Srce Isusovo | Ljudi čista srca Boga gledaju

Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! (Mt 5, 8) Ljudi čista srca su jednostavni, ne rade drugačije od onog što misle. Čista srca su oni koji se daju bez rezerve, spalili su sve idole. A tko ima čisto, transparentno srce, ima i bistro oko: vidi i dobro i zlo te odlučno reagira. Ipak, ne vidi zlo posvuda, ne sumnja u sve.

Licemjerje je grijeh koji Bog najoštrije osuđuje u cijeloj Bibliji i razlog za to je jasan. Njime čovjek degradira Boga, stavlja ga na drugo mjesto, dok na prvo mjesto stavlja stvorenja, svoju pojavnost. „Čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu“ (1 Sam 16, 7): njegovati vanjštinu više nego srce znači dati veću važnost čovjeku nego Bogu. Licemjerje je u biti nedostatak vjere, ali je također nedostatak milosrđa prema drugima, u smislu da ima tendenciju svesti ljude na obožavatelje. Ne priznaje im vlastito dostojanstvo, već ih vidi samo kao funkciju vlastite slike (Raniero Cantalamessa).

Slavimo svetkovinu Srca Isusova, dan kada se posebno prisjećamo Božje neizmjerne ljubavi prema nama, objave Očeva milosrđa i kada razmišljamo o čistoći srca. Prije 125 godina (enciklika „Annum Sacrum“, 25. svibnja 1899.) papa Leon XIII. želio je u jubilarnoj 1900. godini Srcu Isusovu posvetiti cijeli svijet. Ova pobožnost danas više nije tako izražena kao što je bila u ranijim stoljećima, zato valja razmisliti o značenju ovog oblika pobožnosti, nastojeći mu otvoriti novi pristup.

U brojnim župama, i to ne samo u našim krajevima, prvi petci u mjesecu posvećeni Isusovu Srcu još uvijek se slave redovito i svečano. Na taj dan brojne osobe idu na ispovijed, bilo iz običaja, bilo zbog stvarne higijene srca. Ponegdje se nakon euharistije na adoraciju izlaže i Presveti Sakrament, a često se prvog petka i bolesnim osobama u župama nosi pričest. I danas ima dosta kućanstava u kojima postoji gipsani kip ili slika Srca Isusova. Pobožnosti prvih petaka u mjesecu pokazuju da je dobro uvijek iznova razmišljati o daru ljubavi tijekom cijele godine. Ljubav nikada nije apstraktna, ljudi je doživljavaju svaki dan ili su pak tjeskobni zbog njezina nedostatka. Ova svetkovina govori i o tim svakodnevnim iskustvima, po njoj Božjoj dobroti možemo povjeriti svoje bližnje.

Podrijetlo spominjanja Isusova Srca nalazi se u Bibliji, konkretno u Evanđelju po Ivanu u kojem se nakon opisa Isusova raspeća navodi da je neimenovani vojnik, kojemu će predaja kasnije dati ime Longin, kopljem probo njegov bok te je iz njega odmah potekla krv i voda (usp. Iv 19,34). Umjesto lomljenja nogu, ubodom koplja jamčilo se da je razapeti čovjek stvarno umro. Srce Isusovo, vojničkim kopljem probodeno, ukazuje na Isusovu agoniju, njegov neuspjeh. No, čas križa je također čas njegova uzvišenja i trenutak u kojem se na poseban način očituje Očeva ljubav prema Sinu. Stoga se probodeno srce može promatrati kao simbol Božje ljubavi.

I u prvom čitanju današnje svetkovine, iz knjige proroka Hošee, Bog govori o svojoj nježnoj ljubavi prema puku: „Dok Izrael dijete bijaše, ja ga ljubljah, iz Egipta dozvah sina svoga. Efrajima ja sam hodati učio, držeći ga za ruke njegove; al oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo. Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi“ (Hoš 11, 1.3-4). Božje srce izvor je nježnosti, brige i ljubavi prema ljudima koje je stvorio i koje privlači konopcima ljubavi.

