Srce Isusovo | OD SRCA K SRCU

Nije svim ljudima, pa ni vjernicima, lagano vjerovati u Boga. Ima raznih razloga za nevjeru: od Božje šutnje nad tolikom patnjom i zlom u svijetu do nevjerodostojnosti vjernika i crkvenih ljudi koji svojim lošim ponašanjem priječe ljudima pristup k Bogu,  do Božje zahtjevnosti da nadiđemo svoje prirodno ponašanje i budemo bolji i ondje gdje nam se čini da nemamo što mijenjati.

Ni relativno mladi blagdan Srca Isusova (štovanje počelo u 17. stoljeću viđenjima redovnice Margarete Alacoque, pa uvođenjem samo za neke ljude i crkvene pokrajine u 18. stoljeću, a tek ga 1856. kao blagdan – petak nakon Tijelova – za cijelu Crkvu proglašava Papa Pio IX.) nije blagdan koji je posvuda jednako prihvaćen. Jer mi se ljudi razlikujemo po svojim afinitetima i emocijama: postoje ljudi i kulture koje su sklonije emotivnom govoru, gorljivim riječima, živim gestama, više srcu nego umu, dok su neke kulture suzdržanije pa i hladnije u izražavanju emocija. Zato i prikazivanje Isusa na slikama i kipovima s tjelesnim srcem neki ljudi prihvaćaju lakše, a kod nekih izaziva nelagodu to biološko, naturalističko predstavljanje Isusova srca.

Od davnina, posebno u Svetom pismu, srce označava središte čovjeka, njegova uma i volje. Srce je uvijek simbol ljubavi. Stoga je slikanje Isusa sa svjetlećim srcem koje se dariva, simbol onoga što je mnogo više od tjelesnoga organa: Božja ljubav koja se pokazala u Isusu Kristu za sve nas. Da shvatimo tu ljubav, to srce, vrijedi sagledati biblijska čitanja na ovaj blagdan kroz tri liturgijske godine. Upravo ta čitanja govore o različitim očitovanjima Božje ljubavi u Isusu.

U Godini A čita se odlomak iz Matejeva evanđelja: Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako (Mt 11,28-30).

U Godini B (dakle ove godine) čita se završetak Ivanova izvještaja o Isusovoj smrti na križu u kojem se kaže: Kada [vojnici] dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda (Iv 19,33-34).

U Godini C čita se odlomak iz Lukina evanđelja u kojem Isus govori farizejima i pismoznancima prispodobu o dobrom pastiru i izgubljenoj ovci, ustvari o Božjoj radosti ako se odbačeni i izgubljeni grešnik nađe, ako se obrati: Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćenoga grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenje (Lk 15,7).

Ako u svjetlu ovih riječi razmišljamo o srcu Isusovu, onda uočavamo da se ovim blagdanom želi istaknuti neizmjerna i uvijek dovitljiva Božja ljubav prema nama ljudima i Isusov zahtjev kako se i mi trebamo vladati. Pogledajmo svako od čitanja ukratko.

1. Spokojno srce. Ako želimo imati pravi mir, ako želimo biti graditelji mira, mirotvorci, onda smo i mi pozvani nasljedovati Božje milosrđe kako nam je pokazano u Isusu. U Matejevom odlomku izričito se govori da se trebamo učiti od Isusa koji je krotka i ponizna srca. Glagol učiti, hebrejski lamad – privikavati vola na jaram, znači da oni koji teže miru sa sobom, ljudima i Bogom, trebaju učiti od Isusa, uzeti njegov slatki jaram.

Nema sumnje da svi imamo svoje terete, nevolje, nerazumijevanja, opterećenja. Neke terete smo sami sebi stavili na pleća, neka nam nemilosrdno tovare drugi. U takvim situacijama znamo se izgubiti, poremetiti unutarnju harmoniju i upasti u nemir. Zato je iznimno važno vratiti se u Isusovu školu krotkosti, vratiti se Isusu, jer nemir od nas stvara nervozne, namrštene, namještene; umorne ili agresivne ljude. I oni koji izvana odaju mir, mogu unutra imati opću zbrku prisilnih i nezasitnih želja, biti poprište raznih sukoba koje nas čine depresivnim ili nemirnim pa stalno jurimo bez cilja i smisla.

Ako srce Isusovo, ako srce uopće označava ljubav, onda ni mira nema bez ljubavi. Ako nam je nutrina (srce), središte naše osobnosti opterećeno zavišću, ljubomorom, zlim okom, pohlepom, požudom, onda nemamo mira. Ako nam je srce otrovno, badava med na usnama. Nužno je stati pred Isusa, upokojiti se i slušati što će nam on reći. Vidjet ćemo kako će nas pažljivo smiriti, kako će nas potaknuti na ispravan odnos prema našem poslu, prema bližnjima, prema radu. Da, prvo što će Isus učiniti jest to da će primijeniti na nama svoj lijek krotkosti, stavit će na nas svoj jaram, dat će nam “recept” blaženstva krotkosti kojim se živi i baštini zemlja.

