkog Božića“ koju vode neki propovjednici, odnosno duhovnjaci, sliči borbi Davida i Golijata, ali s posve drukčijim ishodom. Tim više jer su – što je doista licemjerno – upravo kršćani najčešće glavni protagonisti konzumerističkih proslava Božića.

Ukoliko bi kršćane barem malo manje zahvaćala blagdanska groznica praćena sumanutim kupovinama (od štanda do štanda, od dara do dara) i drugim hedonističkim sadržajima, a više svijest zajedništva, korisnijeg posla i vremena darovanog drugima, u konačnici upućenosti jednih na druge – to bi već bio dobar napredak. Drugim riječima, ukoliko bismo u vanjskim proslavama Božića gajili i razvijali osjetljivost za druge, popravljali narušene odnose i uspostavljali nove, ukoliko bismo makar i u zagrebačkim i inim božićnim Adventima bili nutarnje, odnosno stvarno bliži jedni drugima, vratili bismo barem nešto od poruka i smisla božićnih simbola tj. istinske proslave Božića.

Božići našega djetinjstva

Drugu vrstu povoda mukâ s proslavom Božića može se naći u Božićima naših djetinjstava: oni su nam ostali u mnogo ljepšem sjećanju od sadašnjih. Kao i inače, čovjek nezadovoljan sadašnjošću i ne vidjevši izlaz u budućnosti, pribjegava prošlosti: nostalgično bježi u sjećanja iz djetinjstva kada se osjećao zaštićenim, voljenim i sretnim. Tako stariji danas često govore o čarobno lijepim Božićima dok su oni bili djeca, o zimskim idilama, zamagljenim prozorima po kojima se krišom piše i crta, o rijetko viđenim i za prste polizati sočnim jelima, o kućama ispunjenima dječjim smijehom i grajom, o nezaboravnim unošenjima slame i badnjaka, o bajkovitim odlascima na Polnoćke, o nestvarno lijepim figurama iz jaslica, o zajedničkom, odnosno obiteljskom kićenju božićnog drvceta – uglavnom o svemu čega danas, kažu oni, nema.

Takva i slična sjećanja sukobljavaju se s realnošću koja im je sve manje slična te sjećanja postaju sve življa i živopisnija. I umjesto da budu rezervoar iz kojeg će se napajati sadašnja proslava Božića, ona postaju mjesta utočišta, azili za surovu stvarnost. Nije malo onih kršćana koji čeznu da danas proslave Božić kao nekada, čeznu, no nikako ne uspijevaju. Oni su božićne nostalgije usavršili do vlastitog razboljenja, lijepe uspomene pretvorili u žal za davno prošlim vremenima.

Božići našeg djetinjstva imaju svoje zasluženo mjesto u našim sjećanjima i tamo bi trebali i ostati. Tada smo – što je veoma važno – bili djeca i sve nam je, a ne samo Božić, bilo lijepo, nestvarno lijepo. Koncerti i manifestacije nazvani „Kao nekada pred Božić“ ili „Božić našega djetinjstva“ mogu biti evociranja lijepih uspomena, no nikako ne mogu zamijeniti sadašnji Božić. Svi naši pokušaji da sada bude ono što je nekoć bilo su, jednostavno, unaprijed osuđeni na poraz – to je natražnjaštvo (indietrismo – Papa Franjo), odnosno teleportiranje u prošlost. A o tome da to nekada ili nekoć i nije uvijek tako bajno kako nam se čini, neka posluži primjer iz Andrićeve pripovijetke „Šala u Samsarinom hanu“. U njoj, naime, fra Petar, i sam star i prikovan za bolesničku postelju „na sva tvrđenja da je nekada bilo bolje“ – piše Andrić – „je obično odgovarao da nije bilo bolje nego je bilo davno. Sve što je davno bilo, bolje je, a najbolje je ono što nikada nije bilo“, rugao se fra Petar.

Božić bi doista trebao biti povezan s djetinjstvom, odnosno s djecom, no na jednoj drugoj, puno važnijoj razini. Nismo svi očevi, majke, braća, sestre, ali svi smo djeca: bili smo djeca i nešto djetinjega (ne djetinjastoga) i dalje živi u nama. Božić je, na koncu, događaj u kojem je Bog upravo kao maleno dijete došao među nas. Zato bi osobito za Božić valjalo pronaći dijete u sebi i spustiti se među djecu: sjetiti se dobrih i neiskvarenih sebe i u djeci otkrivati Djetešce, osobito u onoj djeci koja dijele Djeteščevu sudbinu, odnosno u onima za koje se nije našlo mjesta u svratištu, tj. koja su nam, poput Boga u Djetetu Isusu, posve izručena.