Srce u Bibliji nije tek fizički organ, već predstavlja središte osobe, mjesto gdje prebivaju osjećaji, misli i volja. Nije tek simbol naklonosti, već središte gdje se donose odluke, savjest. I mjesto gdje se očituje prava narav osobe. Kada Sveto pismo govori o srcu, govori o dubokoj unutrašnjosti ljudske osobe, o mjestu gdje Bog susreće čovjeka.

Vrlo rano se Isusovo srce tumačilo kao simbol njegove ljudskosti i izraz njegove posebne ljubavi prema ljudima. U doba rane Crkve razni su autori odlomak iz Evanđelja po Ivanu tumačili ekleziološki: otvoreni Kristov bok tumačili su kao vrata spasenja, „vrata nebeska“ iz kojih izlaze sakramenti za Crkvu, Krv su shvaćali kao simbol euharistije, vodu kao znak krštenja. Osobna pobožnost prema Isusovu Srcu postaje raširenija u srednjem vijeku, posebno u mističnim strujanjima. Početni cilj nije bio proširiti je na cijelu Crkvu.

Utemeljena na Isusovu životu, svetkovina Isusova Srca poziva nas na novo razmišljanje o konkretnoj ljubavi. Isus je susretao ljude i brinuo se za njih. Ovaj nas primjer potiče na razmišljanje o našem ponašanju prema drugima. Je li naš život posve prožet ljubavlju? Možemo li se prema drugima odnositi s ljubavlju ili nam predrasude i zamjeranja sprečavaju takvo ponašanje?

U vrijeme kada pobožnost prema Presvetom Srcu više nije tako izražena kao što je bila u prethodnim stoljećima, vrijedno je razmisliti o važnosti novog pristupa ovoj svetkovini. Utemeljena na Isusovu životu, svetkovina Isusova Srca poziva nas na novo razmišljanje o konkretnoj ljubavi. Isus je susretao ljude i brinuo se za njih. Ovaj nas primjer potiče na razmišljanje o našem ponašanju prema drugima. Je li naš život posve prožet ljubavlju? Možemo li se prema drugima odnositi s ljubavlju ili nam predrasude i zamjeranja sprečavaju takvo ponašanje? Na svetkovinu Srca Isusova možemo Bogu prinijeti i neuspjelu ljubav i povjeriti mu ljubav koja je ostala neispunjena.

U suvremenom svijetu, srce je često simbol ljubavi i emocija. Kada govorimo o srcu, često mislimo na osjećaje, suosjećanje i intimnost. Srce je simbol svega onoga što je najdublje u nama, onoga što je autentično i iskreno. Danas, kada kažemo da nekoga volimo „cijelim srcem“, mislimo na potpunu i bezuvjetnu ljubav. No, suvremeni svijet također može biti mjesto gdje se srce zatvara zbog straha, povrijeđenosti ili egoizma. Vidimo to u odnosu prema strancima, posebno ako su siromašni. U svijetu punom nemira, ratova, nepravde i neizvjesnosti, često zaboravljamo otkriti i živjeti iz srca koje je otvoreno za druge, iz srca koje je sposobno za pravu ljubav i supatnju.

Srce Isusovo je izvor milosrđa, oprosta i nade. U njemu nalazimo utjehu u trenucima tuge, snagu u trenucima slabosti i nadu u trenucima beznađa. Pavao u poslanici Efežanima moli da Krist po vjeri prebiva u našim srcima te da budemo ukorijenjeni i utemeljeni u ljubavi (Ef 3, 17). Poziva i nas da otvorimo svoja srca Kristovoj ljubavi, da dopustimo da nas njegova ljubav preobrazi i osposobi za ljubav prema drugima, posebno prema odbačenima.