2. Probodeno srce. Spokojno srce povezano je s poniznošću. Isus je krotka i blaga/ponizna srca. To znači da srce nije zatrovano nasiljem i prevarama, da Isus ne smišlja kako će se dopasti ili udvoriti drugima, da to srce nije oholo, tašto, umišljeno, nije prenatrpano brigama za sebe i zatvoreno u svoje sebične planove, ne misli da se svijet treba okretati oko njega i da mu svi trebaju ugađati. To je srce – Isus to pokazuje na križu – jest probodeno nerazumijevanjem, ostavljenošću, šikaniranjem, ali se to srce ne razočarava ni u ljubav ni u ljude. Može se, naime, dogoditi da visoko pobožni i duhovni ljudi budu slomljena, skršena, probodena srca koje onda postaje hladno i bešćutno za bližnje. Patnja, ranjenost, može slomiti ljude, pretvoriti ih u razočarano bezosjećajne za druge. Čak oni mogu mnogo moliti Boga, obavljati velike pobožnosti, ali njihovo probodeno srce, njihove žrtve i patnje nisu od njih učinili bolje nego oporije i bešćutnije ljude. Oni samo njeguju svoje rane i, razočarani u ljubav i ljude, lišavaju se ljepote života.

Božja ljubav u slici Isusova probodena srca ukazuje da nam valja nadrastati sebe i izlaziti iz gorčine prevarenosti, iz sumnje ili zgrčena bdijenja nad sobom da više nikada ne budemo prevareni, te da – slično Bogu i njegovu milosrđu – opet krenemo k ljudima, u obnovljenom darivanju bez straha za sebe. Iz probodena srca (boka, kako stoji u evanđelju) rađa se novi čovjek, nova zajednica Isusovih ljudi, novo bratstvo svijeta.

3. Srce za izgubljene. Isusovo srce kao Božja ljubav uprispodobljuje se u slici dobrog pastira i izgubljenoj ovci. Bog traga za čovjekom grešnikom, onim koji je zalutao tražeći da ljubi i bude ljubljen. A onima koji su se samoupokojili, koji se smatraju pravednicima, kod njih Bog nema što tražiti. Ni kod onih koji lažno govore da su izgubljeni, a kada im se hoće pomoći, oni nastavljaju po svome. Oni su se zatvorili u svoju pravovjernost i pravednost. Njima je obmana drugih i laž o sebi da su tobože izgubljeni, unesrećeni, samo krinka da se ne promjene, da ne budu susretljivi i od pomoći drugima.

Onaj tko misli da je već pravedan, izniman vjernik, da je čovjek mira i mirotvorac, lažac je i za njega je Isus uzalud došao. Tko misli da vjera znači povlačiti se od ljudi, izbjegavati reći istinu, stalno se nadmudrivati s drugima, ili zavući se u neki siguran zamak i brinuti se samo o sebi, a ne o drugima, o miru i skladu u svojoj obitelji, u svojoj zajednici, u svome mjestu, gradu, Crkvi, narodu, društvu i svijetu, tko s visoka kaže kako nikoga ne mrzi niti prezire, a nije se pobrinuo za konkretna čovjeka, lažni je pravednik. Jer da samo ima malo više istinskih pravednika i mirotvoraca, ovaj bi svijet bio drukčiji.

Valja nam iznova u Isusovu škole odgoja srca, odgoja za zdrave emocije, pa onda preko njegova probodenoga boka i krvi koja se daruje kao krv novoga saveza s Bogom i ljudima do izgubljenih ljudi. A tko to doista nije izgubljen?

Ništa ponekad nije teže za obraćenje kao praviti se ispravnim, nemati osjećaj krivnje, grijeha. Sveto pismo stalno naglašava da je za čovjeka krajnje pogubno imati neobrezano i neobraćeno, usaljeno i kameno srce. Naš svijet, vjernici, naše obitelji i crkvene institucije, mi kršćani živimo u nedostatku osjećaja grešnosti i krivnje, u nedostatku iskustva kako još nismo ispunili Isusov zahtjev ljubavi, jer ne učimo od Isusa nego pohađamo neke druge (partijske) škole i političke akademije, dajemo se općim strujama i bujicama, u kojima zapravo ništa ne učimo nego samo slušamo ono što nam godi ušima i što potvrđuje naše zle misli i gorčine, naše mržnje i razočaranja, naša stradanja i rane.

Živimo u kulturi tuposti za bližnje, u sljepoći i tvrdoći za njihove nevolje, živimo u kulturi odsutnosti “moralne patnje” (Papa Franjo), onog istinskog vjerničkoga nemira i tuge koji se očituju ako smo nekome učinili nepravdu, neko zlo, ako smo propustili dobro, ako smo bešćutno prošli pored izgubljenih, ranjenih, odbačenih, prognanih, izbjeglih… Isus nas zove da iznova krenemo u njegovu školu odgoja vlastitoga srca, izgradnje cjelovite nutrine. Od njegova srca k srcima ljudi.

Fra Ivan Šarčević

---