Nedostatno razumijevanje/vrednovanje Božjeg utjelovljenja

Treću – ili prvu, sasvim svejedno – grupu povoda božićnih teškoća čini svakako nedostatno razumijevanje i još više vrednovanje tajne Božjeg utjelovljenja. Može zvučati preuzetno, no čini se da kršćanstvo do našeg vremena nije posvetilo dostatnu pozornost tajni Božjeg utjelovljenja – što je jedna od njegovih važnijih posebnosti. Uz nekoliko časnih iznimki – poput Franje Asiškoga, odnosno franjevačke škole koja naglašava Isusovo čovještvo od jaslica do križa – preko dogme Utjelovljenja prelazilo se i prelazi prilično olako: kao da je Božje postajanje čovjekom nešto samorazumljivo i obično. Štoviše, kao da se sramimo činjenice da se Bog utjelovio pa zaziremo od zemaljskog, tjelesnog Isusa, kao da njegovo čovještvo umanjuje njegovo božanstvo. Mnogima se već i na sam spomen Isusa iz Nazareta, odnosno Nazarećanima, diže kosa na glavi jer se time – nikako ne shvaćam kako! – umanjuje njegovo božanstvo.

Takvo (ne)tretiranje Tajne utjelovljenja za posljedicu je imalo maštoviti razvoj tradicijsko-običajnih elemenata. Množili su se, upravo gomilali, božićni simboli, a proslave su postajale sve kreativnije i običajima bogatije. Božić je, naprosto, postajao sve više religijski, a sve manje vjerski događaj: pojavno sve zastupljeniji i prisutniji, a nutarnje sve siromašniji. Slikovito govoreći, povećavala se visina božićnog drvceta, dužina blagdanskog stola, težina i veličina božićnih paketa pod okićenim jelkama i borovima, šarenilo lampica na terasama i balkonima, količina baruta u petardama i raketama, dužina zvijezdinog repa, broj novokomponiranih božićnih pjesama, slatkorječivost božićnih propovijedi i govora, ali je i recipročno opadao smisao svega toga. Bivalo je svega više, osim onoga najvažnijeg: činjenice da se Bog spustio među nas, da je postao jednim od nas, da nam se darovao u djetetu i čovjeku Isusu iz Nazareta.

Što bi se sve u potrazi za smislom Božića, odnosno na putu otkrivanja tajne Utjelovljenja moglo promijeniti, tj. poboljšati? Više stvarnosti, od kojih su možda najvažnije sljedeće:

● Valjalo bi predanije i trezvenije promišljati o Bogu koji se na otajstven način utjelovio, biblijski govoreći ušatorio među ljudima, ukratko o Bogu čovjekom postalim. Od tog trenutka primarno Božje obitavalište, Božji šator/hram, nisu više šatori i građevine, nego Isus: Isusovo tijelo je novi Božji hram i nakon njega tijelo svakoga čovjeka. Čovjek je postao mjesto osobne i osjetne, tjelesne Božje prisutnosti, njezin primarni i najeminentniji oblik. Što se toga bude svjesnije, što se ozbiljnije bude uzimala činjenica Božje prisutnosti u čovjeku – pri čemu se Božje božanstvo ne gubi u čovjekovom čovještvu – to će biti manje „iščašenih“ božićnih proslava: proslava koje slave Boga, dok za ljude ne mare; koje tugaljivo suze nad Djetetom u jaslicama, dok uzdignutog čela zaobilaze Boga u djeci migrantima; koje iz sveg glasa pjevaju Svim na zemlji mir veselje, a iz sve snage mrze sve nesvoje; koji u božićnim porukama – pa i onim biskupskim – koje bi po defaultu morale biti poruke mira, ratuju sa stvarnim i još češće izmišljenim neprijateljima…

● Ponovno otkrivati temeljne poruke Tajne utjelovljenja, Božjeg početnog čina postajanja čovjekom iz kojega, logikom stvari, sve drugo proizlazi. Bog se „sekularizirao“, odnosno utjelovio i nedvojbeno pokazao da nema tog mrklog kraja, ni na zemlji ni u čovjekovom srcu, koji bi bio Bogu stran i ispod časti, od kojeg bi Bog zazirao. Isus nas, dakle, „ne spašava samo svojim božanstvom, nego svim svojim ljudskim osobinama“ (I. Šarčević) i daje nam novu mogućnost da postanemo novi, bolji, obraćeni ljudi, ljudi po Božjem srcu, kako Biblija naziva Božje miljenike.