Vratimo se na Isusove riječi: Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! (Mt 5, 8). Takvi će Boga gledati, ne u zagrobnom životu – na onom svijetu svi će ga gledati – već ovdje! U svom zemaljskom postojanju imat će stalno i duboko iskustvo Božje prisutnosti. Dok drugi ne vide ili ne žele vidjeti jer su zaokupljeni s previše stvari, ljudi čista srca shvaćaju stalnu, postojanu i životvornu prisutnost Boga: Boga koji se stavlja u službu svojih, Boga koji sve pretvara u dobro. No, da bismo doživjeli to iskustvo, moramo biti transparentni ljudi, kristalni ljudi: oni koji su transparentni s drugima, transparentni su i s Bogom, zato nemaju nostalgije za nekakvim dalekim rajem. S druge strane, mnogi bi među nama, poput Filipa, direktno uprli oči u nebo, ne obazirući se na ljude oko sebe: „Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!“ (Iv 14, 8). Kao da Isus nije u gladnima, žednima, strancima, siromašnima, bolesnima i utamničenima (usp. Mt 25, 34-40). Ljudi čista srca Boga gledaju (usp. Iv 14, 9).

Čovjek – zapisao je Blaise Pascal – ima dva života: jedan je stvarni život, drugi je imaginarni koji živi u vlastitom ili tuđem mišljenju. Neumorno radimo na uljepšavanju i očuvanju našeg imaginarnog bića, a zanemarujemo ono stvarno. Ako posjedujemo neku vrlinu ili zaslugu, brinemo se da to damo do znanja, na ovaj ili onaj način, da obogatimo svoje imaginarno biće tom vrlinom ili zaslugom, čak smo spremni i odreći se stvarnog sebe, kako bismo dodali nešto njemu, sve do dopuštanja, ponekad, da budemo kukavice, samo da bismo izgledali hrabro i čak dali život, samo da bi ljudi o tome govorili (Usp. Blaise Pascal, Misli, 147).

Trend koji je istaknuo Pascal enormno je porastao u današnjoj kulturi kojom dominiraju društvene mreže i svijet zabave. Descartes je rekao: „Cogito ergo sum“ („Mislim, dakle, jesam“), ali danas su neki među nama skloni zamijeniti to s „Pokazujem se, dakle, jesam“. Još je gore kada je riječ o vjeri, kada se molitve pretvaraju u predstave, u kulturološke ratove. Lažni bogovi i njihovi lažni proroci pozivaju na idolopoklonstvo. Duhovna svjetovnost u obliku vanjske pojavnosti i estradizacije vjere po trgovima i stadionima patologija je religije. „Ako u društvu, što se više molimo, ima još više korupcije, kakva je to molitva?“ (Ivan Šarčević).

Bio bi dragocjen doprinos za društvo i za kršćansku zajednicu kada bi nam blaženstvo o čistu srcu pomoglo da u sebi održimo živu nostalgiju za čistim, istinitim, iskrenim svijetom, bez licemjerja, ni religioznog ni svjetovnog, svijeta u kojem djela odgovaraju riječima, riječi mislima, a čovjekove misli Božjem naumu i ljubavi njegova Srca.

Ljubav Isusova srca nikada nije apstraktna, već konkretna. Stoga vrijedi ponoviti riječi nadbiskupa Mate Uzinića iz nedavne propovijedi za svetkovinu Tijelova: „Neka istraživanja u Europi potvrđuju porast mržnje prema drugima, prema strancima i sve veću popularnost stranaka koje na tome grade svoju politiku. Mi, kršćani, kao da smo postali jedna od najnetolerantnijih skupina u društvu. Kakva je situacija po tom pitanju u našoj domovini? Onaj Isus kojeg ovdje na misi primamo, izlazi li doista u nama na ulice našeg grada i naših gradova, dolazi li s nama unutar naših obitelji i oplemenjuje li naše odnose, je li On uključen u život naše društveno-političke zajednice po onim izborima koje činimo, po riječima koje govorimo? Što nam o tome, na primjer, govore incidenti koji su sve učestaliji prema stranim radnicima ili predizborne i postizborne izjave nekih naših političara koji također grade svoju popularnost i svoje djelovanje na smanjenju manjinskih prava i na govoru protiv drugih. To nije Kristov put“. Isuse blaga i ponizna Srca, učini srca naša po Srcu svome.

---

Branko Jurić

---