● Božić je Božje darivanje ljudima. Prije nego što će za njih umrijeti, on se za njih rodio: prije nego što će se predati, izručiti ljudima u muci i smrti, Bog se predaje i izručuje ljudima u malenom i posve o drugima ovisnom Djetetu. Bog se, dakle, ljudima prvo daruje u Isusovom rođenju, potom u njegovim riječima i djelima – u svim njegovim navještajima radosne vijesti, Božjega kraljevstva i čudesnim znakovima – da bi se na koncu darovao na križu: jaslice i križ su simboli Božjeg darivanja ljudima. Ukratko, nema žrtve na križu bez darivanja u jaslicama, nema Velikog Petka i pobjede nad smrću bez Božića i rođenja – i obratno!

● Božić se s pravom naziva blagim vremenom, vremenom mira – no, često samo naziva. Stoga bi barem u božićno vrijeme valjalo biti svjesniji da je mir pretpostavka svakom istinskom veselju; da je mir u konačnici Božji dar koji se na Zemlji ne može ostvariti bez aktivnog čovjekovog sudjelovanja, bez istinskih mirotvoraca, onih ljudi koji tvore mir, a ne samo o njemu slatkorječivo i(li) lažno govore; da se mir nikada ne postiže nasiljem, još manje ratom, ma koliko se činilo da su oni jedini ispravni odgovor i preduvjet mira. Nijedan rat u povijesti nije bio, uključujući i ovaj aktualni u kojem je Ukrajina bezočno (i bezbožno!) napadnuta, niti će biti, ni put niti sredstvo mira. Božić će biti svetkovina mira samo ukoliko – u svoj ljudskoj ograničenosti i grešnosti – uspijemo ostvariti mir sa Stvoriteljem, sa sobom i s drugima.

● Stalno si posvješćivati da nema Božića bez zajedništva i da Božić nije samo svetkovina malenosti nego upravo upućenosti, ovisnosti o drugima. O drugima posve ovisno Dijete u jaslicama trebalo bi biti trajni podsjetnik da se bez drugih ne može te da ne samo naša životna sreća nego i život kao takav ovisi o drugima. Radost Božića jest bitno komunitarna radost, što znači da je nema bez radosti drugih, svih Božjih stvorenja. Istinska radost jest samo podijeljena radost! Zato su posve nakaradni i božićnim porukama i bîti suprotni događaji koji se, u aranžmanima „nadprosječno duhovnih osoba“ i „proživotno“ (č. „promračnjački“) usmjerenih udruga, organiziraju kako bi se borilo protiv radosti drugih, i pobjeglo iz grešnog svijeta – onog istog svijeta iz kojeg, da apsurd bude još veći, Bog ne bježi nego se upravo u njemu rađa.

● Trebalo bi se, na koncu, odnosno na početku, prestati bestidno ophoditi s Tajnom (T. Halík); trebalo bi konačno shvatiti da je Božić Božje darivanje ljudima, i da se on, kao i vjera u Boga – kako reče Marko Vešović – „ni na čemu ne drži […] ni na čemu zemaljskom. Da stoji i na čemu, mi ljudi bismo, jašta bismo, to odavno u zrak digli. […] Zato Bog toliko traje“. I Božić, njegovo darivanje, s njime.

● Božić je svetkovina i vrijeme zahvalnosti Bogu što je u djetetu Isusu došao u naš svijet i što ga možemo slijediti od jaslica do križa: od Betlehema preko Nazareta i poganske Galileje, pa preko još poganskije Samarije i sve do strašne Golgote, ali i do, vjerujemo, nebeskoga Jeruzalema. Idući da Isusom postajemo ljudi, jer je Bog i došao na naš svijet da mi postanemo ljudi, a ne bogovi. Idući za Isusom postajemo ljudi po mjeri Isusa Krista. Božić je, dakle, da ljudi budemo.

---

Stipo Kljajić, polis.ba
Autor je bosanski franjevac i profesor biblijskih znanosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. 

---